Zašto narod nikad neće prihvatiti Igora Štimca

Lajtmotiv dosadašnjeg kvalifikacijskog puta Hrvatske bila je potraga jednog čovjeka za ljubavlju i prihvaćanjem. Igor Štimac je polako, mic po mic, skupljao simpatije prevrtljivih Hrvata, a onda se – u jednoj večeri, poslije prvog poraza – sve vratilo na početak

'Mike Bassett: England Manager' odlična je satirična komedija iz 2001. o pustolovinama ispodprosječnog, konzervativnog pomalo malograđanskog trenera Norwich Cityja, koji stjecajem okolnosti biva imenovan izbornikom engleske reprezentacije i dobije priliku voditi je na Svjetskom prvenstvu. Nakon samo jednog boda u dvije utakmice i niza skandala koji potresu momčad i njega samoga, Bassett se prije odlučujućeg susreta nađe na udaru prepoznatljivo otrovnih otočkih medija i dolazi na konferenciju za tisak na kojoj se očekuje njegova ostavka.

Izbornik, međutim, objavljuje da ostaje na svom mjestu, što izaziva veliko negodovanje okupljenih novinara. Usred žamora i uvreda na njegov račun, Bassett u naletu inspiracije smirenim, samouvjerenim glasom započinje svoj recital: 'Ako možeš ostati miran kad na tvom putu svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe... Ako sačuvaš povjerenje kad svi ostali sumnjaju, ali ako im ne zamjeriš što nemaju povjerenja...'

Zvuči poznato? Da, to je 'Ako' – ista ona pjesma Rudyarda Kiplinga koju je Igor Štimac postavio na svoj Facebook profil dva sata uoči osječke utakmice s Walesom, prethodno napisavši: 'Volim pročitati dobru stvar prije završnog sastanka kako bih sredio misli i umirio dušu... Podijelit ću to sa svima vama koji ste u ovako teškim vremenima ostali ljudi i niste prestali VJEROVATI... Neka vas čuva dragi Bog...'

Pa kaže: 'Ako znaš primati pobjedu i poraz, primati jednako i jedno i drugo... Ako možeš podnijeti da tvoju istinu varalice iskrivljuju kako bi lakše prevarili budale...'. Ako ovo, ako ono – zaključak poeme dolazi u posljednja dva stiha, koji glase: 'Tvoja bit će zemlja i svo njezino blago, jer bit ćeš čovjek, sine moj!'

Nobelovac Rudyard Kipling ovu je pjesmu posvetio političaru Leanderu Starru Jamesonu, koji je predvodio vojne akcije protiv Bura u kolonijalnoj Južnoj Africi. Njena pouka je da čovjek treba zadržati stoičko i dostojanstveno držanje i kad je suočen s poteškoćama, što se u viktorijanskoj eri slavilo kao vrijedna odlika britanskog nacionalnog karaktera.

Kasnije su, međutim, taj stereotip pa i sama Kiplingova pjesma doživjeli puno parodija, a George Orwell je književnika žestoko kritizirao baš zbog stihova poput ovih o zemlji i njenom blagu, nazvavši ga 'prorokom britanskog imperijalizma'. Stoga i Bassettov recital u filmu ne prolazi bez daška impliciranog sarkazma, koji izbija na površinu kad izbornik za kraj svoj monolog zaključuje riječima: 'Dame i gospodo, Engleska će igrati: četiri – četiri – je*enih – dva!' i izlijeće s presice.

Za Igora Štimca, također zagovaratelja istog nogometnog sustava, ironije ili sarkazma nije bilo ni u tragovima kad je na Facebooku citirao Kiplinga ili 'Mali molitvenik', kao ni kad je bombastičnim riječima najavljivao svoje 'imperijalističke' pohode s reprezentacijom. Nema ih ni kad nesmiljeno kritizira svoje igrače i govori kako su Škote morali 'srcem utjerati u gol', preuzimajući zasluge za pobjede a prešućujući vlasitu odgovornost za poraze, ili kad govori kako 'više neće biti kalkulacija' i da će 'igrati samo najspremniji'; izbornik ne vidi autoparodiju kad se na konferenciji za tisak pojavljuje s krunicom u ruci, kad posta gomilu slika djece u svom naručju, niti kad potpisuje peticije 'u ime obitelji' ili odvodi momčad u Hercegovinu baš u doba kad se očekuje presuda tamošnjim hrvatskim vođama za etničko čišćenje i onda ispada žrtva jer mu UEFA ne da igrati prijateljsku utakmicu u podijeljenom gradu.

