Opće je poznato da je Rijeka jedan od tih klubova. Još 2015. na Rujevici je postavljen prvi hibridni teren u Hrvatskoj i on je prvi put zamijenjen šest godina kasnije. Cijelo to vrijeme slovio je za najboljeg u ligi, a nije naodmet reći i to da Rijeka ima hibridni pomoćni teren koji se nije mijenjao od 2015.; iako je, dakle, sad već devet godina u svakodnevnoj upotrebi, teren je i dalje u dobrom stanju.

S druge strane, tereni u Puli i Koprivnici, o kojima će se zasigurno reći pokoja riječ i nakon današnjih utakmica, kao i onaj u Kranjčevićevoj, postavljeni su na ljeto 2018. i sad se naveliko piše o tome da im je istekao rok trajanja, iako se o tome komotno moglo pisati još i prije dvije-tri godine. Neki zapravo i ne prezaju od toga. Direktor Slaven Belupa je u prosincu prošle godine mrtav-hladan izjavio da bi se hibridi trebali mijenjati svakih godinu-dvije, ali eto, koprivnički klub nema takve financijske mogućnosti kao što ih, recimo, imaju klubovi iz Serie A. Dotični pritom svesrdno gura tezu i da bi, sad kad u Koprivnici konačno postoji dobar sustav drenaže, za klub najidealnije (čitaj: najjeftinije) rješenje bio prirodni travnjak. Njega bi, naravno, većim dijelom trebao financirati Grad Koprivnica, koji je ujedno vlasnik stadiona i okolne infrastrukture.

 

Lovre Kalinić, Dario Melnjak, Boško Šutalo i Mihael Žaper samo su neki od igrača koji su se teže ozljeđivali na tim terenima

 

Kako bi taj travnjak podnio to što bi na njemu trenirala i igrala Slavenova prva ekipa, kao što bi i domaće utakmice ondje igrala NK Koprivnica — a što je navedeno kao jedan od glavnih uzroka propadanja hibridnog travnjaka čija je valjda najvažnija karakteristika generalno veća izdržljivost i brža regeneracija u odnosu na prirodne travnjake — to je tema o kojoj se dotični ne oglašava; isto kao što ne saznajemo ni to bi li se onda u zimskim mjesecima upotrebljavalo podno grijanje, koje se izbjegavalo upotrebljavati baš zbog visokih režijskih troškova.

Pritom je zanimljivo primijetiti to da je šef održavanja terena na stadionu Ivan Kušek Apaš jedna od klupskih legendi koja također kao trajno rješenje vidi prirodni travnjak. Klub je prije nekoliko dana objavio da će za novi travnjak, koji će biti postavljen po kraju sezone – nije specificirano kakav — izdvojiti oko 200.000 eura, pa se nadamo da će ovaj put imati više sreće ili možda pameti.

Uvijek netko drugi

Što će se, pak, dogoditi s travnjacima u Kranjčevićevoj i Puli, zasad nije jasno. Vatrogasno rješenje očito se svodi na to da su u Hrvatskom nogometnom savezu odjednom ustanovili da stadion u Rudešu zadovoljava prvoligaške uvjete, a iz Istre se zasad ne oglašavaju, što valjda hoće reći da (još uvijek) nisu spremni na trošak koji je zadesio klub iz Koprivnice. Pritom je ponovno zanimljivo primijetiti to da se o tamošnjem terenu prije godinu dana brinuo čovjek koji je u ljeto 2018. bio trener vratara u Istrinoj prvoj ekipi, inače zaposlenik Pula upravljanja i usluga, gradske tvrtke koja se, između ostalog, brine i za održavanje stadiona Aldo Drosina.

Potpuno ista stvar je i kad pričamo i o Gorici. Osobe koje se brinu o terenu zaposlenici su grada i održavanje terena samo je jedna od stavki u brizi o stadionskoj infrastrukturi. Jedan je po struci strojar koji se već gotovo 20 godina bavi ovim poslom, a drugi je domar koji je skoro 10 godina u klubu. Nije im problem reći da su samouki, da teren uglavnom održavaju “po osjećaju” te da ni oni ne žele hibridni travnjak — jer o njegovom održavanju ne znaju puno — već samo novi sustav drenaže i novi prirodni travnjak.

Svi ti ljudi, međutim, nisu takav problem i glupo ih je sad prozivati. Oni svoj posao rade najbolje što znaju i to je manje-više to.

Suštinski problem su klubovi — ili generalno kokošarski mentalitet ljudi iz nogometa — koji nogometne travnjake doživljavaju kao nužno zlo, a ulaganje u njihovo održavanje smatraju upravo troškom.

