Unbeaten home record

Mourinho is currently on a run of 129 home league matches unbeaten (38 with Porto, 60 with Chelsea and 31 with Inter). His last and only home league defeat came when Porto were defeated 3–2 by Beira-Mar on 23 February 2002.

(ne znam kad je ovo ažurirano)

ko prica o pazziniju? ja sam naveo kronoloski kako je islo, jer se tako bolje vidi koliko je nedosljedan covjek bio...

prije drugog crvenog je igrac intera (ne znam koji) izlazio iz kaznenoga i igrac sampdorije ga je nicim izazvan udario nogom. ako to nije nije crveni, ne znam sto je. dobio je zuti. za dvije minute, igrac intera napravi obicni prekrsaj i dobije drugi zuti. pa normalno da je napravio prekrsaj kad je sudac pustio udaranje bez lopte nekaznjeno!! koji igrac onda ocekuje da ce za ono dobit drugi zuti.

start interovog igraca oko centra, kramponima direkt u potkoljenicu, sudjen samo faul. ako to nije crveni, takodjer ne znam sto je to onda za crveni? noz u ledja? metak u glavu? to je bio najtezi/najopasniji faul kojeg sam ja vidio na utakmici, i nije uopce izvukao karton. sukladno tome, drugi crveni intera je totalno prestrogo dosudjen. dakle ili je trebao podijelit hrpu crvenih, ili je trebao pustiti tucu, pa davat kartone samo na tesku brutalu.

dakle prvo je strog, pa je udaranje samo karton, pa se iskljucuje radi obicnog faula kakvih ima 50, pa ne da karton za dzon, pa opet iskljucenje. tako sam ga ja dozivio. hoce rec, nije problem sto je on dao ta tri crvena nego sto je bio izrazito nedosljedan. ako je dao ta tri, e onda je morao dat jos barem ta dva sto sam gore naveo, da zadrzi kriterij. to je ono sto sam vidio. nebi me uopce cudilo da je bio jos koji. recimo eto je mogao izletit komodno za ono guranje igraca izvan terena...

rijetko kad se vidi ovako izgubljen sudac.

netko je ranije veceras negdje stavio podataka 158 utakmica. ne znam ni ja tocan podatak.

covjek igra sat vremena s dva igraca manje i ovi mu ne naprave cistu sansu. fantastican takticar... doduse nisu ni ovi bili nesto. ali svejedno...

MM, ja vjerujem da je broj 130. 129 + ova večerašnja.

158 mi djeluje previše, broje se samo domaće prvenstvene...

Inače evo mu kompletne statistike:

Team	Nat	From	To	Record
				G	W	D	L	Win %
Benfica		20 September 2000	5 December 2000	&0000000000000011.00000011	&0000000000000006.0000006	&0000000000000003.0000003	&0000000000000002.0000002	&0000000000000054.55000054.55
Leiria		January 2001	20 January 2002	&0000000000000031.00000031	&0000000000000017.00000017	&0000000000000010.00000010	&0000000000000004.0000004	&0000000000000054.84000054.84
Porto		23 January 2002	26 May 2004	&0000000000000123.000000123	&0000000000000087.00000087	&0000000000000021.00000021	&0000000000000015.00000015	&0000000000000070.73000070.73
Chelsea		2 June 2004	20 September 2007	&0000000000000185.000000185	&0000000000000131.000000131	&0000000000000036.00000036	&0000000000000018.00000018	&0000000000000070.81000070.81
Internazionale		2 June 2008		&0000000000000085.00000085	&0000000000000052.00000052	&0000000000000021.00000021	&0000000000000012.00000012	&0000000000000061.18000061.18
Total				&0000000000000431.000000431	&0000000000000291.000000291	&0000000000000089.00000089	&0000000000000051.00000051	&0000000000000067.52000067.52

moguce. meni se isto cini previse...

Več kad spominjemo Mourinha, sjetih se odlične kolumne koja je nekad izlazila u JL, a koju je pisao Tomislav Ivić... objavljena 15.01.2006. godine.

http://www.jutarnji.hr/jose-mourinho---novi-trener-za-novi-nogomet-/11866/

Jose Mourinho - novi trener za novi nogomet!

Stalno me smeta ili bolje rečeno kopka da objasnim fenomen Josea Mourinha, trenera Chelseaja, koji je vrlo, vrlo mlad osvojio naslov europskog prvaka i sada trenira najmoćniji klub na svijetu. Zašto me smeta? Zato što vidim da ga se valorizira prilično površno, očito je da nije medijski miljenik, makar mu rezultate nitko ne može osporiti.

A ja ga mogu oslikati iz dva različita ugla. Na način kako su mi ga kroz priču drugi predstavili, a posebno čovjek koji je s njim usko surađivao u Portu i koji je u tom klubu dočekivao i ispraćao mnoge trenere zadnjih dvadesetak godina. Njegova priča, a čovjek se zove Domingos Pereira i još je i meni dok sam bio trener Porta bio na usluzi, izgleda ovako: Mourinho nije nikad bio neki igrač za pamćenje, prije bih rekao igračić, ali je zato bio najbolji student svoje klase na kineziološkom fakultetu. Dok je bio u Portu, priča mi Pereira, prema svakom igraču ponašao se prijateljski, nije inzistirao, nego je čak i izbjegavao distancu.

