Po medijima naveliko i naširoko padaju bomboni, sve je super, nema nikih problema, kockasti brod suvereno plovi prema Rusiji...

E, pa baš i nije tako.

Prvo poluvrijeme je bilo vrlo dobro, drugo loše a u zadnjih pola sata katastrofalno. Oko 60-e minute su se igrači već potpuno povukli u Subašićevo krilo a napadačke ambicije su nam svedene na turističke izlete preko polovice terena. Zašto je tako, mogu biti 2 razloga: ili su se previše potrošili u prvom poluvremenu pa je nakon 2/3 utakmice nastupio umor ili je to bila još jedna od briljantnih (čitaj neobjašnjivih) taktičkih ideja našeg vrlog izbornika. 

Nadalje, opet moramo pričati o izmjenama. Od toga da su pojedini igrači odigrali loše ili bili potpuno anemični -a to se već ponavlja iz utakmice u utakmicu- do toga da su neki već oko 70-e minute disali na škrge. Ali ne, Čačić neće povući na klupu igrača koji je bio nevidljiv čitavu utakmicu, neće zamijeniti premorenog igrača. On ima tu svoju filozofiju da do 80-e ne mijenja osim ako netko ne izađe sa terena sa maskom za kisik i ne  ga živa sila.

Imali smo sreće da je s druge strane stajala impresionirana, zbunjena i pomalo šeprtljava Ukrajina inače ono jučer ne bi bila Oda radosti nego Mozartov rekvijem, a naslovi u novinama bi bili dijametralno suprotni.

Sukus: ne, nismo odigrali dobru utakmicu i ne smijemo se zavaravati konačnim rezultatom.