U seniorskom nogometu relativno malo, za reprezentaciju nikad.

Brekalo ima nekih zasluga za reprezentaciju i treba ih se spomenut.

najbolji hrvatski lakat svih vremena objasnio, omalovazavanje svega oko reprezentacije

Aljoša Asanović ispričao kako su ga Hrvati razočarali: Osjećao sam se jadno, ta jalnost će nas uništiti

– Da, baš sam se jadno osjećao na toj utakmici. Nije bio pun stadion, pa se sve s tribina čulo i zaista me pogodilo, odlučio sam se oprostiti. Žao mi je bilo u tom trenutku donijeti tu odluku, ali baš mi je prekipjelo.

Hrvatska – Francuska, deveti put, prvi put u Splitu, i Hrvatska još uvijek u iščekivanju svoje prve pobjede. Naime, u dosadašnjih osam međusobnih ogleda, Francuska je nad Hrvatskom slavila šest puta, a dva puta bilo je neodlučeno: 2:2 na Europskom prvenstvu 2004. godine u Portugalu te 0:0 u prijateljskoj utakmici na St. Denisu 2011. godine. Aljoša Asanović (54) jedan je od najvećih nogometaša koji su ikada zaigrali za Hrvatsku. Ukupno 62 nastupa, tri pogotka u deset godina igranja (1990. – 2000.), nekoliko antologijskih asistencija, poput Vlaoviću protiv Turske u Nottinghamu ili Šukeru protiv Francuske u Parizu, dok ni jedna statistika ne bilježi koliko je puta u ta 62 nastupa suparnika nasadio na svoj tvrdi, šiljasti lakat. Dovoljno je reći Vatreni lakat, i svi će znati o kome se radi. Aljoša Asanović najznačajnije je godine svoje karijere proveo u Hajduku i u – Francuskoj. Sezona u Metzu (1990.-1991.), pa sezona u Cannesu (1991.-1992.), pa dvije u Montpellieru (1992.-1994.).  Nauživao se Aljoša neodoljivih francuskih vina i kuhinje, topline i glamura Azurne obale, a Francuze počastio prvoklasnim nogometnim izvedbama. Stoga podsjećamo na dijelove i intervjua kojega je za Večernji list dao prije dvije godine, tada uoči utakmice Hrvatska – Francuska u Zagrebu, također u Ligi nacija. – Francuska je divno razdoblje moje karijere. Igrao sam, među ostalim, s mladim Zidaneom u Cannesu, pa Brunom Belloneom, Yannickom Stopyrom, Louisom Fernandezom... Došao sam u Cannes nakon što je Mlinka otišao, nosio sam desetku, ne sjećam se koji broj je tada imao Zidane – prisjeća se Asanović i nastavlja: – Nažalost, dok sam bio u Montpellieru, morao sam na operaciju mišića te četiri mjeseca nisam igrao. To je jedina neugoda moje klupske karijere u Francuskoj. Okrenimo se francuskoj reprezentaciji, momčadi koja je i u vaše vrijeme vatrenima bila nepremostiva prepreka. Tri puta igrali ste protiv Francuza, 1998., 1999. i 2000., i sva tri puta izgubili. Najbolniji je sigurno bio poraz u polufinalu Svjetskog prvenstva, 1:2. I umjesto da i dandanas slavimo vašu asistenciju života, mi i dalje plačemo zbog neumoljivoga Thurama. – Znate kako gledam na tu utakmicu? Kao da je netko rekao: ''Hrvati, dosta je bilo, dosta vam je treće mjesto!'' Jer, poznavajući nas i naš mentalitet, tko zna bismo li mi uopće mogli apsorbirati da smo svjetski prvaci. A ja i danas mislim da bismo mi postali svjetski prvaci da smo ušli u finale! No, život je takav, stvari nekada ne idu kako ste si zamislili. Evo, i 20 godina nakon naše bronce, netko je opet kazao: ''Hrvati, dovoljno vam je srebro, što će vam više od toga.'' Nadam se samo da nećemo opet dvadeset godina čekati na jedan takav uspjeh – govori Aljoša. Treća Asanovićeva nesretna epizoda protiv Francuske dogodila se u svibnju 2000. godine kada je cijeli maksimirski stadion, posprdnim ''ole, ole'' nakon svakoga dodavanja tricolora, navijao protiv Hrvatske, u porazu 0:2 (strijelci: Pires, Trezeguet). Bio je to okidač za Aljošin oproštaj od hrvatskog dresa. – Da, baš sam se jadno osjećao na toj utakmici. Nije bio pun stadion, pa se sve s tribina čulo i zaista me pogodilo, pa sam se odlučio oprostiti. Žao mi je bilo u tom trenutku donijeti tu odluku, ali baš mi je prekipjelo. Jednostavno, nisam mogao prihvatiti kako se kod nas uspjeh tako malo cijeni i tako brzo zaboravlja. Ma, ta jalnost će nas uništiti. Pa, ljudi moji, nismo mi Njemačka koja ima 80 milijuna stanovnika ili Francuska sa 70 milijuna, mi ne ''štancamo'' svjetske prvake. A opet, mi smo svjetski fenomen u nogometu i za mene podrška našoj nogometnoj reprezentaciji nikada ne bi ni trebala biti tema – kaže Asanović. Na kraju, jednoga se francuskoga nogometnoga dužnosnika rado sjećate. Nekadašnji predsjednik Metza Carlo Molinari u listopadu 1990. godine odobrio vam je dolazak u Zagreb na utakmicu Hrvatska – SAD. – Kada se Metz 2019. godine bio plasirao u prvu ligu, bio sam pozvan na njihovu proslavu te sam se tamo susreo s Molinarijem. Bilo mi ga je drago ponovno vidjeti, jer me uz Metz vežu lijepe uspomene. On me, istina, isprva nije bio pustio na utakmicu s Amerikancima jer smo dva dana nakon nje igrali prvenstvenu utakmicu. Kazao je kako me ne može pustiti, jer bih na putovanju izgubio puno vremena. Međutim, tada smo se sjetili da bih mogao u Zagreb privatnim avionom. U to vrijeme bio je luksuz unajmiti privatni let, ali to je bila jedina mogućnost da zaigram za Hrvatsku. Tako sam u Zagreb doletio na dan utakmice te protiv Amerikanaca odigrao 60-tak minuta. Nisam ni dočekao kraj utakmice na stadionu, nego sam odmah išao na aerodrom kako bih do ponoći stigao natrag u Metz – zaključio je Asanović, danas izbornik nogometne reprezentacije Zambije.

