Tražili ste, dobili ste.
Neškolovani krš, zmazani stiropor i smrdljivi komunisti
by Roberto
Oj Zdravko, tko udari na te, s Lištice pucat će granate !!
Nema boljeg, a za ovu priliku i malo modificiranog uvoda u priču o čovjeku koji je pokorio hrvatski nogomet i sve pravne institucije Republike Hrvatske.
Ima nešto u tim Hercegovcima, da ga jebeš, ali ima. S krša dođu i postanu najmoćniji ljudi jedne zemlje, regije, grada, kluba, tvrtke... nemože to svatko. „ Treba se rodit takav, treba bit Hercegovac. „
Hvala, ali ne hvala. Radije bih da mogu još 100 života proživio kao originalni 100% Primorac, nesnalažljiv, neiskvaren, nesposoban pokrast i zajebat šefa i stanicu, skroman i nenametljiv. Imam dovoljno za doručak, ručak i večeru, i pokoju pivu s društvom. Mene sportska povijest jedne zemlje neće pamtit kao negativnog lika koji je u određenom trenutku na koljena bacio i porobio hrvatski nogomet, maximalno može pokoji simpatični forumaš s juga kojeg sam u nekoliko navrata „našamarao“ u verbalnom obračunu, ali jebiga, nitko nije savršen.
Imam prijatelja Hercegovca, dobar dečko, vrijedan i radišan. Dobro se slažemo oko gotovo svih tema osim nogometa. Kad se dotaknemo hrvatskog nogometa, a samim time i Mamića, tu naše prijateljstvo dolazi u opasno iskušenje.
Ovisno s koje strane gledaš, ono što „krasi“ Hercegovce je činjenica da se drže zajedno.
Nikad nećeš čut jednog Hercegovca kako priča kontra drugog. Nikad. To je neko njihovo sveto nepisano pravilo. Zavjet.
Taj moj prijatelj na spomen Mamića, samo što ne zapjeva onu „Moja Hercegovina“.
Toliki ponos, poštovanje i inat izviru na spomen Mamića.
„Ma on ti je legenda, pomaže svakome, nikoga nije nikad odbio, koliko je para dao i poklonio običnim malim ljudima, kolika je dobra djela učinio...“
Hvala ti Zdravko, što tuđim kurcem po koprivi tučeš !!! Dobročinitelju presvijetli !!
Od kad sam postao svjestan stanja u našem društvu, otkad sam formirao svoje mišljenje, svoj stav i pogled na cijelu situaciju, uvijek me je svaki put iznova fascinirala činjenica kako naš narod uvijek iznova puši spike o zavedenim srbima, komunistima i neprijateljima države i to iz usta upravo onih koji su našoj zemlji učinili najviše zla, krađe i lopovluka dok u isto vrijeme lažnim osmjehom jednu ruku drže na srcu a drugu s figom u džepu.
Kad su mi u ljeto 1999.-e prvi put slomili nevino dječačko srce (drugi put je bio kad su mi okrutno rekli da Djed Mraz ne postoji
) , kad je mom klubu otet naslov prvaka, kad je 25 tisuća duša na Kantridi plakalo a još puno njih pred malim ekranima u nevjerici gledalo, dok su u isto vrijeme na praznom Maximiru i budućem konc logoru, Franjini isprdci slavili naslov prvaka jer su „najhrvatskiji klub“ , nisam mislio da hrvatski nogomet može zadesiti još veće zlo od Franje, Canjuge i njihovog projekta Croatije.
E tu sam se zajebao, i to svjetski. Izgleda da uvijek može gore, bez obzira što se čini da nemože. Pretpostavka je majka svih zajeba. Amen.
Došao je Hercegovac Mamić, i pomeo pod s Canjugom i Franjom. S odmakom od 10-ak godina, oni naspram njega djeluju kao male bebe.
