Kažu da se umjetnici i njihova djela tek cijene nakon njihove smrti. Kod nas bi se slično moglo reći za napadače i općenito nogometaše izuzev njih par, a i oni su bili pod kritikama.
No, mi naše cijenimo tek kada se oproste ili odu u mirovinu, onda vidimo pravu vrijednost. Sad se Mandžukić spominje kao vrijedan, a dovoljno je otići na svibanj i početak lipnja 2018 i to kada je već godinama igrao za 3 kluba koja su tih godina igrala finala LP, postigao dva gola u finalu LP, osvojio prvenstva po Njemačkoj i Italiji.
Na kraju, pod kritikama su bili i ostali, tako da za Kramarića nije ni čudno. On je sebičan često, ne govorimo to mi, već reakcije Perišića, Modrića, naše klupe. Nije klasični napadač, nije igrao u top klubovima zbog svog stila igre. Međutim, Krama usprkos svim svojim manama je legenda hrvatskog nogometa, nije bezveze u prosječnom Bundesligašku postigao preko 100-ak golova i postao top strijelac u povijesti kluba. Igrao je važnu ulogu u osvajanju 3 medalje za hrvatsku reprezentaciju, tako da je samo po tome iznad ostalih naših napadača po postignućima za reprezentaciju. Njegovi golovi protiv Ukrajine, a onda Grčke su nas odveli na SP, gol protiv Rusije nas je vratio u igru za polufinale, golovi protiv Kanade su bili naša jedina pobjeda u regularnom dijelu do Maroka, zabio je Nizozemskoj na Ligi Nacija, zabija u kvalifikacijama..
Netko je spomenuo da je do 23-godine igrao u HNL-u, međutim to je slika i prilika čitave te generacije od Modrića, Mandžukića, Eduarda...Našima su tek srednje 20-te često početak ozbiljne karijere, slična priča vrijedi i za Perišića, Broz se tek u tim godinama afirmirao u Interu na toj poziciji...
Rijetki su slučajevi Gvardiola i Kove koji od svojih teen dana žare i pale na velikoj sceni, a i oni imaju puno amplituda. U svakom slučaju, nadam se da sa Kramom uzimamo i 4 medalju, ovaj put zlatnog sjaja.