Hrvatska nogometna reprezentacija
Priča o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji nije ništa drugo nego jedna velika laž. Prijevara. Tako je danas, a tako je bilo i prvoga dana, još tamo ‘od stoljeća sedmog’ kad je za premijernu utakmicu ‘kockastih’ (eto jedne usputne laži: nisu ‘kockasti’ nego ‘kvadratičasti’!) lakše bilo sastaviti popis onih koji ne žele (ne mogu, neće) igrati, negoli onih koji žele.
Skupljalo se tada igrače i po birtijama i po livadama, pa će tako zauvijek ostati zapisano kako je izbornik Dražan Jerković tog 17. listopada 1990., dakle puno prije no što će Hrvatska i službeno biti priznata kao država i puno prije no što će je FIFA pripustiti u svoja natjecanja, ali samo mjesec dana prije negoli će nadomak Obrovca iz zasjede biti ubijen policajac Goran Alavanja, složio momčad u kojoj su bila i takva imena kao što su Darko Dražić, Drago Čelić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Ivan Cvjetković, Grega Židan...
Oni su, naime, htjeli igrati, njih, baš kao i Dražena Ladića, Zorana Vulića, Zlatka Kranjčara, Aljošu Asanovića, Marka Mlinarića, Tončija Gabrića i Mladena Mladenovića nije bilo strah kazni i odmazde u režiji Fudbalskog saveza Jugoslavije i slijepe UEFA-e koja je još dugo vremena nakon 17. 10. 1990. odbijala prihvatiti hrvatski nogomet kao nepobitnu činjenicu.
Onaj isti Zvonimir Boban koji je pet mjeseci ranije na Maksimiru, ispunjavajući dužnost svakog velikog Hrvata, nogom u prsi udario jugoslavenskoga milicionera i tako, kaže jedna od većih laži hrvatske nogometne povijesti, označio početak Domovinskog rata.
Druga velika hrvatska nogometna laž naslanja se na prvu i tiče se izbornika za čiji život i karijeru čak i njegovi kroničari, pa i najveći intimusi, tvrde kako su sastavljeni u mozaik u kojem niti jedan jedini kamenčić nema veze s istinom. Miroslav Blažević postao je izbornik jer je tako htio predsjednik države. Franjo Tuđman - a moguće i njegova kćerka Nevenka - pokazao je prstom u Ćiru i presjekao svaki razgovor na temu trenera koji će hrvatsku nogometnu reprezentaciju povesti u službene utakmice.
Stanko Poklepović ispao je (po tko zna koji put) naivčina, a Tomislav Ivić, kao jedini u svijetu priznat nogometni stručnjak iz Hrvatske, postavljen je na nekakvu funkciju (direktor reprezentacije) koja je zvučala dobro, a kojoj je cilj bio da pod a) smiri javnost, jer tada je, nećete vjerovati, javnost znala tko jedini ima licenciju za izborničko mjesto, i pod b) da velikog šjor Ivana natjera da sam, kad shvati da je izigran, odstupi.
Ćiro je tako u ruke dobio reprezentaciju kojoj su odavno, još otkako je dobar dio njezinih igrača postao svjetski omladinski prvak u jugoslavenskom dresu, u horoskopu bile zapisane velike stvari.
Na prvo veliko natjecanje, a to znači da dolazimo i do sljedeće laži u ovoj priči, Hrvatska se, međutim, nije plasirala pod Ćirom, nego upravo zahvaljujući Tomislavu Iviću koji je zbog UEFA-ine kazne ‘treneru svih trenera’ (sic!) jednokratno sjeo na klupu i stavio svoj autorski pečat na kvalifikacijsku pobjedu nad Italijom u Palermu koja je Ćiri omogućila lagodan put prema Europskome prvenstvu u Engleskoj i nacionalnoj slavi koju, nedokučivo razumnu biću, nisu pomutile ni sve afere, porazi i loši odabiri.
U odabir igrača za završni turnir Ćiri je malo tko prigovarao. To su bila takva vremena. Većina je šutjela. Pa su tako šutjeli i igrači kojima je tražen novac u zamjenu za nacionalni dres. Prijateljima, pa čak i novinarima, znali su se povjeriti, ali u javnost ni u ludilu nisu imali namjeru istupiti. Hrvatski nogometni bogovi još su, naime, u prapočecima mitolgije o ‘vatrenima’ naučili podanike da zatvorena vrata najčešće znače otvoren prozor.
Malotko spominje Ćirin šarlatanski potez u trećem kolu razigravanja po skupinama kada je u Nottinghamu protiv Portugala na teren izveo pričuve i tako ne samo isprovocirao poraz, nego i u duhu rijetko viđenog nefair playa izazvao utapanje Danske. Iste one Danske kojoj može zahvaliti - samo njoj i nikome više! - što je dvije godine kasnije uopće došao u priliku igrati za finale Svjetskoga prvenstva.
