Upomoć, razbojniče! Parafraziram Mamića sa Skupštine HNS-a 17. prosinca 2010. godine kada je u lice Igoru Štimcu sasuo sve što misli o njemu, a sada, deset mjeseci kasnije, pred njim kleči i zove ga da ispravlja njegove brljotine. Ono što je pod Mamićevim pokroviteljstvom upropastio Bilić.

Međutim, sada nije pod povećalom Mamić, koji bi u kolo i s crnim vragom samo da zaštiti svoje interese, nego Štimac, čija je kičma očito dovoljno savitljiva samo da bi izašao iz anonimnosti, da bi opet privukao reflektore. A gdje su principi, Igore, gdje je sada odlučan stav – nikad pod ruku s Mamićem? Kao u jesen 2009. godine, kada ste nakon sastanka na Tuškancu glatko odbili Zdravkovu ponudu za preuzimanje reprezentacije.

I što će na sve reći koalicijski partneri, svi oni suspendirani delegati, sva ona "vojska" po terenu koja je ustala protiv "jednoumlja" u HNS-u? Kako ćete im pogledati u oči i reći: "Ja bih sada ipak malo sa Zdravkom, nemojte se ljutiti..."

I kako je sada Štimac odjednom opet trener, a do jučer je bio odlučan funkcionar u odijelu, predsjednički kandidat?

A tko zna, možda taj protuprirodni blud, ta neprincipijelna koalicija Mamić – Štimac nekim čudom iznjedri čudo. Kao što je početnička sreća pogladila Bilića kada je preuzeo nakon Kranjčara, pa smo dvije godine naivno živjeli u uvjerenju da imamo Guardiolu.

Naime, i Štimac je trenerski početnik, bez ijednoga većeg rezultata. Teško mu je pripisati naslov prvaka s Hajdukom kada je vodio samo posljednjih osam kola, izgubio je finale kupa od Rijeke, sa Zagrebom je bio 14. na ljestvici, a spašavajući Cibaliju imao je dvije pobjede u sedam nastupa.

Je li to dovoljno da bi preuzeo Hrvatsku u najdramatičnijim trenucima? Zato što je rođeni vođa, autoritet, faca? Možda, uspjelo je Rijkaardu i Van Bastenu, bez ijedne vođene utakmice, možda uspije i Štimcu...