Kada se gleda način dobivanja državljanstva, nikako se Sammir ne smije gledati kao izolirani slučaj.
I van konteksta vremena i okolnosti kada se sve to događalo.
Nakon što je Dinamo prodao Eduarda i Modrića, bacio se na kupovinu hrpe stranaca.
No pojavio se jedan problem. Po propisina samo je 5 stranaca smjelo istovremeno igrati.
Taj problem se, u početku, lako riješio.
Bez ikakve rasprave HNS je, polutajno, povisio dopušten broj stranaca na 7.
Već samo ta odluka, bez mnogih drugih, je Dinamu dala ogromnu prednost nad drugima u godinama koje dolaze. Ali to je neka druga priča.
No ubrzo ni limit od 7 stranaca nije bio dovoljan. Stoga se tražilo neko drugo riješenje.
A to je davanje državljanstva preko reda, preko veze.
To Vlada može napraviti "u slučaju posebnog interesa za državu".
Ali to se dotad radilo samo u iznimnim slučajevima (ako ne računamo organizirani kriminal).
Samo osobama svjetskog renomea. Bilo u sportu, bilo u kulturi, znanosti...
A tada su državljanstva preko reda dobili ne samo Sammir, nego i likovi poput Chagoa, Ettoa, Kwedia, Carlosa, Ibaneza...
Redom i isključivo Dinamovi igrači, i redom ispodprosječni igrači u svjetskim okvirima.
I redom su dobivali državljanstva u roku godine dana nakon dolaska u Dinamo. Niti jedan drugi klub nije na taj način uspio dobiti državljanstvo za nekog svog igrača.
Dakle, nakon što je HNS jako pogodovao Dinamu povečavši broj stranaca na 7, i sam vrh države mu je jako pogodovao dijeljenjem državljanstava (bilo je slučajeva da je i 10 stranaca istovremeno igralo za Dinamo).
A to je i najbolji dokaz povezanosti Mamića i Sanadorove vlade.
[uredio pegula - 03. srpnja 2013. u 09:41]