Nema nikakve sumnje da je plasman na Mundijal u Francuskoj 1998. godine jedna od većih hrvatskih nogometnih laži. Hrvatska nogometna reprezentacija s tim plasmanom, naime, nema nikakve veze. Za njega je zaslužan Peter Schmeichel - da, onaj isti Peter Schmeichel kojemu su se Ćiro i Davor ‘ja sam brend’ Šuker tako slatko rugali dvije godine ranije - koji je na danskome golu radio čudesa u zadnjemu kolu protiv Grčke iako njegovoj selekciji taj dvoboj rezultatski ništa nije značio.
U dodatnim kvalifikacijama, u dva sraza s Ukrajinom, Ćiru su spasili sreća (gol Bokšića u Kijevu) i pomoćni sudac koji domaćinima u uzvratu nije dopuštao prijeći centar. A na suđenje se nitko od Hrvata nije mogao žaliti ni na završnom turniru u Francuskoj. U osmini finala protiv Rumunja sviran je nepostojeći penal na Asanoviću, u četvrtfinalu protiv Nijemaca sviran je nepostojeći crveni karton na Šukeru, a u polufinalu protiv Francuza (domaćina!) sviran je nepostojeći crveni karton na Slavenu Biliću. Ipak, unatoč tome Hrvatska nije napravila ono što je morala, za što je bila predodređena - nije postala svjetski prvak.
Slavljenje trećega mjesta kao veličanstvenog uspjeha bila je (i još uvijek je) nova laž iz serije hrvatskih nogometnih laži. Da je imala trenera - ikakvog! - i da je imala nogometaše koje je trebala imati, izabrane prema kriteriju znanja i kvalitete, recimo Milana Rapaića (koji je tada igrao u životnoj formi i kojemu su kopačke bile pune poljubaca navijača Perugie), a ne Petra ‘koga?!’ Krpana ili Ardiana ‘mooolim?!’ Koznikua, Hrvatska bi lakoćom osvojila pokal. Ovako, ostala je velika laž o zadovoljstvu osvojenom broncom i još veća o najslavnijim godinama hrvatskoga nogometa.
‘Najslavnije godine hrvatskoga nogometa’, doba potrošeno na trenera cirkusanta i igrače zvijezde koji su određivali tko smije ući u autobus a tko ne, okončane su Ćirinom abdikacijom nakon užasavajućeg starta u kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2002. u Japanu i Južnoj Koreji.Zanimljivo, debakl u kvalifikacijama za Euro u Nizozemskoj i Belgiji 2000. godine, i to u izravnom srazu s umirućom Jugoslavijom, danas se prešućuje kao da se nije ni dogodio. I tako se pretvara u još jednu hrvatsku nogometnu laž.
‘Epizode’ s izbornicima Mirkom Jozićem i Ottom Barićem na službenim i neslužbenim internetskim stranicama koje se bave ‘vatrenima’ prigodno su označene kao ‘doba pada hrvatskog reprezentativnog nogometa’. Hm, Mirko Jozić se, nakon spaljene zemlje koju je iza sebe ostavio Ćiro Blažević lako i elegantno, radeći svoj posao i ništa drugo, plasirao u Japan i Južnu Koreju, a Barić se tek malo nesigurnije dobacio do Eura u Portugalu 2004.
Ali, eto, ti uspjesi su - s igračima kao što su Boris Živković, Daniel Šarić, Tomo Šokota, Đovani Roso, Mario Tokić, Mato Neretljak, Nenad Bjelica - proglašeni neuspjesima. Kao još jedna - broji li ih itko uopće? - hrvatska nogometna laž.
Baš kao što je laž i priča o neuspjehu na Mundijalu u Njemačkoj 2006. godine na koji se Hrvatska, vođena Zlatkom ‘svi piju ali samo on plaća’ Kranjčarom plasirala praktično bez falinge. Cico je ušao u otvoreni rat sa Zdravkom Mamićem koji je nekako baš u to vrijeme očistio maksimirsku štalu od svih ‘remetilačkih faktora’ i posvetio se stvaranju tvrtke koja će se, kako se to Mamić stariji često zna pohvaliti izričući još jednu veliku hrvatsku nogometnu laž, u idućim godinama pretvoriti u najprofitabilnije hrvatsko poduzeće.
U Cicinoj sjeni rastao je novi izbornik, novi Ćiro, Slavljen Bilić. Nova hrvatska nogometna laž. Kako je Ćiro po Japanu ‘bušio’ Jozića, tako je i Bilić po Njemačkoj ‘bušio’ Kranjčara. Sklopio je pakt s Mamićem i bez ikakvih problema nakon Cicine smjene postao izbornik. Bez ikakvih trenerskih referencija.