Postao je apsolutnim vladarem hrvatskog nogometa, vladarem nekoć ponosnog kluba Dinamo koji je imao 40 000 članova, vladarem nogometnog saveza i reprezentacije koji se javno hvali kako će on odlučit gdje će nastupat reprezentacija, ali je otišao i korak dalje pa je u svoju službu stavio i policiju i pravosuđe. Sve podređeno njegovom bogaćenju i profitu.
Djeluje zastrašujuće, zar ne ?
Jedan čovjek sposoban učiniti sve ovo gore navedeno, jedan čovjek sposoban cijeli sustav jedne države podrediti svom interesu.
„Tko se boji vuka još... vuka se ne bojim ja, tra-la-la !“
Da, ima i onih koji se hvala Bogu tog hercegovačkog moćnika, ex prodavača stiropora, ne boje. Jedni iz ludosti i beznađa, drugi iz pameti i prikrivene moći. Unatoč svim činjenicama koje govore kako iza tog čovjeka stoji politika i cijeli sistem jedne trule države apsurda.
Kad pričamo o Zdravku Mamiću, dakle, nemožemo ne spomenuti Hajduk.
Ta dva pojma, Mamić i Hajduk, usko su povezani, ili da se bolje izrazim, kompleksno povezani.
Nekoć slavni klub koji je danas na aparatima, klub koji je zbog nečasnih i lopovskih uprava i ignorantskih navijača koji su svijet gledali u šarenim bojama sve dok su slavili „još jednu titulu u nizu“ i kojih se tuđi problemi nisu ticali sve dok se i sami nisu našli u takvoj situaciji, klub koji je danas došao do predvorja stečaja, klub u čije se poslovanje miješaju navijači koji s gnušanjem odbijaju bilo kakvo novo upletanje politike u rad kluba, a onda u isto vrijeme od te politike traže pomoć za njihov Hajduk u vidu kredita, koncesije itd. i koji preko raznih udruga prijete gradskim vlastima gubitkom sljedećih izbora i mogućim kandidiranjem ljudi iz vlastitih redova.
U današnje vrijeme kad se sve vrti oko novca i moći, njihove bajke o dišpetu i ponosu padaju u vodu. Bolje rečeno, utopile su se u plitkom potoku po kratkom postupku.
Kako netko može pričati bajke o nekakvom dišpetu i ponosu, o borbi protiv Mamića i njegovog sistema, a onda u isto to vrijeme s tim zakletim neprijateljem sjesti za stol, uzeti njegov novac bez problema i prodati mu jednog od svojih bilih tića. Pošto ponos i dišpet ? Samo 750.000 eura, bagatela. Nema nikih problema.
A sad će ga baš i taj Hajduk djelomično doći glave iz tog razloga što Hajduk i njegove pristalice „kmeče“ na sva zvona protiv tog istog Mamića i HNS-a i njihovih „šporkih“ radnji te ukazuju na iste i dižu na noge sve anti-Zdravkove medije a samim time i Hrvatsku, u nadi da će dobiti ono što traže, veća prava i povlastice u HNS-u, pravo na odlučivanje, biranje i fotelje u savezu što u konačnici dovodi do spasenja Hajduka u financijskom smislu.
Kako drugačije protumačiti izjave čelnih ljudi Hajduka da su spremni za razgovor, sjesti za isti stol s ljudima iz HNS-a pa čak i na ponovno odigravanje neodigranog „derbija“ prošle subote ? Kako možeš biti spreman na suradnju i dijalog bilo koje vrste s onima za koje se javno kuneš da su ti smrtni neprijatelji ? Osim ako nemaš svoj interes u cijeloj priči, kurbinski interes zbog kojeg si spreman pojesti govno i posrati se na sve svoje prethodno izrečene riječi.
No iako su Hajdukovi motivi vrlo prozirni i kristalno jasni svakom neutralnom„laiku“, Hajduk će sigurno i nedvojbeno biti djelomično zaslužan u rušenju i padu Mamića. Njihova uloga nije zanemariva, dapače. U situaciji u kojoj nemaju para ni moći odlučivanja, imaju ono što im nitko nemože osporiti i negirati, imaju vojsku navijača i velik dio medija iza sebe, i to im daje snagu za kmečanje, kmečanje koje je u ovom slučaju vrlo dobro i pozitivno, kmečanje koje će dati svoj doprinos rušenju najvećeg zla koje je ikad zadesilo hrvatsku nogometnu scenu.
