Plasman na prvenstvo s 24 sudionika i na kojem nitko nije direktno plasiran kao domaćin, dakle sva 24 mjesta su otvorena, za reprezentaciju naše kvalitete ne može biti "dobar uspjeh". Solidan uspjeh su bili raniji plasmani kad je EURO imao 16 sudionika, a od toga su jedan ili dva bili domaćini pa su imali izravan plasman (2008. Austrija i Švicarska, 2012. Poljska i Ukrajina), tako da je bilo samo 14 mjesta. Sad kad je bilo 24 mjesta, mislim da je uspjeh za reprezentaciju ranga Makedonije ili Austrije plasman, za nas sigurno ne. Također, s obzirom da dalje iz skupine idu prva 2 i 4 najbolja treća, nije niti to neka ludnica. Recimo, 2012. je bila situacija da bi i s 5 bodova ispali (Španjolska i Italija su imale bolju gol razliku), a sad je do par utakmica prije kraja bila opcija da nam je i remi sa Škotima dovoljan da s 2 boda idemo dalje. Kad vidimo kako su se rasplele neke tekme i kako su recimo Španjolci došli na penal do finala, ostaje veliki žal za našom tekmom s njima, ali puno se toga poklopilo. Najprije se poklopilo da Švedi zabiju gol u mrtvoj nadoknadi Poljacima i pošalju nam Španjolce. Igramo sa Španjolcima i prvih 20 minuta nismo pipnuli loptu, ipak čudesno povedemo i sljedećih 15 minuta imamo 2 jako dobre situacije za 2-0 (Kovačićev šut i ona velika prilika Vlašića), zatim nas nema nigdje do pred kraj, a onda na krilima ludila imamo Španjolce početkom produžetka na konopcima, ali najprije Oršić puca preko gola, a o Kraminoj šansi niti ne treba pisati, svima je jasno da je to bio trenutak u kojem, iako si slabiji, imaš meč loptu i moraš je realizirati. 

Mene uvijek muče naša neuralgična ispadanja, nakon kojeg ostaje dojam da smo mogli bolje. Nismo mogli recimo 2002. protiv Ekvadora jer smo tad bili užasni, kao i 2014. protiv Meksika, ali nespretno smo ispadali 1998. od Francuza, 2006. od Austrailije, 2008. od Turske, 2012.  i sad od Španjolske, 2016. od Portugala, pa i protiv Francuske 2018. se poklopilo sve krivo što se moglo. To najviše boli, osjećaj da si mogao ali nisi, kad te Meksiko pregazi 3-1 (i to je bilo malo) u tekmi koju moraš dobiti nemaš kaj reći  

Plasirali smo se kao pobjednici grupe, dakle teoretski da je bio Euro sa 10 sudionika bili bi unutra, to je veći uspjeh nego preko nekih kvalifikacija na Euro sa 16 reprezentacija.

Mozamo i ovako, tri idu dalje osim bas ako je ovaj treci duduk totalni, konkurencija za prolaz su Skotska i Ceska, i moras bas izgubiti od ova dva da ne bi prosao, i prolaz skupine je uspjeh.

Ok.

A tko je to relevantan rekao da je prolaz uspjeh? Rečeno je da je cilj. To nije isto. 

Ja sam mislio da nam je cilj biti uspješni...

Cilj je ispunjen, kazu, sta je to nego uspjeh. Kad ispunis cilj, uspio si, logika.

Zapravo su to samo mentalne zavrzlame da se pobjegne sa teme koja je bitna, igra odnosno smece od igre koje ova momcad prikazuje vec dvije godine unazad. Smece od igre koje je zasluzno da sam reprezentacije iz svjetskog vrha trpaju po 4, 5 ili 6 golova u mrezu po utakmici, ali i to je odjednom ok jer "oni su jaki a mi nismo bili spremni i dobri u ligi nacija". Smece od igre koje je zasluzno da mi skoro pa vise nemamo utakmice u kojoj ne primimo bar jedan gol, u zadnjih 17 utakmica samo nam Cipar i Malta nisu postigli gol.

Naravno da nema boljeg skrovista od bolnih cinjenica nego muljavo ponavaljanje "prolaz skupine je bio cilj". 

A prije skupine su izresetani ostali alibiji kojih se svi sjecamo, "mi ne volimo prijateljske", "mi nismo bas zainteresirani za ligu nacija", "bicemo pravi na euru", "igramo najbolje sa najboljima", "proradicemo na Euru", "moramo biti bolji". Kako smo i na Euru bili jednako uzasni kao i u ligi nacija ili prijateljskim utakmicama, sad smo "prosli skupinu". 

Brojeve? Možda ih bude gledala kakva nova generacija za 30ak godina pa onda samo na temelju njih reč:'Joj gle, izgubili smo samo od ovih, a oni su kasnije ušli u finale' ili 'Od ovih drugih smo izgubili tek u produžecima.'