Na klupi Hajduka, dok je Mamić još bio zaokupljen vilama i čišćenjem gnoja, u prvenstvu je osvojio drugo mjesto (iza Cicina Zagreba!), a na klupi mlade reprezentacije ključnu je utakmicu za plasman na Europsko prvenstvo izgubio od Srbije i Crne Gore. Sasvim dovoljno za početak ortakluka s Mamićem - jer bez njegova blagoslova više nitko nije mogao postati izbornik - i njegove ‘ti biraš 2/3 igrača, a ja 1/3’ poslovne politike. Bio je to ‘ugovor s vragom’ na koji Bilića (i njegove nasljednike) nitko nije tjerao.
Bilića je proslavila maksimirska krtica u srazu s Engleskom u kvalifikacijama za Euro u Austriji i Švicarskoj 2008. godine, što on nije shvatio do te mjere da je u sljedećem kvalifikacijskom ciklusu, onome za Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici 2010. godine, od istog protivnika u dva susreta primio devet komada potpisavši - vrijeme je da kažemo i jednu istinu - najveću sportsku sramotu u povijesti hrvatskog nogometa.
No, to ga, zanimljivo, nije koštalo smjene. Mamićevom milošću dobio je, za razliku od Jozića, Barića i Kranjčara, priliku birati reprezentativce i u još jednom ciklusu, u kvalifikacijama za Euro 2012. godine u Poljskoj i Ukrajini. Na koje se i plasirao nakon što je bio drugi u kvalifikacijskoj skupini u kojoj je Hrvatskoj najteži protivnik bila - Grčka.
Štimac se, istina, (bezuspješno) nastojao svidjeti i ‘svojim’ hajdukovcima pa je pozivanjem pod barjak dizao cijenu i, recimo, Josipu Radoševiću, dok je Kovač (jednako bezuspješno) svoje kumstvo - puzovsko prije negoli prijateljsko - nastojao amortizirati busanjem u hrvatska prsa i pozivanjem na nacionalno jedinstveno tako svojstveno umrljanim hadezeovcima.
Za trajanja tih laži cijena Mamićevim igračima skakala je u nebo. Bankomat se nije gasio, manufaktura je štancala novac, a bahaćenje i njihova otrovna uvjerenost u vlastitu nedodirljivost otišla je toliko daleko da su i navijači, ta jedina hrvatska nogometna istina, proglašeni neprijateljima.
U sprezi s vjernim novinarima i domoljubnim političarima koji su odavno, samo da su htjeli, mogli prekinuti ovaj niz laži i napokon javnosti reći istinu o hrvatskom nogometu - a ona kaže da je priča o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji od prvoga dana čista prijevara - navijači su prokazani kao glavni uzročnici svega lošeg uokolo hrvatske nogometne reprezentacije, famoznih ‘vatrenih’ koji s vatrom - evo još jedne laži - imaju veze koliko i Davor Šuker sa svojom desnom nogom.
Sve većem broju navijača ovakva je hrvatska nogometna reprezentacija odbojna. Ne zanima ih. Svjesni su da više istine, čistoga sporta i još čišćega, ako baš hoćete, nacionalnog ponosa, ima u jednom jedinom košu Luke Žorića, nego u svim njihovim barcelonima, realima i juventusima. I zato takvoj reprezentaciji okreću leđa. Za nju otvoreno - ne navijaju. Počelo je u nogometno osviještenoj Dalmaciji, koja s ‘repkom’ odavno već ne želi imati posla, da bismo sada svjedočili iznenadnom svenacionalnom otvaranju očiju, umjesto svastike na travnjaku se ukazao znak za dolar i nema te kemikalije kojom ga je moguće uništiti.
U tjednu koji je na izmaku - a sada dolazimo do ključne hrvatske nogometne laži - nije smijenjen samo izbornik Kovač, nego je i Luka Modrić proslavio svoj trideseti rođendan. Ej, trideseti rođendan! Karijera, još malo pa gotova. Ajde, pokušajte se sada prisjetiti jedne utakmice, jedne jedine od skoro stotinu, koju je Luka Modrić vrhunski odigrao za reprezentaciju. Koju je riješio, koju je presudio svojim čudesnim golom ili nekim drugim genijalnim potezom.
Oni rijetki koji ne pripadaju Mamićevu klanu, poput Ivana Perišića, teško sa svojom jednostavnom istinom plivaju u moru teške laži. Perišića su se, podsjetimo, svim silama željeli riješiti uoči Svjetskoga prvenstva u Brazilu. Zavirite malo u arhive, prolistajte novine, pa ćete vidjeti koliko je samo članaka napisano u kojima je upravo Perišić označen kao najslabija Kovačeva karika.
Kad su to radili uvjerljivo najboljem hrvatskom nogometašu, koji, dokazano na svakoj utakmici, podjednako dobro igra i lijevom i desnom nogom i glavom, koji može biti i centarfor i bek, kojemu nije problem trčati i naprijed i natrag, koji ima i brzinu i dribling, onda možete zamisliti što sve rade, recimo, Ivanu Striniću ili Mariju Pašaliću. Što mislite, koliko Mario Pašalić mora odigrati dobrih klupskih utakmica da bi došao u A reprezentaciju, a koliko, primjerice, Marko Pjaca?
