postovani reprezentativci hrvatske nogometne reprezentacije,
kao obican navijac, i obican smrtnik svjestan da nemogu promjeniti neke stvari koje me muce, unatoc svakodnevnih problema najvise razmisljam o nama svima svetoj reprezentaciji. blesav smo mi narod jer nisam jedini, dapace, ima nas jako puno. umjesto da raspravljamo kako se rjesiti kredita mi svi razgovaramo o nasoj repki.
igor stimac cesto spominje ljubav, ali on nazalost nema pojma sta je to.
ljubav je to sto nas mali narod dise kao jedno kada vi igrate, gdje god se svaki od nas nalazio. od australije do malih zagororskih sela, od baustelaca divljem evrope, mornara po cijelom svijetu do daleke amerike.. svako djete zna gdje igrate, koje kopacke nosite i kada vam je rodjendan(a to isto djete ce zaboraviti rodjendan svoje majke
).
reprezentacija je nesto sveto, znam da i vi gledate isto na to kao mi.
suze nakon poraza i radost kada smo pobjedjivali i najvece su dokaz da smo svi jedno kada vatreni igraju.
zar vama nije zao da vas se omalozava, i sramoti? navikli ste pobjedivati, u svetom dresu i na vasim radnim mjestima u klubovima. a sada niste za prepoznati. nestrucni ljudi vas vode, to je kao samar covijeku koji se borio cijeli zivot da postigne nesto i onda mora slusati covijeka koji zna samo napadati sve oko sebe i vrijedjati.
zar vas, kao profesionalce, nije stid igrati po sadasnjim izbornikom? zar vas negrize savjest sto necete vidjeti brazil? zar nebi bilo lakse ustati protiv svega nego traziti smijesne izgovore pred svima nama a na kraju i pred samim sobom?
karijera ce brzo proci, zivot je kratak.
ima situacija u zivotu za koje se kajete sto niste reagirali kako treba i koje ce vas uvijek muciti.
jos nije kasno.
svima je jasno da hrvatski igraci nisu zaboravili igrati nogomet, nego je drugi problem u pitanju.
postovani igraci, vi znate sta mi trazimo od vas. nemojte nas razocarati. reagirajte, biti cete ponos nase nacije, kao sto ste uvijek bili.