cico je još jedan u nizu hrvatskih trenerčića koji rezultat može ostvariti na horuk, podizanjem nekakvih prvenstveno psihičkih motiva i euforije na temelju tih prvih rezultata, a što se dugoročnog uspjeha tiče, taktičkog školovanja ekipe, stabilizacije i konstante napredovanja, može samo sanjati, a nikako ne izvesti.
prvenstveno je kod tih naših trenerčića problem u stavu:
"ja sam najjači, ja sam trener a vi ste svi ispod mene, ja znam sve, nitko ne zna više od mene, nemojte se vi pačati meni u posao", tvrdi stav kojim odbija bilo kakvo daljnje učenje u karijeri (i učenje na pogreškama koje ne žele priznati zbog svog ega i tog tvrdog stava i tvrdoglavosti), a ako cijeli život ne učiš u tom poslu, bivši si.
isto vrijedi i za ćiru s tim što je ovaj još spcifičnija biljka i ima tu neku emocionalnu kvalitetu koju valjda samo političari imaju, da te umije obrlatiti (ako ga ne poznaješ dovoljno) i "šarmirati" ćirolijom i onda stvori nekakvu umjetnu koheziju u ekipi i to ih drži dok lanac ne pukne tamo gdje je najslabiji. a uvijek dosad je pukao.
slično će biti i sa cicom. nema kruha niti sa jednim takvim hrvatskim trenerom, sve da si i stari iskusni prdonja sa 40 godina iskustva u trenerskom poslu, MORAŠ biti otvoren prema tuđim idejama, učenju i napredovanju, a ne se zatvoriti u vlastiti trening pogon i misliti da si popio svu pamet svijeta ako tvoja ekipa skupi 3 pobjede u nizu.
jedinu našu kvalitetu, takvog svjetskog trenera kojeg znam, je ivić.
[uredio strahovlad - 14. listopada 2010. u 20:11]