Priča o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji nije ništa drugo nego jedna velika laž. Prijevara. Tako je bilo i prvoga dana, a tako je i danas. Nikakva promjena izbornika to neće promijeniti.
Skupljalo se tada igrače i po birtijama i po livadama, pa će tako zauvijek ostati zapisano kako je izbornik Dražan Jerković tog 17. listopada 1990., dakle puno prije no što će Hrvatska i službeno biti priznata kao država i puno prije no što će je FIFA pripustiti u svoja natjecanja, ali samo mjesec dana prije negoli će nadomak Obrovca iz zasjede biti ubijen policajac Goran Alavanja, složio momčad u kojoj su bila i takva imena kao što su Darko Dražić, Drago Čelić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Ivan Cvjetković, Grega Židan...
Oni su, naime, htjeli igrati, njih, baš kao i Dražena Ladića, Zorana Vulića, Zlatka Kranjčara, Aljošu Asanovića, Marka Mlinarića, Tončija Gabrića i Mladena Mladenovića nije bilo strah kazni i odmazde u režiji Fudbalskog saveza Jugoslavije i slijepe UEFA-e koja je još dugo vremena nakon 17. 10. 1990. odbijala prihvatiti hrvatski nogomet kao nepobitnu činjenicu.
Povijesne utakmice
Istovremeno, dakle tog istog dana kada je hrvatska nogometna reprezentacija u Zagrebu igrala svoju prvu iz, poslije će se ispostaviti, čitavoga niza povijesnih utakmica, u Rusiji, u Simferopolju, odigravao se susret između mladih reprezentacija Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, za koju su, slušajući u stavu mirno himnu ‘Hej Slaveni’, nastupali i Robert Jarni, Robert Prosinečki, Alen Bokšić i Zvonimir Boban.Onaj isti Zvonimir Boban koji je pet mjeseci ranije na Maksimiru, ispunjavajući dužnost svakog velikog Hrvata, nogom u prsi udario jugoslavenskoga milicionera i tako, kaže jedna od većih laži hrvatske nogometne povijesti, označio početak Domovinskog rata.
Druga velika hrvatska nogometna laž naslanja se na prvu i tiče se izbornika za čiji život i karijeru čak i njegovi kroničari, pa i najveći intimusi, tvrde kako su sastavljeni u mozaik u kojem niti jedan jedini kamenčić nema veze s istinom. Miroslav Blažević postao je izbornik jer je tako htio predsjednik države. Franjo Tuđman - a moguće i njegova kćerka Nevenka - pokazao je prstom u Ćiru i presjekao svaki razgovor na temu trenera koji će hrvatsku nogometnu reprezentaciju povesti u službene utakmice.
Stanko Poklepović ispao je (po tko zna koji put) naivčina, a Tomislav Ivić, kao jedini u svijetu priznat nogometni stručnjak iz Hrvatske, postavljen je na nekakvu funkciju (direktor reprezentacije) koja je zvučala dobro, a kojoj je cilj bio da pod a) smiri javnost, jer tada je, nećete vjerovati, javnost znala tko jedini ima licenciju za izborničko mjesto, i pod b) da velikog šjor Ivana natjera da sam, kad shvati da je izigran, odstupi.
Ćiro je tako u ruke dobio reprezentaciju kojoj su odavno, još otkako je dobar dio njezinih igrača postao svjetski omladinski prvak u jugoslavenskom dresu, u horoskopu bile zapisane velike stvari.
Na prvo veliko natjecanje, a to znači da dolazimo i do sljedeće laži u ovoj priči, Hrvatska se, međutim, nije plasirala pod Ćirom, nego upravo zahvaljujući Tomislavu Iviću koji je zbog UEFA-ine kazne ‘treneru svih trenera’ (sic!) jednokratno sjeo na klupu i stavio svoj autorski pečat na kvalifikacijsku pobjedu nad Italijom u Palermu koja je Ćiri omogućila lagodan put prema Europskome prvenstvu u Engleskoj i nacionalnoj slavi koju, nedokučivo razumnu biću, nisu pomutile ni sve afere, porazi i loši odabiri.
U odabir igrača za završni turnir Ćiri je malo tko prigovarao. To su bila takva vremena. Većina je šutjela. Pa su tako šutjeli i igrači kojima je tražen novac u zamjenu za nacionalni dres. Prijateljima, pa čak i novinarima, znali su se povjeriti, ali u javnost ni u ludilu nisu imali namjeru istupiti. Hrvatski nogometni bogovi još su, naime, u prapočecima mitolgije o ‘vatrenima’ naučili podanike da zatvorena vrata najčešće znače otvoren prozor.