Na Štimčevom putu postoje samo apsoluti, jer on sebe doživljava kao pravednika i želi da ga i drugi tako vide. Javno mnijenje je od samog početka bilo protiv njega kao izbornika, sumnjajući u njegovu stručnost i motive, zamjerajući mu paktiranje s dojučerašnjim 'smrtnim neprijateljima' i još puno toga. On je učinio svojom misijom da to promijeni, približi reprezentaciju narodu i zbliži se barem s onim njegovim dijelom koji polaže veliku važnost na tradicionalne vrijednosti: domoljublje, obitelj, vjera u Boga...

Imidž koji o sebi gradi je dijelom mučenik, dijelom kreposni i bogobojazni vitez-templar, a dijelom zaneseni patriotski evanđelist; no u svakom trenutku potpuni populist i demagog. I kad ga je tako na njegovim pohodima nadahnula hrabrost i ljubav prema Bogu i Hrvatima, a obilato i poslužila sreća, Štimac je počeo vjerovati da se naklonost javnosti okreće u njegovom smjeru.

Čini se da je doista i bilo tako, jer medijska i pučka retorika polako je gubila negativni predznak kako je Hrvatska skupljala kvalifikacijske bodove. Ali sve je trajalo samo do prvog neuspjeha, koji je došao kao veliko otrežnjenje. Utakmica sa Škotskom bila je prekretnica: čitajući komentare i osluškujući glas naroda prilično je izvjesno da je ogromni dio onih koji su bili na dobrom putu za preobraćenje sada od toga odustao. Kritike izborniku nisu bile ovako žestoke ni otrovne još otkako je tek postavljen.

Otrežnjenje je grubo i za samog Štimca. Sad se ispostavlja da ga narod ipak ne voli – nikad ga nije volio i samo ga je trpio dok je donosio rezultate. Sve je bilo samo pretvaranje. Još donedavno uljuljkan u tu iluziju, izbornik se sada vjerojatno osjeća izdanim i u sebi misli: 'Sude mi...', kao u onoj pjesmi Miroslava Škore.

Ali to je bilo u kartama od samog početka, jer Igor Štimac je paradigma hrvatskog društva, gdje su podobnost, debela koža i sposobnost paktiranja daleko veće jamstvo za napredak nego stručnost i sposobnost. Po tome je potpuno isti kao i političari (uostalom, u izborničku fotelju ga je i dovela nogometna politika), u koje je narod potpuno razočaran. To mu ne mogu zaboraviti, bez obzira s koliko se djece slikao, krunica izmolio i peticija potpisao.


Aleksandar Holiga

Moram reci - Holiga dominira

pa stimac postaje pateticniji u nastupima od bandica, e to je bome uspjeh....iz ovog njegovo trkeljanja se da zakljuciti da svi oni koji su protiv njegovog nacina rada su automatski protiv drzave te su antihrvatski element. U biti, kaj drugo ocekivati, sve je to ista retorika...bandic, mamic, karamarko...s tim da bandic ne ide u tom smjeru, on je samo patetican...

Mora se jedno priznati tim ljudima i svaka im cast na tome...treba imati zeludac da budu takvi kakvi jesu....

''..nastavit ćemo obilaziti bolesne i nemoćne..'' 

Koga briga za te priče i izjave, koga vi zavaravate. O Štimcu će odlučivati jedino rezultat. Ako kojim slučajem ne odemo na SP-a, Štimčeva hrvatska priča je gotova, ostaje mu jedino inozemstvo.
Ako se plasiramo na SP i ako tamo ostvarimo dobar rezultat, Štimac će biti prihvaćen od strane svih.

Isus i Marija Tereza, playboy i svećenik, sve u jednom je Štico.

Šteta što nije i nogometni stručnjak

To ti je isto kao da od djeteta u 1. osnovne očekuješ da konstruira nuklearku. Za neke stvari sila i sreća nisu dovoljne. Treba nekog qurca i znati.

A što se tiče nogometnog znanja, ja stvarno ne znam od kuda vi crpite informacije i na čemu bazirate teorije da je netko nogometni stručnjak ili netko običan diletant.

Ja osobno i danas ne znam koja je razina trenerskog znanja jednog Bilića, Prosinečkog ili Krune Jurčića. 
Zašto? Zato jer nemam pristup njihovim treninzima, ne znam kakve su im taktičke upute i odnos prema igračima u svlačionici.
Jedino što imam su rezultati i nekakav opći dojam o igri.

A na ovom forumu je i Otto Barić proglašen za lakrdijaša, tako da se ponekad pitam što je to uopće nogometni znalac.