Prvi dani ožujka, hotel Park u Bremenu, koji je opkolila oluja. Ivan Klasnić izgledao je odlično. Sedam kilograma manje mu je figuru učinilo još atletskijom. Vratio se golovima u Werderovoj majici, trener Schaaf mu sve više vjeruje, a Slaven Bilić se ne javlja.

Samo želim priliku
- Sve što želim je igrati na Euru! Jednom mi je Otto Barić to uskratio, želim samo da mi Bilić da priliku.
- Pozvat će vas za utakmicu sa Škotima - prenio sam Ivanu.
- Vidjet ćemo - kao da nije vjerovao.

Bilić niti jednog trenutka nije dvojio.
- Klasnić nikada nije izgubio status reprezentativca, vrlo dobro znam da nam može i te kako koristiti - pričao mi je Bilić na dan kada je Ivana pozvao za ogled sa Škotima.

U Glasgowu je ponovo osjetio kako je to igrati za kockaste, na pripremama je bio spreman čekati.
- Izbornik najbolje zna tko će igrati. Priznajem, nisam ovdje došao kao navijač, želim ostaviti trag - rekao je pod šatorom press centra u Badu.

Želio je samo jednu, jedinu priliku. Da, bio je to Klasnić iz svojih najboljih, sretnih dana. Bio je to Klasnić kojeg su s razlogom prozvali Killer. Potpuno je izludio poljske stopere, još da Boruc nije imao svoj dan.  
- A mislili ste da se šalim! Radio sam naporno, želio sam sebi dokazati, najprije sebi. To je bila ta noć!

Da, bila je to divna klagenfurtska noć, noć u kojoj shvatite da u životu ništa nije nemoguće. Ako u to vjerujete. I zato je poslao kažiprste u nebo, poslao je poljubac obitelji, kojoj će vječno biti zahvalan. Bila je to noć u kojoj su veliki junaci bili i Ivanova majka Šima, čiji bubreg Ivanovo tijelo nije primilo, te njegov otac Ivan čiji je bubreg omogućio da se njegov sin potpuno vrati nogometu! I supruga, i kći, i brat Josip, svi zajedno su negdje u kutku plakali: "To je naš Ivan!".

Da, to je naš Ivan, veliki, najveći borac, koji je u bremenskoj klinici "Mitte" u najtežim trenucima bio hrabar.
- Teško mi je, ali nemojte plakati. Vratit ću se! - rekao je tada.

Samo veliki prvaci
Bio sam ondje i želio sam u to vjerovati. Iako, bilo je teško, sve je tada izgledalo gotovo izgubljeno. No, samo veliki prvaci mogu se tako vratiti. Bio je to gol za majku Šimu, za oca Ivana, za najbliže, ma za sve nas. Gol koji slavimo!

ne ima još bolje 948. o ispričanoj priči...

ja uživam sad nema šanse ipak da prestanem čitati

daj ti pazi kakve bedastoće se pišu?

ovo je van svake pameti