Jedno davno proslo vrijeme iliti nije u soldima sve..
Na ovu temu me potaknuo jedan tekst o jednom igracu cija je ljubav i odanost prema svom klubu prelazila sve granice..pogotovo u danasnje vrijeme..
Danas..kad su primjeri Raula ili Tottija..rijetki izuzeci..danas kad novac pokrece nogomet..kad je nogomet postao vise od igre..lijepo je procitati..kako je nekad bilo..
I zato kad naidjete na slican primjer..slobodno ga okacite na ovu temu..
Danas..kad su primjeri Raula ili Tottija..rijetki izuzeci..danas kad novac pokrece nogomet..kad je nogomet postao vise od igre..lijepo je procitati..kako je nekad bilo..
I zato kad naidjete na slican primjer..slobodno ga okacite na ovu temu..
| Asim Ferhatović - Hase |
|
U
galeriji majstora, velikih fudbalera i sportista uopšte, izdvaja se
Asim Ferhatović - Hase, koji je kao niko prije njega, demonstrirao
posebnu fudbalsku filozofiju, igru doveo do briljantne skladnosti
poteza, unio toliko nešablonskih detalja, dokazivao superiornost
tehnike nad snagom, da je izrastao u neizbrisivu nogometnu legendu.
Asim Ferhatović, majstor driblinga, lucidni graditelj, markantna
figura, i napokon, najbolji strijelac jugoslovenskog prvenstva u sezoni
1963/64., bio je na nesreću neopravdano izostavljen u reprezentaciji,
pa nije uspio svoju fudbalsku virtuoznost demonstrirati u većem opsegu
i na međunarodnoj sceni.
![]() Ono što upotpunjuje njegov sportski profil je velika korektnost, džentlmensko ponašanje na terenu i izvan njega, skromnost i jednostavnost u svakoj prilici. Jednostavan i neposredan, Asim Ferhatović je bio vrlo škrt na riječima. Kao fudbaler volio je igrom kazivati mnogo. Nije propuštao nijednu nižerazrednu utakmicu, ističući da često upravo u tim dvobojima ima više uzbuđenja nego na prvoligaškim nadmetanjima. Ipak za razliku od brojnih vršnjaka Ferhatović nikada nije žalio za vremenom koje je prohujalo, niti je tvrdio da se tada igralo mnogo bolje i ljepše. „Svako vrijeme ima svoj nogomet, ali i svoju publiku. Ono što mogu sigurno reći jest da su Vukas, Bobek i Zebec i mnogi drugi tadašnji asovi stajali uz bok najboljim nogometašima svoga vremena. Danas je takvih nogometaša manje, iako i danas imamo svjetskih klasa.“ – govorio je Hase. Uvijek je, u onom dijelu grada (Kovači) gdje je rođen, gdje je načinio prve korake, volio odigrati mali fudbal sa vršnjacima i komšijama. Čovjek koji je prošao kroz jugoslovenski i ako hoćemo evropski nogomet, uvijek je ostao čvrsto vezan uz rodni kraj. Možda je bio neadaptiran, možda isuviše sentimentalan i nostalgičan, ali jedno je nedvojbeno – nikada se nije mogao dugo odvojiti od svog rodnog grada, od komšija i prijatelja, pa mu je zbog toga i propao izlet u Istanbul, jer Asim ni uprkos privlačnim novčanim ponudama nije izdržao izvan kluba i grada. Najbolji dribler jugoslovenskog fudbala započeo je karijeru kao i hiljade dječaka. Na Kovačima, gdje se rodio 24. januara 1933., bilo je dosta livada i slobodnog prostora, pa nije čudo što je s tog područja regrutirano dosta prvoligaških imena. Fudbal je polako postajao prva ljubav Asima Ferhatovića. S loptom je dijelio tugu i radost svojih dječačkih dana, ona mu je pomogla da pokaže svu svoju maštovitost. Njegov istančani smisao za pronalaženje najlucidnijih rješenja u svakom trenutku, dribling koji je ostao neponovljiv po svom načinu izvođenja i efektu, osigurao mu je mjesto na fudbalskim terenima s mnogo starijim fudbalerima, dokazujući tako da tehnika najplemenitijeg kova, može nadoknaditi tjelesni hendikep. Štaviše, mnogi su uživali u tome, pa i sam Asim, kada je nadmudrivao mnogo snažnije, više i jače protivnike. Odlučujući trenutak za daljnji razvoj njegove nogometne karijere je dolazak na Koševo. Kao i većina vršnjaka