U državi u kojoj ljudi nemaju kruha na stolu, u državi u kojoj nezaposlenost probija sve moguće granice, u državi u kojoj riječ 'stečaj' drži visoko mjesto na ljestvici najčešće izgovorenih, u državi u kojoj bivši premijer nije optužen za veleizdaju (a upravo je to učinio), u kojoj svaka vlada sluguje europskim, američkim i inim interesima, a ne interesima vlastitog naroda, u državi u kojoj 'ko pjeva zlo misli', u državi u kojoj mladi imaju perspektivu kao i zatvorenici u Guantanamu, u državi u kojoj radnici imaju prava kao berači pamuka u nekim bivšim vremenima, u državi apsurda, u državi čija se sloboda platila krvlju i životima, u Lijepoj Našoj silovanoj, poniženoj, opljačkanoj i osuđenoj na propast... U takvoj državi nekada je postojao nogomet.
>>> Hoće li zagrebački Dinamo danas krenuti stopama bjeloruskog čuda iz Borisova?
Kruha i igara stara je poslovica. To je dosta za zadovoljiti narod. Međutim, danas prosječan hrvatski građanin kruh traži po kontejnerima, a igara nema na vidiku. Igre su postale igrice. Onih kojima je jedini cilj igranja istih što veće znamenke na računima banaka egzotičnih zemalja svijeta.
Hrvatska nogometna reprezentacija od osnutka nezavisne države bila je simbol. Simbol samostalnosti, simbol suvereniteta, simbol pravde, otpora , simbol zajedništva, simbol časti, simbol talenta, i u krajnjoj (ili prvoj liniji), simbol pripadnosti, ponosa i ljubavi.
Nemojmo se zavaravati. Oduvijek je bilo lopovluka i krađe, namještanja i podvala općenito, no čak i u takvim stvarima postojale su granice. Uvjeren sam da bi svi odmah potpisali dokument kojim bi se takve radnje odnosile samo na nogomet.
Prošlo je gotovo desetljeće otkada je jedan čovjek promijenio svrhu postojanja kompletnog hrvatskog nogometa. Taj čovjek, Zdravko Mamić, odlučio je najvažniju sporednu stvar na svijetu (pa i u Hrvata) pretvoriti u tvornicu vlastitog novca, gdje će najpodmuklijim, najstarijim, ali ujedno i najpopularnijim metodama stvoriti sebi diktatorsku fotelju iz koje će podvalama, nasiljem, primitivizmom i sličnim odlučivati o sudbini hrvatskog nogometa i vlastitog džepa. Njegova fotelja satkana je od raznoraznih materijala: nogometni klub Dinamo, Hrvatski nogometni savez, zaposlenici nogometnog kluba Dinamo, zaposlenici HNS-a, Hrvatska nogometna liga, igrači Hrvatske nogometne lige, gradonačelnik grada Zagreba, Hrvatska nogometna reprezentacija, igrači te iste reprezentacije i sudačka organizacija čine 90% posto materijala. Ostalih 10% čini kičma hrvatskog navijačkog puka.
Mudro skrojen plan provodi se u djelo godinama. Hrvatski narod je očekivano, iako primjećujući raznorazne nepravilnosti i nepravdu izignorirao sva ta događanja isključivo jer nije imao želje ni volje baviti se 'glupostima'.
Mali broj (nekoliko tisuća) najvjernijih navijača gotovo od prvog dana shvatilo je o čemu se radi i diglo je svoj glas protiv.
Trebalo ih je ušutkati. Prvo oružje bili su mediji. Sotoniziranjem navijačkog pokreta kroz tintu i tipkovnice raznoraznih novinarčića, uz blagoslove njihovih nadređenih, učinjen je prvi korak.
Drugi korak je bilo potplaćivanje određenih ljudi u nekim navijačkim skupinama, ljudi koji su imali utjecaja na navijačke mase.
Ni to nije bilo dosta. Navijači nisu ušutkani.
Treći korak bio je onaj diktatorski. Učinjeno je apsolutno sve od strane mafijaške koalicije da na snagu stupi protuustavan 'Zakon o sprečavanju nereda na športskim natjecanjima'. Taj udarac ošamutio je protivnika no još ga nije ušutkao. Neću čitatelje maltretirati detaljima kompletnoga plana hrvatske nogometne mafije. Knjiga bi se mogla izdati na tu temu.
Činjenica je da su navijači bili protiv! Jedini u cijeloj državi bili su glasni i jasni braneći svoje stavove. I danas su!
Nije bitno što Sammir nije Damir! Nije bitno što je momak Brazilac, nije bitno što je crnac, nije bitno što su njegove igračke kvalitete u najmanju ruku dvojbene i što na toj poziciji naša reprezentaciji ima ponajbolje igrače na svijetu. Nije bitno što momak voli popiti, nije bitno što je prije 'partijaner' pa tek onda sportaš. Bitno je jedino da njegovo igranje u reprezentaciji trenutno nikome nije od koristi. Osim Zdravku Mamiću i Igoru Štimcu. Zdravku Mamiću u nadi da će neki pijani ruski multimilijarder biti očaran Sammirovim guranjem lopte kroz noge Velškom reprezentativcu, (klupskom igraču nekog engleskog niželigaša) pa će odlučiti potrošiti 10-ak milijuna eura virtualnog novca (s virtualnih računa) na svom realnom, pravom Pro Evolution Socceru ili Championship Manageru. Igoru Štimcu, Sammir reprezentativac odgovara isključivo iz razloga jer mora platiti cijenu 'uskakanja' u izborničko sedlo.
I da sam apsolutno u krivu, da je Sammir zaista europska klasa, igrač čije kvalitete ne izlaze na vidjelo zbog nedostatka motivacije na primjer samo od sebe postavlja se pitanje. Po kriterijima primanja Sammira u nacionalnu vrstu, koja je razlika između Sammira reprezentativca i Dinka Trebotića reprezentativca?!
Razlozi pozivanja Sammira u reprezentaciju isključivo su financijske prirode. One koja ce utjecati na džep nekolicine.
Ovim činom stavljen je pečat na kuvertu u kojoj se nalaze svi dokumenti, koji su još jučer nazivani dokumentima 'teoretičara zavjere', a danas su dokumenti 'hrvatske realnosti'.
Ova reprezentacija nije reprezentacija našeg naroda. Ovo je reprezentacija Mamića, Štimca, Vrbanovića, Šukera i ostalih.
Navijanje za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju kod nas je mjerna jedinica za domoljublje. Barem je tako bilo unazad nekoliko godina. Koliko moraš bit jak u svojoj pokvarenoj namjeri da tako nešto iskorijeniš iz naroda? Oko 7000 ljudi na Poljudu protiv Švicarske, 10-ak tisuća u Maksimiru protiv Makedonije? To su samo zadnji primjeri uništavanja nečega sto se zvalo 'kult reprezentacije'.
Hrvatski narod je u stanju hibernacije. Iako ga šamaraju iz dana u dan, on spava čvrstim snom. No, pokazuje naznake buđenja. Treba mu alarm. Onaj kakav vas budi prije posla poviše glave, na noćnom ormariću, onaj iritantni zbog kojeg se uvijek dignete. Taj alarm može bit NAŠ glas za pošten i pravedan hrvatski nogomet, bez mafije i nečasnih radnji. Pozdrav Hrvoju Malešu. Jači od vjetrenjača!