Šarlatanski potez
O samom natjecanju u Engleskoj danas se - eto nove laži - najčešće govori kroz prizmu četvrtfinalnog poraza od Njemačke na Old Traffordu i nakaradnog suđenja Šveđanina Leifa Sundella.Malotko spominje Ćirin šarlatanski potez u trećem kolu razigravanja po skupinama kada je u Nottinghamu protiv Portugala na teren izveo pričuve i tako ne samo isprovocirao poraz, nego i u duhu rijetko viđenog nefair playa izazvao utapanje Danske. Iste one Danske kojoj može zahvaliti - samo njoj i nikome više! - što je dvije godine kasnije uopće došao u priliku igrati za finale Svjetskoga prvenstva.
Nema nikakve sumnje da je plasman na Mundijal u Francuskoj 1998. godine jedna od većih hrvatskih nogometnih laži. Hrvatska nogometna reprezentacija s tim plasmanom, naime, nema nikakve veze. Za njega je zaslužan Peter Schmeichel - da, onaj isti Peter Schmeichel kojemu su se Ćiro i Davor ‘ja sam brend’ Šuker tako slatko rugali dvije godine ranije - koji je na danskome golu radio čudesa u zadnjemu kolu protiv Grčke iako njegovoj selekciji taj dvoboj rezultatski ništa nije značio.
U dodatnim kvalifikacijama, u dva sraza s Ukrajinom, Ćiru su spasili sreća (gol Bokšića u Kijevu) i pomoćni sudac koji domaćinima u uzvratu nije dopuštao prijeći centar. A na suđenje se nitko od Hrvata nije mogao žaliti ni na završnom turniru u Francuskoj. U osmini finala protiv Rumunja sviran je nepostojeći penal na Asanoviću, u četvrtfinalu protiv Nijemaca sviran je nepostojeći crveni karton na Šukeru, a u polufinalu protiv Francuza (domaćina!) sviran je nepostojeći crveni karton na Slavenu Biliću. Ipak, unatoč tome Hrvatska nije napravila ono što je morala, za što je bila predodređena - nije postala svjetski prvak.
Slavljenje trećega mjesta kao veličanstvenog uspjeha bila je (i još uvijek je) nova laž iz serije hrvatskih nogometnih laži. Da je imala trenera - ikakvog! - i da je imala nogometaše koje je trebala imati, izabrane prema kriteriju znanja i kvalitete, recimo Milana Rapaića (koji je tada igrao u životnoj formi i kojemu su kopačke bile pune poljubaca navijača Perugie), a ne Petra ‘koga?!’ Krpana ili Ardiana ‘mooolim?!’ Koznikua, Hrvatska bi lakoćom osvojila pokal. Ovako, ostala je velika laž o zadovoljstvu osvojenom broncom i još veća o najslavnijim godinama hrvatskoga nogometa.
‘Najslavnije godine hrvatskoga nogometa’, doba potrošeno na trenera cirkusanta i igrače zvijezde koji su određivali tko smije ući u autobus a tko ne, okončane su Ćirinom abdikacijom nakon užasavajućeg starta u kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2002. u Japanu i Južnoj Koreji.Zanimljivo, debakl u kvalifikacijama za Euro u Nizozemskoj i Belgiji 2000. godine, i to u izravnom srazu s umirućom Jugoslavijom, danas se prešućuje kao da se nije ni dogodio. I tako se pretvara u još jednu hrvatsku nogometnu laž.
Uspjesi i neuspjesi
Za to vrijeme u fotelji predsjednika HNS-a smjenjivala su se čudna imena. Mladen Vedriš, Đuro Brodarac, Nadan Vidošević, Josip Šoić i Branko Mikša s nogometom nisu imali previše veze. Odrađivali su ono što im je bilo rečeno, putovali su besplatno svijetom, i nisu se Pantovčaku miješali u posao. A onda se Tuđman razbolio, u HNS je došao Vlatko Marković, a nedugo za njim i Zdravko Mamić. Laž o nogometu kao najuspješnijem hrvatskom proizvodu dobila je novu dimenziju.‘Epizode’ s izbornicima Mirkom Jozićem i Ottom Barićem na službenim i neslužbenim internetskim stranicama koje se bave ‘vatrenima’ prigodno su označene kao ‘doba pada hrvatskog reprezentativnog nogometa’. Hm, Mirko Jozić se, nakon spaljene zemlje koju je iza sebe ostavio Ćiro Blažević lako i elegantno, radeći svoj posao i ništa drugo, plasirao u Japan i Južnu Koreju, a Barić se tek malo nesigurnije dobacio do Eura u Portugalu 2004.
Ali, eto, ti uspjesi su - s igračima kao što su Boris Živković, Daniel Šarić, Tomo Šokota, Đovani Roso, Mario Tokić, Mato Neretljak, Nenad Bjelica - proglašeni neuspjesima. Kao još jedna - broji li ih itko uopće? - hrvatska nogometna laž.
