Ovog ponedjeljka, HTV je u udarnom terminu prikazao emisiju „Nulta točka“ posvećenu splitskim lokalnim izborima. Samom emisijom – poprilično mučnom i posramljujućom - ne bih se bavio, kao ni izborima i kandidatima o kojima smo na ovim stranicama ispisali kartice i kartice, a ispisat ćemo ih bez ikakve sumnje još.

Pojavio se, međutim, u toj emisiji jedan motiv koji me kao novinara zaokupio i o kojem u proteklih dan i pol intenzivno razmišljam. Za njega je „zaslužan“ filozof i politički analitičar Žarko Puhovski koji je u jednom trenutku emisije rekao kako je značenje Splita u Hrvatskoj odavno precijenjeno, te da Split odavno više nije drugi grad u državi, jer ga je ekonomski, gospodarski i kulturno odavno pretekla - Rijeka. Naravno – ako bi se u obzir uzimala samo demografija, onda je Puhovski u krivu. 

Po broju stanovnika, Split je i dandanas drugi grad u zemlji, debelo iza Zagreba, a tek nešto ispred Rijeke, koja – baš kao i Split – gubi stanovništvo. Međutim, reputacija Splita kao neosporno drugoga grada u Hrvatskoj ne temelji se i nije se nikad temeljila na tih nekoliko tisuća stanovnika viška. Ugled Splita kao grada nije se – također – temeljio ni na ekonomskoj snazi i budžetu, jer je Rijeka i u Jugoslaviji imala veći proračun od Splita, a Split je jedini put proračunom preskočio Rijeku u berićetna vremena sredinom dvijetisućutih, kad je na valu stanogradnje i turističkom bumu splitski budžet prvi put probio milijardu. 

Reputacija Splita kao lidera na Jadranu i u Jugoslaviji i nakon Jugoslavije temeljila se na nečemu što nije ni brojnost duša ni debljina takujina: temeljila se na kulturi, sportu, na medijskoj snazi, na intelektualnoj koncentraciji i na tada još snažnom lokalnom identitetu. U ta vremena – a govorimo o razdoblju do osamdesetih – Split je bio mnogošto što Rijeka nije. Bio je jak medijski centar, s novinama (koje sada imate u rukama) koje su tada tiražom pobjeđivale zagrebačke listove. 

Bio je jak sportski centar, s košarkaškim i vaterpolskim prvakom Europe, te nogometnim klubom koji je ulijevao respekt i bio vođen poput ozbiljne kapitalističke korporacije. U to doba, Split je imao snažnu muzičku produkciju, bogato i moćno kazalište koje je uvozilo talente odasvud. Imao je i pozitivni imidž u imaginariju nacije, imidž koji se temeljio na smjesi više faktora, od herojske partizanske prošlosti, do talenta nekoliko popularnih umjetnika poput Smoje, Runjića, Tome Bebića i Tijardovića, umjetnika koji su (tada mnogo većoj) zemlji prodali mit o anarhoidnim, romantičnim, tvrdoglavim splitskim pučanima. 

U ta vremena, Rijeka se doista prema Splitu doimala kao stidljiva prva pratilja. Iako i tada radina i bogat(ij)a, Rijeka nije imala one „X“ faktore koje Split jest. Nije imala popularnih umjetnika. Nije imala jaku instituciju koja bi oblikovala kulturni ugled grada. Imala je tek neambiciozni lokalni dnevnik, te nekoliko prosječnih sportskih klubova koji su u nogometu, vaterpolu i rukometu tavorili na sredini tablice. 

Što je možda i važnije, Rijeka se u to doba hrvala sa stanovitom krizom identiteta, ratovala sa sjenama vlastite fijumanske (talijanske) prošlosti, s masom doseljenika koji su formirali „melting pot“ bez specifično lokalne arome i boje. Tako je to bilo tada. Danas - međutim – stvari su prilično drukčije. U posljednjih četvrt stoljeća, naime, Split je u priličnoj mjeri prokartao sve ono što je naslijedio. U sportskom smislu, on je danas jadna županijska ispostava koja živi od sjena stare slave i prvenstva osvaja samo u ragbiju.

