Dakle, nakon "predasistencije", "moralne pobjede" i "loše sreće", Hrvatska je nogometnom svijetu upravo poklonila još jedan fascinantan termin.

"Iskrumpiravanje."

Autor je gospodin koji je i dalje bez zrna samokritike i koji se ponaša kao da je u trenerskoj karijeri vodio i Real i Barcelonu, a ne Prigorje iz Markuševca, Croatiju iz Sesveta, Kamen Ingrad i Lokomotivu.

Cico Kranjčar je zbog tvrdoglavosti i arogancije dobio nogu nakon SP 2006. Deset godina kasnije imamo izbornika koji puca od arogancije bez ikakvog pokrića i koji spremno soli pamet novinarima, trenerima, navijačima, čak i ministrima unutarnjih poslova.

I koji nosom parajući oblake, nakon što je Ferrari zabio u zid, tumači naciji kako nitko nije kriv nego su se Portugalci - "iskrumpirali".

Po imenima i klubovima ovo je najbolja Hrvatska ikad. Svi su nositelji u vrhunskim klubovima, svi su u formi, svi zdravi, svi napaljeni. I mladost i iskustvo, i znanje i glad. A ždrijeb si valjda ni sami ne bismo bolje složili.

I sad ćemo danima sami sebe uvjeravati kako smo zapravo postigli uspjeh? I negirati činjenicu da ovakvu situaciju i šansu možda više nikad nećemo imati?

Jer smo "mali i skromni" i moramo se zadovoljavati mrvicama. Jer, pobogu, "u čemu smo to još među 16 najboljih u Europi"? Jer, pobogu, "Nizozemci i Srbi se nisu ni plasirali". Jer, pobogu, "dali su sve od sebe".

A ako kažeš istinu, ako kažeš da se ovdje i sad, s ovom momčadi i ovim ždrijebom moglo i moralo više od onoga što je ostvarila i jedna jebena Sjeverna Irska, automatski si mrzitelj.

Ako kažeš da je užasno licemjerje osam baklji u terenu proglašavati najdramatičnijim problemom posvađane i devastirane države koja nema ni Vladu, ni strategiju, ni kreditnu likvidnost, iz koje narod bježi i u kojoj se zakoni odnose samo na one koji nemaju stranačku zaštitu, automatski si orjunaš, crtač svastike, bacač baklji i relativizator huliganizma.

I onda odjednom u čitavu tu glupastu i izlizanu nacionalnu apologetiku "malog naroda koji ne može bolje" poput granate ulete neki bradati Islanđani i razbucaju i šefa i stanicu. Pokažu nam kako se veličina nekog naroda ne mjeri brojkom, nego mudima. I dostignućima.

Pokažu nam koliko smo i smiješni i tužni dok "racionaliziramo" svoje poraze, ne samo nogometne, koje smo mogli izbjeći, tupeći sebi samima kako smo "jebiga, mali narod".

I eto, nažalost, uspjeli smo sami sebe u to uvjeriti. Sami smo sebi nabili gubitnički mentalitet. Stvorili smo društvo u kojem su lavovi i sokolovi ustupili mjesta nojevima, ovcama i pudlicama i dozvolili da nas izmjenično šamaranje lijevim pa desnim ekstremizmom održava u stanju konstantne grogiranosti i sve slabije moždane aktivnosti. Da dižemo ruke od svega što nam je važno. Da se zadovoljavamo mrvicama koje padaju sa stola onih koji nas tretiraju ovcama.

Jer sve dok je ovaca neće falit vune.

Ovo je bila i momčad i situacija za nešto veliko. Osmina finala to nije. Za ovakvu Hrvatsku nije! Tko tvrdi da jest zapravo više vrijeđa ove igrače i njihovu kvalitetu nego ijedan kritičar.

Nisu se, gospodine izborniče, Portugalci "iskrumpirali". Nego mi, Hrvati.

I to na svim razinama.