Baš kao što je laž i priča o neuspjehu na Mundijalu u Njemačkoj 2006. godine na koji se Hrvatska, vođena Zlatkom ‘svi piju ali samo on plaća’ Kranjčarom plasirala praktično bez falinge. Cico je ušao u otvoreni rat sa Zdravkom Mamićem koji je nekako baš u to vrijeme očistio maksimirsku štalu od svih ‘remetilačkih faktora’ i posvetio se stvaranju tvrtke koja će se, kako se to Mamić stariji često zna pohvaliti izričući još jednu veliku hrvatsku nogometnu laž, u idućim godinama pretvoriti u najprofitabilnije hrvatsko poduzeće.
U Cicinoj sjeni rastao je novi izbornik, novi Ćiro, Slavljen Bilić. Nova hrvatska nogometna laž. Kako je Ćiro po Japanu ‘bušio’ Jozića, tako je i Bilić po Njemačkoj ‘bušio’ Kranjčara. Sklopio je pakt s Mamićem i bez ikakvih problema nakon Cicine smjene postao izbornik. Bez ikakvih trenerskih referencija.
Na klupi Hajduka, dok je Mamić još bio zaokupljen vilama i čišćenjem gnoja, u prvenstvu je osvojio drugo mjesto (iza Cicina Zagreba!), a na klupi mlade reprezentacije ključnu je utakmicu za plasman na Europsko prvenstvo izgubio od Srbije i Crne Gore. Sasvim dovoljno za početak ortakluka s Mamićem - jer bez njegova blagoslova više nitko nije mogao postati izbornik - i njegove ‘ti biraš 2/3 igrača, a ja 1/3’ poslovne politike. Bio je to ‘ugovor s vragom’ na koji Bilića (i njegove nasljednike) nitko nije tjerao.
Bilića je proslavila maksimirska krtica u srazu s Engleskom u kvalifikacijama za Euro u Austriji i Švicarskoj 2008. godine, što on nije shvatio do te mjere da je u sljedećem kvalifikacijskom ciklusu, onome za Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici 2010. godine, od istog protivnika u dva susreta primio devet komada potpisavši - vrijeme je da kažemo i jednu istinu - najveću sportsku sramotu u povijesti hrvatskog nogometa.
No, to ga, zanimljivo, nije koštalo smjene. Mamićevom milošću dobio je, za razliku od Jozića, Barića i Kranjčara, priliku birati reprezentativce i u još jednom ciklusu, u kvalifikacijama za Euro 2012. godine u Poljskoj i Ukrajini. Na koje se i plasirao nakon što je bio drugi u kvalifikacijskoj skupini u kojoj je Hrvatskoj najteži protivnik bila - Grčka.
Brendirana marioneta
Kroz šest godina izbornikovanja Slavena Bilića većina Mamićevih igrača (ili igrača Mamićevih prijatelja) barem je okrznulo reprezentaciju, a ista se praksa nastavila i pod Igorom Štimcem, kojega je Mamić, u dogovoru s novim predsjednikom HNS-a, brendiranom marionetom Davorom Šukerom, nakon upotrebe odbacio kao domaćica staru krpu, te Nikom Kovačem.Štimac se, istina, (bezuspješno) nastojao svidjeti i ‘svojim’ hajdukovcima pa je pozivanjem pod barjak dizao cijenu i, recimo, Josipu Radoševiću, dok je Kovač (jednako bezuspješno) svoje kumstvo - puzovsko prije negoli prijateljsko - nastojao amortizirati busanjem u hrvatska prsa i pozivanjem na nacionalno jedinstveno tako svojstveno umrljanim hadezeovcima.
Za trajanja tih laži cijena Mamićevim igračima skakala je u nebo. Bankomat se nije gasio, manufaktura je štancala novac, a bahaćenje i njihova otrovna uvjerenost u vlastitu nedodirljivost otišla je toliko daleko da su i navijači, ta jedina hrvatska nogometna istina, proglašeni neprijateljima.
U sprezi s vjernim novinarima i domoljubnim političarima koji su odavno, samo da su htjeli, mogli prekinuti ovaj niz laži i napokon javnosti reći istinu o hrvatskom nogometu - a ona kaže da je priča o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji od prvoga dana čista prijevara - navijači su prokazani kao glavni uzročnici svega lošeg uokolo hrvatske nogometne reprezentacije, famoznih ‘vatrenih’ koji s vatrom - evo još jedne laži - imaju veze koliko i Davor Šuker sa svojom desnom nogom.
Sve većem broju navijača ovakva je hrvatska nogometna reprezentacija odbojna. Ne zanima ih. Svjesni su da više istine, čistoga sporta i još čišćega, ako baš hoćete, nacionalnog ponosa, ima u jednom jedinom košu Luke Žorića, nego u svim njihovim barcelonima, realima i juventusima. I zato takvoj reprezentaciji okreću leđa. Za nju otvoreno - ne navijaju. Počelo je u nogometno osviještenoj Dalmaciji, koja s ‘repkom’ odavno već ne želi imati posla, da bismo sada svjedočili iznenadnom svenacionalnom otvaranju očiju, umjesto svastike na travnjaku se ukazao znak za dolar i nema te kemikalije kojom ga je moguće uništiti.