Gradovi najčešće jesu vlasnici stadionske infrastrukture, ali klubovi su krajnji korisnici terena i oni su valjda prvi odgovorni za njihovo održavanje. Ne mogu “Grad” ili “lokalna samouprava” biti krivi ako se igrač koji ti može donijeti nekoliko stotina tisuća eura eventualno teže ozlijedi na takvom terenu. Klubovima, naravno, odgovara da ljude koji se, očito samo između ostalog, bave održavanjem terena ne plaćaju sami, ali kad se pokazalo da stvari na taj način neće funkcionirati, onda se počelo pričati o navodno preskupim hibridnim travnjacima, kao što se sad ljude iz gradskih struktura povlači za rukav kad je u pitanju financiranje novih travnjaka.

I to je u suštini prevladavajući mentalitet u Hrvatskoj; netko će drugi (većim dijelom) financirati novi travnjak, a bilo bi onda idealno i da o njemu treba voditi što manje brige. Praksa, međutim, pokazuje da stvari tako ne funkcioniraju i klubovi će u krajnjoj liniji biti prisiljeni preuzeti odgovornost, što znači da će trebati uložiti vlastiti novac.

Maćehinski odnos HNS-a

U medijima se pritom suviše olako barata tim ciframa. Sportske novosti donose članak — čovjek bi pomislio, tendenciozan — u kojem se priča o 300.000 eura godišnje za održavanje hibrida, iako će oni malo upućeniji istaknuti da se za 80-100.000 eura može imati “trava kao u Wimbledonu”. Također, piše se i o nekih 100.000 eura koje treba izdvojiti za “veliki servis” koji se inače može raditi jednom u dvije godine; oni malo upućeniji reći će da se radi o cifri od oko 30.000 eura. Naravno da postoje i još neki drugi troškovi (strojevi, pa eventualne plaće zaposlenika itd.), ali posljednji klub u ligi prošle je sezone od TV prava uprihodio 650.000 eura.

Za manje klubove stavka održavanja hibridnih terena možda nije malen iznos, ali stvar je u suštini jednostavna: postoji lakši način i postoji teži način kad je u pitanju održavanje tih terena. U cijeloj priči postavlja se i pitanje odgovornosti HNS-a, koji se zadnji put po tom pitanju oglasio u prosincu prošle godine.

“HNS je nekoliko godina ulagao u terene, pokazao je put”, rekao je tada Marijan Kustić. “Naravno, kad uložite u travnjak kao što je bilo i u Koprivnici, na lokalnoj razini su se obvezali da će ga održavati. To je najviše pitanje za Koprivnicu i klub Slaven Belupo zašto ga ne održavaju ili ga održavaju na neodgovarajući način. Oni hibridni tereni koji se održavaju su odlični.”

Tipično je to prebacivanje odgovornosti, pa i maćehinski diskurs ljudi koji, unatoč svim tim ulaganjima, i dalje ne shvaćaju svoj dio odgovornosti.

HNS u ovih šest ili sedam godina nije organizirao nijedno predavanje ili seminar na temu (hibridnih) nogometnih travnjaka. Nijednom nije gostovao neki strani stručnjak niti su se klubovi okupili da bi razmijenili iskustva. U Sloveniji se u organizaciji saveza takva okupljanja događaju jednom godišnje, a u drugim se zemljama dijele nagrade za najbolje, pa čak i kazne za najgore terene. U Hrvatskoj ništa od toga nemamo, odnosno danas imamo to da je konkurencija za najgori teren gotovo jača od konkurencije za onaj najbolji.

Pritom u HNS-u očito ne smatraju bitnim ni to što na tim terenima redovito igraju i reprezentativci, pogotovo oni mladi. Igraju na terenima na kojima je rizik od ozljede nesumnjivo veći nego na ‘normalnim’ travnjacima. Dapače, teren u Koprivnici pojedini igrači nisu ni u stanju opisati, govoreći o močvari koja je istovremeno skliska, kao i to da nije bitno kakve čepove na kopačkama imaš, pa i da “ne možeš ići 100 posto.”

Lovre Kalinić, Dario Melnjak, Boško Šutalo i Mihael Žaper samo su neki od igrača koji su se teže ozljeđivali u Koprivnici, Kranjčevićevoj, pa i na Šubićevcu. Oni, međutim, očito nisu dovoljno prominentna imena da bi izazvali reakciju saveza. Trebao bi se valjda na dulje vrijeme ozlijediti neki Martin Baturina ili možda (opet) Ivan Perišić ili evenutalno da Njegova Visost Luka Modrić progovori o “katastrofalnim terenima” i slično. Tada bi valjda bilo oportuno djelovati.

I upravo taj HNS-ov odnos spram ovog pitanja u suštini govori sve o kulturi (ne)održavanja nogometnih terena u Hrvatskoj. Nisu krivi ljudi koji ih održavaju, a u konačnici nisu toliko krivi ni klubovi, iako snose velik dio odgovornosti. Riba, naime, smrdi od glave.