sa Kovača, navijao je za FK Sarajevo. Divio se braći Lovrić, Mantuli, Glavočeviću, Konjevodu... Već na prvim treninzima sprijateljio se sa Ibrom Biogradlićem, pa će njih dvojica zajedno igrati više od petnaest godina u istom dresu i biti, jedan u odbrani, drugi u napadu – oslonac ekipe. Dobre igre, vješti driblinzi i nezaboravni golovi u omladinskoj kategoriji donijeli su Asimu mnogo komplimenata, a trener Ruždić je znao govoriti: „Taj mali zna mnogo. Ima urođeni dar, ali je potrebno da vježba više nego drugi, mora se brže oslobađati lopte, hitrije igrati.“ „Mića Ruždić je bio veliki stručnjak i pedagog. Među nama je uživao autoritet, i mada nikada nije galamio, bojali smo se njegovih odluka. Najveća kazna bila je izostanak iz ekipe.“ – pričao je Hase. „Hase“, kako su Ferhatovića zvali od malena, bio je toliko zaljubljen u fudbal, imao je toliko energije, da je osim na službenim utakmicama za omladince FK Sarajevo, često igrao i sa svojim vršnjacima. I tako se događalo da odigra dvije utakmice u jednom danu; prvu ujutru na Kovačima, a drugu onu službenu na Koševu. Ferhatović je brzo stekao simpatije starijih saigrača i trenera. Međutim u tim svojim prvim prvoligaškim utakmicama „Hase“ se nije mogao profesionalno odnositi prema fudbalu. Radije se igrao, dugo zadržavao loptu i već tada, na početku karijere, spoznao da u prvoligaškim ekipama ima mnogo onih koji ne shvaćaju igru, koji traže rezultat, nemaju razumijevanja za tehničke finese. Brojni su oni, koji su iz očaja ili nerazumijevanja udarali Asima. Njegove noge su odolijevale, ali zauvijek su ostajali „nogogrami“. Tek što je postao prvotimac, otišao je u JNA. Iz vojske se vratio još jači, i ta sezona 1955. konačno ga lansira u sazvjeđe jugoslovenskog nogometa. Serija utakmica sa Spartakom, Crvenom Zvezdom, Hajdukom, Dinamom donijela mu je mnogo komplimenata. Novinari uglas konstatiraju da se pojavilo veliko nogometno ime, da Asim svojom igrom, poimanjem nogometa i posebnom interpretacijom, predstavlja posebno poglavlje. U to doba menadžeri svih vodećih klubova nastoje Asima privoljeti da ode s Koševa, ali on ostaje vjeran matičnom klubu! Oni koji su ga bolje poznavali znali su da je nemoguće da se adaptira na drugu sredinu. I još nešto: da ne gleda na fudbal kao izvor prihoda. Priznanja mladom fudbaleru dolazila su sa svih strana. U predolimpijskoj godini 1955. mlada reprezentacija je gostovala na Dalekom Istoku i Australiji. U selekciji se našao i Hase i zaradio pregršt pohvala. Međutim velikog driblera nisu više uzimali u obzir za reprezentaciju. To je najtužnija priča cijele biografije najboljeg nogometaša kojeg je Sarajevo ikad imalo. Iako je u karijeri imao niz sjajnih susreta koje je svojom igrom i golovima sam odlučio, ipak je izdvajao utakmicu sa početka karijere. Riječ je meču sa BSK-om, danas OFK Beograd, odigranom na Karaburmi 1955. godine. Utakmica u Beogradu protiv neugodnog protivnika odigrana je pred petnaest hiljada gledalaca, a mnogi su došli na stadion da vide Asima Ferhatovića o kojem se pričalo kao o asu najplemenitijeg kova, igraču koji sam odlučuje utakmice. On je bio vrlo raspoložen i to se vidjelo po prvim potezima, jer ga Stojanović, Davidović i Juričko nisu mogli zaustaviti. Driblao je po nekoliko igrača Beograđana, a zatim i golmana Cvetkovića, a potom vraćao loptu svojim saigračima!! Prvi gol je bio pravo remek djelo. Primivši loptu na sredini terena, Ferhatović je predriblao kompletnu odbranu domaćina, pojedine igrače i po više puta, a potom se s loptom ušetao u gol. Stadion je zanijemio, a protivnici su prilazili Asimu da čestitaju. U nastavku utakmice Sarajevo je postiglo još dva gola, a domaćin jedan. Razdoblje pojave i zdrave igre Asima Ferhatovića