U tjednu koji je na izmaku - a sada dolazimo do ključne hrvatske nogometne laži - nije smijenjen samo izbornik Kovač, nego je i Luka Modrić proslavio svoj trideseti rođendan. Ej, trideseti rođendan! Karijera, još malo pa gotova. Ajde, pokušajte se sada prisjetiti jedne utakmice, jedne jedine od skoro stotinu, koju je Luka Modrić vrhunski odigrao za reprezentaciju. Koju je riješio, koju je presudio svojim čudesnim golom ili nekim drugim genijalnim potezom.
Mamićev klan
Nema takve utakmice, na žalost. Luka Modrić puno se bolje, kako tvrdi USKOK, snalazi pred bankomatom kada treba ukucati PIN, podignuti novac i odnijeti ga ‘gazdi hrvatskoga nogometa’, nego u protivničkom šesnaestercu. A Luka Modrić nije jedini, na žalost. Hrvatska nogometna reprezentacija puna je igrača koji sve što imaju mogu zahvaliti Zdravku Mamiću, a ponajprije igranje u toj reprezentaciji. Koje im je podiglo cijenu i utrostručilo zaradu. I njima i njemu. I koji nikada ništa toj reprezentaciji dali nisu. Osim bezbrojnih odštampanih laži.Oni rijetki koji ne pripadaju Mamićevu klanu, poput Ivana Perišića, teško sa svojom jednostavnom istinom plivaju u moru teške laži. Perišića su se, podsjetimo, svim silama željeli riješiti uoči Svjetskoga prvenstva u Brazilu. Zavirite malo u arhive, prolistajte novine, pa ćete vidjeti koliko je samo članaka napisano u kojima je upravo Perišić označen kao najslabija Kovačeva karika.
Kad su to radili uvjerljivo najboljem hrvatskom nogometašu, koji, dokazano na svakoj utakmici, podjednako dobro igra i lijevom i desnom nogom i glavom, koji može biti i centarfor i bek, kojemu nije problem trčati i naprijed i natrag, koji ima i brzinu i dribling, onda možete zamisliti što sve rade, recimo, Ivanu Striniću ili Mariju Pašaliću. Što mislite, koliko Mario Pašalić mora odigrati dobrih klupskih utakmica da bi došao u A reprezentaciju, a koliko, primjerice, Marko Pjaca?
Priča o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji nije ništa drugo nego jedna velika laž. Prijevara. Tako je bilo i prvoga dana, a tako je i danas. Nikakva promjena izbornika to neće promijeniti.
SuperSport HNL
Topić zabio prvi pogodak u dresu Dinama u SuperSport HNL-u
Engleski nogomet
Arsenal će Božić dočekati na prvom mjestu, uvjerljiva pobjeda Leedsa
Španjolski nogomet
Budimir: 'Svjesni smo da smo dobri, željeli smo na božićnu stanku otići s velikim osmijehom'
Španjolski nogomet
Real Madrid preko Seville do nove prvenstvene pobjede
Frankopan je napisao/la:
u fotelji predsjednika HNS-a smjenjivala su se čudna imena: Mladen Vedriš, Đuro Brodarac, Nadan Vidošević, Josip Šoić i Branko Mikša s nogometom nisu imali previše veze. Odrađivali su ono što im je bilo rečeno nisu se Pantovčaku miješali u posao. Vidi cijeli citat
Ovo meni nije jasno, točno je da ti ljudi nisu imali veze s nogometom, ali dajte pa stavite se u trenutak kraj ljeta početak jeseni 1990.g. Pa šta mislite da je u to vrijeme predsjednik saveza mogao biti bilo tko? Savez u tim okolnostima nije mogao voditi čovijek iz nogometa, morao je biti netko odan Tuđmanu ali i politički sposoban. Tada, bez političkog angažiranja i bez "kontrole" Tuđmana bi bilo nemoguće izvesti bilo što!? Ako je kada nogomet trebao političku podršku i to jaku političku podršku, to je bilo baš u to vrijeme. Tuđman, ali i Mesić su i ovako kasnili s sportom i nogometom par mjeseci, cjelo ljeto 1990.g. HNS je bio izvan fokusa. Jedini koji je tada nešto mogao po pitanju nogometa izvesti je bio Tuđman i bez njega, bez njegovih ljudi u tome ništa se ne bi napravilo. Ovako je barem učinjen nekakv korak. Btw. nisu mi po ukusu mnogi gore navedeni predsjednici, niti mi je po ukusu Tuđmanovo držanje konaca nogometa od 1995 do 1999.g. ali od 1990 pa do 1992.g. se morao državni vrh aktivirati oko tih pitanja. Jednostavno to je bilo od prevelike važnosti da se prepusti onako, bez-veze.....Pogotovo što smo i u nogometu ali i u košarci tada imali prave generacije i to bi bila grijehota zapustiti, a samo je državni vrh tada to mogao.
Samo Cibalia!
