Ista odnosno slična je situacija i na razinama nižim od državne glede športskih medija.
Evo primjera o jednom gradskom tjedniku, koji najmanje po 5-6 stranica posvećuje gradskom športu, a ne rijetko i po 10-15 i više. U gradu ima na desetine klubova koji se financiraju iz gradskog proračuna, od onih s međunarodnim nastupima, preko članova prvih liga, do županijskih i gradskih liga. U zadnjih 10-tak godina ne pamtim da je u tom tjedniku na športskim stranicama, osim hvalospjeva uspjesima objavljena i jedna riječ kritike glede športskih neuspjeha pojedinih klubova ili športaša. Ista je situacija i u športskimprogramima gradskih radio stanica, gradske tv. A bilo je nemalo neupjeha i nikad ni riječi kritike, a da ne kažem otvorenog "napada", traženja ostavki i sl. Klubovi ispadaju iz liga, a ni riječi kritike. Zašto je to tako, zašto novinari čuvaju "mir u kući"? Zašto se onima novinarima koji prate politiku isplati svakodnevno zamjerati moćnicima i političarima od lokalne do državne razine, a novinari koji prate šport žive uvijek u miru i tišini i "podignu" se samo na neke uspješne rezultate, ne znam. Znam samo da nema foruma da se u športu ne bi znalo što je kritika.

-Od navijača do simpatizera-

Rane 30-e su tu.
Odgojila me ta 98'.
Baš je došla u neko jebeno razdoblje mog odrastanja, taman da se zakačim baš na najjače.
I sad se točno mogu sjetit tog trenutka kad je nešto u meni kliknulo, kad sam postao navijač. Tad kad sam gledao kako Šuker zabija gol Njemcima.
Od tada, svaki članak se čitao sa posebnom pozornošću, svaka reportaža se gledala dva puta, press konferencija. I kad se igra i kad se ne igra na ovaj ili onaj način si mislio na tu repku gotovo svaki dan.
Odlasci na tekme, od  kvalifikacijskih utakmica, putovanja na EP-ove i SP-ove.

Bilo je uspjeha, neuspjeha, loših izbornika…..svega. Ali je sve to skupa bilo dio te lijepe priče.
Ništa ju nije ugrožavalo. Dobro, priznajem….već u Bilićevoj eri sam posumnjao da kulta reprezentacije polako nestaje, ali nije bilo strašno, mogao se vratiti.

I onda dolazi ovo prvenstvo. Baš sam ga se bojao. Nikad kao do sada nisam želio da prođemo tu skupinu i nikad kao do sada nisam bio toliko tužan što smo ispali. Valjda sam negdje u podsvijesti znao da opet dolazi neko jebeno razdoblje.

Trebao sam taj prolaz u osminu finala da repka ostane sa mnom. Da odrastem, a ipak ostanem navijač. Trebao sam samo tu jebenu malu potvrdu, taj mali poticaj da ne ostane sve na toj jebenoj 98'. Pa jel to stvarno previše za tražiti!?

Jer, nisam više klinac, nemam više snage proživljavat to sve. Ne mogu više trošit emocije na to. Nemam volje kisnut na maksimiru. Ne mogu zažmirit na neke stvari koje kao klinac nisam ni vidio.

I eto me tako. Pitaju me, jel bi da Kovač ostane ili ode….. a ja nemam pojam šta bi rekao jer o tome uopće nisam ni razmišljao.