Punkom kontra Keruma

U muzici i književnosti i dalje je vidljiv, i dalje pun talenata, ali nema jaku i vidljivu kulturnu ustanovu koja bi ikom išta značila s onu stranu Malačke. Pozitivnu reputaciju koju je desetljećima imao Split je u ova dva i po desetljeća temeljito spiskao, prvo Lorom i izbacivanjem iz stanova, potom „vrijednim marom“ kojekakvih luka podruga, pa mitinzima, kamenovanjem prideova, a na koncu, finalno i totalno odabirom Željka Keruma za gradonačelnika. Možda Splićanima koji manje putuju to danas nije posve jasno, no Split je u Hrvatskoj danas predmet prezrive poruge. Neki običan, pristojan svijet iz Bjelovara, Čakovca, Pule ili Supetra danas će na spomen Splita ili zakolutati očima, ili – još gore – sarkastično se nasmijati. Split danas nije autoritet ni svom najbližem susjedstvu - Kaštelima i Braču. S Rijekom su stvari išle posve drukčije. 

Grad koji je dugo tražio imidž na koncu ga je našao u vlastitoj tradiciji moderne – torpeda, hartere, industrije – industrijskoj baštini oko koje je Rijeka izgradila priču o gradu moderniteta, gradu koji rado i brzo prihvaća novo, gradu futurista, avangardista i izumitelja, gradu Kamova i Venuccija, prvog rendgena, prvog parobroda. U kulturnom smislu, priču o sebi Rijeka je izgradila kroz priču o gradu punka, a generacija koja je tih osamdesetih u jaketama sa zakovicama sjedila ispred „Kontija“ (Hotela Intercontinental) danas u velikoj mjeri vlada gradom i oblikuje ga po toj mitologiji. Medijski, Rijeka se izjednačila sa Splitom, a u sportu ga je pretekla: doduše (zasad) još ne u nogometu, no u drugim sportovima – poput vaterpola – definitivno. 

Četvrt stoljeća nakon mitologiziranih osamdesetih iz pjesme Daleke obale, Rijeka je i dalje bogatija od Splita onako kako je i onda bila, no danas je osim toga i kulturno uspješnija, sportski jača, ima jače i bolje vođeno sveučilište, bolje kazalište, bolju kulturnu politiku, bolje teatarske festivale, bolju kinoteku, ima veći ugled i jasniji imidž. Rijeka je doista - kako je na HTV-u rekao Puhovski – po svemu osim po pukom brojčanom stanju „grla“ postala drugi grad u Hrvatskoj. Naravno, obrazloženje za to može biti petparačko, trivijalno politikantsko: Rijeka je birala SDP, a Split kojekakve nacionalističke krampuse. 

To objašnjenje je - međutim – za početak netočno (Split je birao SDP sve do 2004.), a kao drugo – mislim da brka uzrok s posljedicom. Političke preferencije Rijeke manje su uzrok, a prije posljedica tolerantne otvorenosti na različitosti i spremnosti da se one inkorporiraju: a upravo te „američke“, „melting pot“ vrednote Rijeci su omogućile da pameću i znanjem preskoči Split. Dok je Split ljude tjerao od sebe, pa i vlastiti zdravi kreativni sok gurao na marginu, Rijeka nije samo uzgajala ono što ima, nego i privlačila ljude izvana.

Koga Split neće, ima di će...

Kad Miloš Milošević, Neno Belan ili Mani Gotovac nisu više mogli ili htjeli raditi u teškoj splitskoj sredini, privukla ih je i sebi dovela upravo Rijeka. Kad je trebala odabrati ravnatelja svoje vodeće galerija, Rijeka se nije libila dovesti ga – iz Dubrovnika (Slavena Tolja). Kad se Rade Šerbedžija odlučio vratiti iz Britanije, upravo je Rijeka bila ta koja ga je pozvala da tamo otvori studij glume. Kad je Oliver Frljić doživio da mu predstavu u HNK cenzurira „budući laburist“ Štrljić, iduća adresa na kojoj je radio projekt bila je upravo Rijeka.

Tijekom devedesetih i dvijetisućitih, Rijeka je iskoristila društvenu patologiju drugih dijelova Hrvatske (uključujući Dalmaciju), prihvaćala one koji su drugdje bili odbacivani, te pametno gradila sveučilište, kulturu i sport koji su u međuvremenu u „prepametnom“ i ideološki „čistunskom“ Splitu propadali. Stoga danas Split možda jest veći. Ali – upravo je on provincija, a Rijeka nije.