Frankopan je napisao/la:
Za premijernu utakmicu lakše bilo sastaviti popis onih koji ne žele (ne mogu, neće) igrati, negoli onih koji žele.Skupljalo se tada igrače i po birtijama i po livadama, pa će tako zauvijek ostati zapisano kako je izbornik Dražan Jerković tog 17. listopada 1990. složio momčad u kojoj su bila i takva imena kao što su Darko Dražić, Drago Čelić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Ivan Cvjetković, Grega Židan...Oni su, naime, htjeli igrati, njih, baš kao i Dražena Ladića, Zorana Vulića, Zlatka Kranjčara, Aljošu Asanovića, Marka Mlinarića, Tončija Gabrića i Mladena Mladenovića nije bilo strah kazni i odmazde u režiji Fudbalskog saveza Jugoslavije i slijepe UEFA-e koja je još dugo vremena nakon 17. 10. 1990. odbijala prihvatiti hrvatski nogomet kao nepobitnu činjenicu.
Tog istog dana kada je hrvatska igrala svoju prvu, odigravao se i susret između mladih reprezentacija Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, za koju su, slušajući u stavu mirno himnu ‘Hej Slaveni’, nastupali i Robert Jarni, Robert Prosinečki, Alen Bokšić i Zvonimir Boban
Vidi cijeli citat
Zoran Vulić je nastupio i za seniorsku "A" 13 dana kasnije na Marakani. Malo je naivno spočitavati da se kazni nisu bojali igrači kojima FSJ i UEFA tada nisu baš mnogo mogli jer su bili pred kraj karijere. Dok ovi Jarni, Prosinečki, Bokšić, Boban su tada bili 2o-21 godinu i nisu iz objektivnih razloga smjeli riskirati. Lako su Kasalo i i Kranjčar riskirali kad nisu imali što puno izgubiti. Evo, Vulić je došao, poslikao se i za par dana se javio Osimu i bio mu na raspolaganju. Tako da ove neke isticati kao extra hrabre je malo bez veze. A ovo da UEFA još dugo vremena nakon 17.10.1990. odbijala prihvatiti hrvatski nogomet kao nepobitnu činjenicu, je točno, ali UEFA-in sustav je takav, malo inertan ali moraju i oni sebe zaštititi od (političkih) pritisaka, jer kao što svi znamo nogomet je htjeli to neki priznati ili ne ali ipak nije baš samo sport! Da su nas predugo zafrkavali jesu i da nas je bolilo je, ali treba znati i da je u to vrijeme se UEFA suočila s potpuno novim i do tada nepoznatom okolnišću za UEFU, a to je da je desetljećima funkcionirala kao organizacija sa 40 ili malo nešto više od tog broja članova, a onda im se u jenom trenutku pojave novih 13 (12 jedna manje jer je obrisan DDR), pa morali su i oni biti sigurni i šta rade, morali su se i oni prilagoditi novim okolnostima. [uredio javasluk - 14. rujna 2015. u 18:39]
Samo Cibalia!
- Najnovije
- Najčitanije
Beljo iskoristio poklon i potvrdio pobjedu Dinama protiv Lokomotive
1 sat•SuperSport HNL
Topić zabio prvi pogodak u dresu Dinama u SuperSport HNL-u
1 sat•SuperSport HNL
Real Madrid preko Seville do nove prvenstvene pobjede
8 sati•Španjolski nogomet
Arsenal će Božić dočekati na prvom mjestu, uvjerljiva pobjeda Leedsa
9 sati•Engleski nogomet
Roma prvi put primila dva gola, Juventus slavio u derbiju kola
9 sati•Talijanski nogomet
Dinamo rutinski potvrdio prvo mjesto na kraju 2025. godine, Lokomotiva mogla i teže stradati
12 sati•SuperSport HNL
Bayer Leverkusen nakon preokreta do pobjede u Leipzigu
10 sati•Njemački nogomet
Sjajni Ante Budimir s dva gola predvodio Osasunu do pobjede
11 sati•Španjolski nogomet
Kronologija: Dinamo pobjedom protiv Lokomotive potvrdio jesensku titulu
14 sati•SuperSport HNL
Dinamo rutinski potvrdio prvo mjesto na kraju 2025. godine, Lokomotiva mogla i teže stradati
12 sati•SuperSport HNL
Nogomet iz pakla: Putinovi klon-klubovi pretvorili okupirane teritorije u morbidni cirkus
20 sati•Europske lige
Kronologija: Mreže mirovale na Opus Areni, Slaven Belupo vraća se neporažen za Koprivnicu
17 sati•SuperSport HNL
Jakirović s Hullom do nove pobjede, treće u nizu
13 sati•Engleski nogomet
Poduža lista izostanaka i sumnjiva forma stvaraju probleme i Tottenhamu i Liverpoolu
17 sati•Engleski nogomet
Dinamu pobjeda donosi prvo mjesto na kraju godine, ali Lokomotiva mu zadnjih godina stvara velike probleme
19 sati•SuperSport HNL