pa otvorena je tema za utakmicu s Rusijom

Sportnet forum 2041 godina, tema Hrvatska-Andora. Hrvatska reprezentacija nije pobjedla 20 godina. Doživotni izbornik Dalić hrabro vodi Hrvatsku u duel protiv Andore, ali Hrvatska gubi 1:5. Jedni psuju majku Daliću, ali podolski10 smiruje gnjev mase vičući "Ali odveo nas je na SP".

pa bili smo drugi 2018. :))

Tako je pobjeđivali smo nekoć, prije korone.

352 ili 442 svejedno. Trebali bi imati i još jednu formaciju koju možemo koristiti. Svakako sa dva napadača. Jedan od njih svakako Kramarić. Dalić mora njega staviti kao drugog napadača tu će pružiti svoje najbolje igre. Ne znam vjerujem u Kramu jer je možda jedini pravi killer u našoj ekipi. Također u ekipi imamo par stopera sa brutalnom tehnikom koji znaju ili kreirati ili povući loptu naprijed ili duga dodavanja. Tri takva bi bila sjajna iza sa raznim koridorima za iznijeti loptu. Navijam za 3-5-2 jer bi dobili Kramu, Sosu, Gvardiola, Broza, Kovačića, Pašalića. Igrali bi više manje ili na prirodnim njihovim pozicijama ili što trenutno igraju u klubu. S tom formacijom smo bili 3. u Francuskoj. Treba se vratiti korijenima. 

Bio je dokumentarac o tome kako je čelični Otto Rehhagel (Otto i Hrvati) osvojio europsko prvenstvo s Grčkom. Dvije riječi: kontrolirana ofenziva.
 Kaiserslautern doveo iz druge u prvu i odmah iduće godinu osvojio prvenstvo. Prije toga je on s Werderom radio vrhunski posao a nakon toga i u Bayernu kad je složio pobjedničku momčad i došao do finala kupa UEFA i oni papci ga potjeraju, i sjedne Beckenbauer na gotovo i samo obere vrhnje koje je ovaj proizveo. Čelični je bio prvak Europe s Grčkom, sad može pričati tko god što hoće ali to je najveće čudo u povijesti nogometa i to je mogao provesti samo jedan takav vrhunski trener koji je umjesto kukanja što nema neke vrhunske igrače rekao "imam to što imam, iz toga ću pokušati izvući najviše što mogu" i onda je to to, totalna suprotnost od ovoga što mi radimo gdje imamo godinama vrhunske talente koje se daje diletantina na upropaštavanje.

Mi nažalost moramo doživjeti neuspjeh, što u ovom slučaju znači na štetu reprezentacije. Da bi se stvari mijenjale, i kad vidim forsiranje od strane Izbornika Dalčića po pitanju Škorića, Vide, Juranovića. Ako imamo igrača koji je u prvom sastavu Bayern Munchena, zašto onda gledam igrača Celtica na desnom bočnom? I kad se zna da je Gvardiol stoper, zašto ga stavlja na lijevi bočni a ima Sosu i Bradarića kojeg nije zvao. Naposljetku imaš Pongračića a tebi je na popisu jedan Mile Škorić koji nikad neće ostvariti karijeru kao do sada Pongračić.

Ono s čime je on izašao na Njemačku 2014., ono Miro Bulj ne bi napravio da je vodio Brazil tada. 

A 2002. je lako bilo voditi kad imaš sve zadano: Edmilson ti igra libera u fazi obrane a zadnjeg veznog u fazi napada, Lucio i Roque Junior na stoperima, Roberto Carlos i Cafu na bekovima, Ze Roberto glavni trkač u vezi, a igrač koji osim trke i defanzive ima i odličnu igru u ofenzivi, zatim Juninho Paulista pravi vezni igrač kakvih Brazil više nema, španer, majstor sredine terena, glavni poslovođa i onda ti krov te igre zatvara napad gdje ne jednoj strani igra Rivaldo, na drugoj Ronaldinho i u napadu Ronaldo. Dakle, tu nema prostora za manevar. Ja sam prije tog turnira govorio kako je Brazil prvi favorit a struka je odreda govorila da su glavni favoriti Francuska i Argentina koji nisu prošli skupinu, i Italija, koja je ispala u prvoj utakmici nakon skupine. Dakle, to je slična situacija kao ova s Dalićem, i Dalić je imao sve zadano, tu se nije moglo puno mijenjati i kombinirati pa se nije moglo puno ni zaribati i ukenjati. Ili Ćiro Blažević 1998. Te ekipe su ostvarile rezultat unatoč tim trenerima a ne njihovom zaslugom. Ima još jedna sličnost Scolaria 2002. i Dalića 2018. a to je da su nerijetko puno lošije ekipe dobijali jedna, Turke su dva puta dobili 1 razlike, Englesku su dobili kao i mi nakon što su gubili 1:0 uspjeli doći do 1:2, i zapravo su najuvjerljiviji bili u finalu protiv Njemačke, jer pobjeda nad Kinom od mislim 3 ili 4 prema nula ne znači ništa jer Kina inače u nogometu ne znači ništa. 

Dakle što sad, imamo svjetskog prvaka iz 2002. koji se vratio voditi Brazil 2014. i kojeg je do polufinala pogurala inercija domaćina kojeg se gura, da bi u polufinalu kad više nema guranja dobili 7 komada i onda još 3 komada on Nizozemaca u borbi za treće mjesto. Ja opet ponavljam, jedina dva turnira na kojima mi se čini da je iz ekipe baš izvučen maksimum su 2002. koja je završila neuspjehom jer smo imali slabu momčad i tad su Italija i Meksiko definitivno bili bolji, i turnir 2012. gdje smo bili tu negdje Talijanima i završili neriješeno a nismo imali sreće da protiv Španjolaca igramo ranije nego Talijani pa su im Talijani otkinuli bod i to ih je poguralo ispred nas, ali tu se nije moglo puno prigovarati. Na svim ostalim turnirima nismo dali maksimum, i to je ono što mi najviše smeta, što ne možemo nikako složiti ekipu za vrh koja ima sreću da ima trenera koji iz nje može izvući maksimum.