Međutim, strašno je rigorozan u svojim radnim zahtjevima i zbog toga se o njemu često mislilo kao o nekom osobenjaku. Njegov credo je stalan: "Poštuj svakoga da bi i ti bio poštovan". Odluke donosi brzo, u kratkom vremenu, ali njegove reakcije nisu ishitrene. On je osoba s karakteristikama rođenog vođe i kad mi je u tom razgovoru Domingos Pereira, koji je inače bio moj domaćin prošlog svibnja u Lisabonu gdje sam bio predavač na sastanku G-14, rekao: "Gospodine Iviću, Mourinho je novi trener za novi nogomet!", iznenadilo me je da tako nešto čujem od njega, ali mi je bilo drago da sam to čuo od nekoga iz Mourinhove blizine, jer sam otprilike i sam slično mislio o njemu.

Upoznao sam ga tri mjeseca prije toga kad sam bio u Londonu na uzvratnoj utakmici Chelsea - Barcelona. Tada je Chelsea eliminirao Barçu, a ja sam ga susreo dan uoči utakmice na press konferenciji. U jednom me trenutku on opazio, iako sam stajao sa strane, uhvatio mi je pogled i dao mi očima znak da bi htio da se vidimo poslije konferencije.

Mourinho je posao učio od Robsona, kojemu je bio prevoditelj u Sportingu iz Lisabona

Našli smo se, on me odveo u VIP prostorije Chelseaja i tako je i počeo razgovor. Nisam ga, zapravo, znao ranije iz Portugala, ali je on očito znao mene, što je i logično jer sam ja bio prvi trener Porta u vrijeme kad je Porto bio jak - bili smo pobjednici Super kupa Europe i pobjednici Interkontinentalnog kupa. Zanimalo me je, zapravo, kako je počeo, htio sam čuti njegovu trenersku priču. Ispričao mi je da je imao sreće i da je učio od velikih trenera i velikih igrača. Počeo je kao interpret, tumač Bobbyju Robsonu kad je ovaj bio trener Sportinga, a zatim ga je Robson promovirao u svog pomoćnika. S njim je otišao i u Barcelonu. "Boby Robson je trener kojeg interesira samo teren", pričao mi je Mourinho. "Izvanredan je u komunikaciji s igračima, esencijalno se bavi samo finalizacijom igre. Ne interesira ga studijski pristup, ne planira treninge i ne bavi se radnom sistematizacijom. Zato je taj dio prepustio meni pa sam ja dobio priliku da pravim programe, pripremam plan treniranja, a on je sve to provodio na terenu. Ja sam na terenu bio u autu.

S Van Gaalom, kojeg sam dočekao u Barceloni s obzirom na to da je Robson nakon prve godine otišao, bilo je sasvim drukčije. Nikad se prije treninga nisam morao brinuti je li trening isplaniran i osmišljen. Jer je uvijek bio! Van Gaal je čovjek koji je sve radio planski, sve je bilo 'ucrtano', donio bi na trening kompletan nacrt svega što želi. Uostalom, i gledatelji su ga pamtili kao čovjeka koji je na utakmicama stalno nešto bilježio, blokić mu je bio glavni rekvizit. Prije izlaska na teren znali smo cilj i vrijeme svake vježbe. Pomoćnicima bi objasnio kompletnu metodologiju rada i svaki od nas je na svom dijelu terena radio po njegovim zamislima. To je za mene bila potpuno nova situacija, ali i prilika da radim na terenu, za razliku od suradnje s Robsonom gdje je moj posao ostajao u uredu! Tako sam s ta dva velika trenera imao šansu raditi na različite načine, ali ipak - samostalno! Ono što sam naučio od njih dvojice spojio sam u jednu cjelinu i to je Jose Mourinho", priznao mi je tada.

"Za trenera koji radi u multinacionalnim ekipama izuzetno je važno znati više jezika jer tumač nikad ne može potpuno prenijeti ono što trener želi objasniti pojedinom igraču. Meni je to bilo lakše jer sam kao student učio francuski, s Robsonom sam uvježbao engleski, živeći u Barceloni savladao sam španjolski i s mojim materinjim, portugalskim, trener sam koji komunicira na jezicima kojima govore najbolji igrači svijeta".

Možda bi mi Mourinho ispričao još mnogo toga o svom brzom i uspješnom trenerskom uzletu da tog trenutka pokraj nas nisu prošli Makalele i Gallas, koji su ga tako podsjetili da je vrijeme ručka i da ni on ne smije kasniti!

Tomislav Ivić

Samo da romanisti tuču!

nakon nekoliko mjeseci konacno pogleda jedno poluvrijeme neke talijanske utakmice i meni dosta do pocetka iduce sezone