ovo sa Slovenijom je bila valjda najdraža pobjeda ikad. Lutanja momčadi nakon odlaska zlatne generacije, Otto Barić kao trener koji stalno cendra da mu fali par igrača, dosta je to kaosa bilo, znam da je nakon remija u Zagrebu kroz vikend promijenio 5-6 startnih igrača (što Dalić sam u Bakuu nije, haha), Šokota za prvu tekmu nije bio ni pozvan a u uzvratu u prvih 11 mislim. Tad je bilo maltene ratno stanje sa Slovencima u sportu, tu smo ih izbacili, onda uskoro ona sramota na EP u rukometu kad je Metličić skoro bez oka ostao, a mi bez zlata, a ranijih godina su bili brutalni rukometni derbiji Zagreba i Celja, znam da su naši navijači imali probleme gore i tak, bilo je veselo. Dok gledam ove sažetke, pa mi smo te Francuze trebali dobiti, Mornar je mogao biti heroj svijeta. Zadnje kolo su nas Englezi razbili, iako smo čak i vodili. Kad se gledaju karijere tih igrača, nije to bilo ni tako loše, braća Kovač, Joe, Tudor, Živković kakav god bio, čovjek igrao finale Lige prvaka i bio standardan u Leverkusenu, Babić je isto dosta igrao u Leverkusenu, Rapaić je bio legenda u Turskoj, iako je mogao napraviti duplo jaču karijeru da je bio odgovorniji, Olić je tu bio eksplozivan, ajde, golman prosječan, napad isto tako. Taman za plasman na veliko natjecanje i ne osramotiti se. Kako god loši bili i ispadali u skupini, uvijek smo bili u igri do zadnjeg kola. Recimo, BiH je u Brazilu nakon 2 kola teoretski izgubila šasne za prolazak, mi smo se barem nadali do kraja i na kraju razočarani išli kući 