Ćorluki ne zamjeram nikakve izjave, zamjeram šta je apsolutno nekompetentan za funkciju koju obnaša... I nije jedini tamo 

Nema ničega lošega u tome. Ne moraju svi igrači biti svjetske klase za igrati dobro i osvojiti turnir. On spada u grupu igrača koji odrađuju svoje zadatke i takve igrače ima i svaka ekipa treba (Za nas su to na prošlom SP bili Lovren, Vida, Strinić...).

Iduća vrsta su igrači koji iznenada mogu iz rukava izvuči neki genijalni potez (udarac, proigravanje, obranu) i preokrenuti utakmicu ili vratiti te u igru (npr. Kovačić, Oršić, Pašalić, Majer, Vlašić, Petković).

Na kraju su igrači koji tipa Modrić, Brozović, Perišić, Ademi i sl. koji su vođe na terenu i koji kad sve ide k vragu, uzmu konce igre u svoje ruke i guraju svoju ekipu naprijed.

Za dobru ekipu je potrebna mješavina i trener koji će to sve znati ukomponirati i iskoristiti.

Razumijem kada se brani Brekala vadjeci iz naftalina dobre akcije ili pravdajuci se da je jos mlad (kao da ce postati brzi sa godinama?!) - ali ne razumijem kada ga netko danas pravda time sto ce "odraditi svoj zadatak". Njegov primarni zadatak je probiti bok, asistirati ili sam zabiti a on taj zadatak ne ispunjava.

Sve me podsjeca na situaciju sa Jedvajem; koga se forsiralo i zvalo na okupljanja cisto zato sto je dugo bio dio tima. Kada je i najsiroj masi postalo jasno da nema tu kvalitetu (tko je imao otvorene oci vidio je to odmah) nije vise pozvan i nikome ne nedostaje. Tako bi bilo i sa Brekalom - da ga od sutra ne zoves u repku nebi po svom "dojmu" ili "uticaju" ili "odradjivanju zadatka" nikome nedostajao. Stvorilo bi se mjesta za druge, potentnije igrace.