Turska se plasirala u četvrtfinale Europskog prvenstva, a kad su Turci među osam najboljih na Euru, nemoguće je ne prizvati iz sjećanja tu nesretnu bečku noć 2008. godine. Poraz nakon jedanaesteraca od Turske u četvrtfinalu Eura prije sad već 16 godina jedna je od najbolnijih sportskih epizoda ne tako duge povijesti samostalne Hrvatske, jedan od onih događaja koji stoji negdje zakopan i kojeg ne bi trebalo bez razloga dirati i analizirati, i tako ponovno oživjeti traumu. Nešto poput Lamonice i ekipe iz Beograda.
Istine o takvim utakmicam gotovo da su uklesane u kamen. I dok će zauvijek ostati zapisano da je košarkaška reprezentacija protiv Španjolske brutalno pokradena, tako ćemo i poraz izabranika Slavena Bilića od Turske nazivati povijesnom nesrećom i sportskom tragedijom, tragedijom koja je okončala nade nogometne reprezentacije u trenucima dok je igrala možda i najbolji nogomet ikad (po meni, puno bolji nego u opjevanoj Francuskoj '98, ali to je već tema za neki drugi tekst). Što bi se dogodilo da Senturk nije onako pogodio, nikad nećemo saznati. Možda bi bili prvaci Europe, a možda bi u polufinalu glatko izgubili od Nijemaca.
Nema uopće rasprave oko toga da je ovom sad meć mitskom porazu velikim dijelom kumovala (ne)sreća. Jednostavno, stvari se nekad tako poklope i svaka analiza je suvišna i bespotrebna. Moglo se ovo, moglo se ono. Da je Rakitić bio iskusniji u tom našem zadnjem napadu, da je Bilić bio prisebniji u trenucima slavlja nakon Klasnićevog gola. Da je, da je. Puno je tih 'da je', i svi oni imaju smisla, ali opet ostaje činjenica kako se takav scenarij odvrti jednom u milijun puta. I onda se opet vratimo na (ne)sreću.
Osobno ne volim ishode sportskih događaja pripisivati isključivo (ne)sreći, uvijek nastojim naći barem mali dio za koji su zaslužni sami akteri. Ta ipak govorimo o sportskom nadmetanju, a ne o bacanju novčića (nekad se i ovako znalo odlučivati, e to je onda stvarno bilo pitanje sreće u pravom smislu riječi).
Dosta je prošlo od te utakmice s Turskom, nakupilo se sad već 16 godina i neke su stvari izblijedile, ali postoji nekoliko činjenica zbog kojih smatram da ne možemo baš sve pripisati (ne)sreći.
Mi ćemo uvijek isticati Senturkov pogodak u posljednjoj akciji na utakmici, no smetnut ćemo s uma da smo prije toga i mi zabili u samoj završnici. Ruku na srce, utakmica u kojoj je u 119. minuti rezultat 0:0 po nekakvoj nogometnoj pravdi i trebala bi biti odlučena raspucavanjem. Kad je Klasnić zabio za 1:0 i, svi smo tad mislili, plasman u polufinale, Turci su bili u očaju i proklinjali su (ne)sreću. Onda je Senturk pogodio za 1:1, pa se sve u trenutku preokrenulo i odjednom smo mi bili ti koji su proklinjali (ne)sreću. A zapravo smo išli prema jedanaestercima koje su obje reprezentacije samo nekoliko minuta ranije već prihvatile.
Naravno, potpuno je drugačije psihičko stanje reprezentacija bilo nakon turskog izjednačenja, nego što bi bilo da se jedanaestercima pristupilo pri rezultatu 0:0, ali i mentalna snaga dio je sportskih nadmetanja. Turci su se tad pokazali mentalno jačim od nas. I kao što smo mi nakon onih silnih pobjeda na jedanaesterce u Rusiji i Kataru bili ljuti kad bi netko to sve pripisao sreći, gurajući u prvi plan karakter, mentalnu snagu pa i samu kvalitetu izvođača penala, tako treba biti pošten i reći kako je Turska bila bolja od nas u raspucavanju. Mi često zaboravljamo da Senturkov gol, koliko god važan bio, nije Turskoj donio pobjedu, nego je samo stvari vratio na početak. Iskreno, ni sam ne vjerujem u ono što pišem, jer sam i sam već prije početka raspucavanja potpisao poraz, ali to su činjenice.
No, na stranu sad jedanaesterci, sjećam se da je mene nakon utakmice, pa i sad kad se sjetim tog poraza, puno više mučilo pitanje – zašto se uopće otišlo u produžetke, zašto mi to nismo pobijedili nakon 90 minuta? Mi smo na tom prvenstvu igrali odlično, elegantno smo prošli skupinu i još uspjeli odmoriti momčad u rezultatski nebitnoj zadnjoj utakmici protiv Poljske, dok su Turci jedva prošli skupinu i općenito nisu ostavili nekakav dojam. I koliko se sjećam, njima je protiv nas nedostajalo nekoliko standardnih igrača.
Čak mi nije toliko iznenađujući rezultat, bilo je u nogometu i većih iznenađenja od pobjede Turske protiv nas, nego više sam dojam i odnos snaga na terenu. Nisam nikad u miru pogledao snimku utakmice (postoji li u Hrvatskoj uopće netko tko je?), ali ovako napamet ne sjećam se nekih naših velikih prilika. Ja sam očekivao da ćemo mi Tursku nadigrati, a na kraju je to ispala utakmica 'na nulu'. Imam osjećaj da je Bilić tad odstupio od igre s kojom smo plijenili u to vrijeme, da se malo uplašio velike prilike i da je počeo taktizirati. Kao da nismo bili dovoljno hrabri, kao da se nismo dovoljno opustili i pružili ono što smo mogli. A s druge strane, Turci k'o Turci, fanatični i borbeni do maksimuma. I onda se sjetiš one poznate o sreći i hrabrosti.
Još jednom ponavljam, svaka priča oko te utakmice počinje i završava sa (ne)srećom i to je potpuno logično, ali treba biti realan i priznati kako nije bilo sve do fortune. Koliko god to bilo teško. Nismo mi Tursku 'samljeli' igrom, a da lopta, kako to nekad zna biti, nije htjela u gol. Nije njihov golman činio čuda na golu dok su se njegovi suigrači grčevito branili. Nismo mi vodili cijelu utakmicu, pa onda na kraju dobili gol iz zalutalog metka, nego smo i mi zabili u samoj završnici kad je već izgledalo da će utakmica završiti 0:0. Jednostavno, nismo mi bili (toliko) bolji od Turaka u toj utakmici, da bi baš sve zobg tog traumatičnog poraza mogli svaliti na (ne)sreću. A takav se dojam nekad stječe kad se danas slušaju komentari o toj utakmici.
Ne znam, moguće da je meni sjećanje izblijedilo, možda je utakmica stvarno bila drugačija. Pamtim svaku utakmicu reprezentacije na velikim natjecanjima i za svaku imam onaj instiktivni dojam koji mi se javi na prvu, a za Tursku je to 'je, bila je nesreća, ali i nismo odigrali kako smo mogli'. Ništa, ne preostaje mi ništa drugo, nego sjesti, u miru pogledati snimku i vidjeti slažem li se sam sa sobom.