„Tiha voda brege dere.“
I tu se sad u cijelu priču uključuje Rijeka. Klub koji je na svojim leđima osjetio najveću nepravdu ikad doživljenu u povijesti hrvatskog nogometa i HNL-a.
Klub na kojem su se mnogi iživljavali i koji su zbog svojih suludih političkih „ideala“ tom klubu nanijeli ogromnu štetu.
Klub koji je svojedobno tukao i rezultatski posramio jednog Real Madrida, nešto s čime se nemogu pohvaliti mnogi drugi ugledni europski klubovi, klub čiji su navijači među prvima uletili na Maximiru protiv Zvezde i koji su među prvima uzeli puške u ruke i stali na prvu crtu obrane domovine, klub i navijači koji su „čašćeni“ pogrdnim suludim nazivima od strane onih koji su godinama ponosno nosili petokraku na grbu i koji su u suradnji s „najhrvatskijim i najkatoličkijim“ klubom iz metropole Hrvatskoj i hrvatskom nogometu učinili više štete nego što bi to možda učinili oni protiv kojih smo se branili u domovinskom ratu.
No vrijeme liječi rane, ožiljci zacjeljuju iako uvijek ostaju prisutni kao podsjetnik, ponižen čovjek nerijetko ipak smogne snage da obriše suze, otrese prašinu i ustane ponosno.
„Mali nebitni nigerijsko talijanski klubić s Kvarnera“ kako nam tepaju pravednici iz Splita, zbog straha i panike jer sad nemogu više gledat na opasnost samo prema Zagrebu nego i prema Kvarneru, zadati će konačni smrtonosni udarac Zdravku Mamiću, tom najvećem zlu i neprijatelju hrvatskog nogometa.
Pitate se kako ?
Ne kmečanjem, ne borbom preko medija i novina, ne gostovanjima u tv emisijama raznih „uglednih“ sociologa poput Lalića i mafijaškim krugovima usko povezanih odvjetnika i vještih govornika kao što je LJPV, ne fizičkim obračunima umirovljenika Bege u poljudskoj loži ili odbijanjem igranja utakmice i poklanjanja laganih 3 boda najvećem neprijatelju. Ne na taj način jer to nije ultimativno rješenje.
Rijeka će to učiniti na puno suptilniji način.
U hrvatski nogomet ušli su neki novi igrači s puno više para i resursa od jednog hercegovačkog prodavača stiropora i švercera cigareta.
Rijeka novcem privatnog vlasnika gradi novi stadion i novi kamp, ulaganja u sve te projekte za hrvatske su nogometne pojmove astronomska, preko 50 milijuna eura.
Rijeka gradi čvrste temelje i osigurava nužne preduvjete za dugoročni uspjeh.
U isto vrijeme Mamićevo carstvo se urušava, po političkoj funkciji padaju oni koji su mu svo ovo vrijeme držali leđa i punili džepove, pao je sponzor broj 1. i kum „Idemo delati“ poznatiji kao Milan Bandić.
Zar netko s imalo zdrave pameti stvarno misli da je naftni mogul Volpi sa svojim suradnikom i predsjednikom Rijeke Miškovićem ušao u ovakve investicije i projekte s ciljem gledanja u leđa jednom Zdravku Mamiću ? Yes how no.
Scenarij je jasan.
Rijeka će kad bude spremna, kad kucne čas, na zelenom travnjaku, tamo gdje je najpoštenije i najsportskije, poraziti Mamićevu prčiju i preuzeti primat u HNL-u, a vidjevši tu činjenicu da pušu neki novi vjetrovi i mnogo jači igrači, Mamića će se odreći i politika. To će biti njegov kraj.
Kraj je blizu, šampanjac se hladi. Još samo malo. 