Kad netko pročita prethodnih nekoliko upisa, logično je zapitati se - pa u čemu griješimo? Ovo kao da su sve unaprijed smišljeni alibiji za (eventualan) neuspjeh, a tek rijetko "pila naopako".
Danas su u prosjeku svi puno fizički i taktički spremniji nego što su bili prije tridesetak godina, znanja i programi su gotovo svima široko dostupni, uvjeti treniranja su u mnogim državama značajno poboljšani, pa tako gotovo svatko (tko se bavi profesionalnim nogometom) može u jednom parirati 'na papiru' nominalno puno jačima i uglednijima. Uzmimo na primjer jedne Luksemburžane koje smo gotovo svi do prije 10-15 godina doživljavali kao čiste "amatere" (makar su i njihovi igrači odrađivali profesionalne ugovore, ali dio igrača je morao biti spreman i raditi sa strane svoje poslove). Danas znamo športaši iz te države od 600000 stanovnika mogu praktički bilo kome otkinuti bodove, ako protivnici na suprotnoj strani (pa makar to bili i Francuzi) nisu maksimalno spremni, pripremljeni i usredotočeni.
Pomalo je sve to surovo. Razlike u nogometu između prvog i stotog su kudikamo manje nego recimo u nekim drugim športovima. Tu nema rasapa u kvaliteti kao u pojedinim (rekao bih čak i specifičnim) športovima.