sigurno je jedna od najblistavijih epoha sarajevskog fudbala: razdoblje u kojem se prelazilo s romantičnog shvatanja na modernu interpretaciju nogometne igre. Hase je bio spona između stare garde sarajevskih nogometaša, koji su oduševljavali, ali nisu znali okruniti svoju vrijednost (Franjo i Đuka Lovrić, Ančić, Mantula, Svraka, Glavočević, Arslanagić, Šehović i drugi) i generacije koja će, još igrajući zajedno s Asimom, osvojiti naslov jugoslovenskog prvaka. A to su bili Musemić, Blažević, Fazlagić, Prodanović, Prljača, Bajić, Jasenković... Jedan od značajnih događaja u karijeri Ferhatovića bio je odlazak Franje Lovrića. Primopredaja dirigentske palice, preuzimanje najveće odgovornosti za „Haseta“, jer niko od igrača Sarajeva nije znao šta u igri znači i kako je svojim majstorstvom oplemenjuje Lovrić. Upriličena oproštajna utakmica kapitena Sarajeva, sa Željezničarom, bila je svojevrsna revija sarajevskog fudbala. Upravo takve prilike Asim je najviše volio. Bilo je to nadigravanje, praznik ljubitelja fudbala! „Momčad s takvim majstorom nema problema.“ – rekao je Lovrić odlazeći sa scene. I potom možda najraskošnije doba Asimove igre. Jednostavan u fudbalskoj filozofiji, neponovljiv u igri, najagilniji u nadigravanju, napokon je efikasan i u rezultatu. Sarajevo stvara ekipu budućnosti, Asim i nadalje ostaje najmarkantniji. Redaju se protivnici, i nekorektni čuvaju velikog majstora, ali Asim odolijeva. „Bilo je dosta igrača koji su igrali nekorektno. Spomenut ću jednog koji nije igrao toliko grubo, ali me je najbolje čuvao. Riječ je o pomagaču beogradskog Radničkog – Ristiću. Zaista čudan igrač, prilijepi se uz vas i tako cijelu utakmicu. Jednom sam izašao na atletsku stazu, a on opet uz mene. Uporan. Veoma sam ga poštivao.“, rekao je jednom prilikom Hase. Od prvenstvenih utakmica izdvojit ćemo neke, koje su posebno ostale u sjećanju ljubitelja fudbala. U sezoni '59/60. za naslov prvaka borili su se Dinamo i Crvena Zvezda. Beograđani su gostovali na Koševu, bila je to za njih jedna od najtežih utakmica. Sarajevo je počelo silovitim napadima. U jednom napadu Asim je fenomenalno nanizao nekoliko fudbalera crveno bijelih i našao se pred golmanom Bearom. Stao je, pogledao Bearu, a potom vješto, majstorski uputio poluvisoku loptu u bliži Bearin kut. Gol. Na stadionu oduševljenje. Prilaze igrači Zvezde, čestitaju Ferhatoviću. Domaćin je poražen sa 2:4. Gosti su igrali bolje, bili kompaktniji, ali Ferhatović je još jednom ponovio akciju: bio je to sličan gol, drugi za Sarajevo. Ipak, možda najbolje prvenstvene partije Ferhatović je pružio 1960. godine. U četiri dana na Koševu su gostovala dva ugledna jugoslovenska kluba – Partizan i Hajduk. Ako je ikad jedan jedini igrač pobijedio dvije momčadi, onda je to tada učinio Asim Ferhatović – Hase. Susret s Partizanom bio je posebna atrakcija, Stjepan Bobek i Boba Mihajlović, izveli su onaj poznati sastav koji će triput trijumfovati u jugoslovenskom prvenstvu i poslije dospjeti do finala Kupa prvaka. Zadatak da paralizira Ferhatovića dobio je prvo iskusni Tončić. Nakon nekoliko smiješnih slika, Bobek je povjerio čuvanje mladom braniču Jusufiju. Ovaj grubim prekršajima pokušavama zaustaviti razigranog Ferhatovića, ali Asim sjajno ograđuje loptu, mijenja ritam... Kada je završio jednu akciju i Sarajevo postiglo gol, on je neočekivano otišao u svlačionicu. Niko na stadionu tada nije znao sta se dogodilo. Svi su mislili, naravno i sudija, da je od zamora pozlilo Hasetu i da se nakon ukazane pomoći vratio u igru. A on se u svlačionici napio vode. Ima još dosta neobičnih priča o igri fudbalskog kaligrafa. On je 1963. godine otišao u Tursku i sklopio ugovor s Fenerbahceom. Svakodnevno je s telefonom kontaktirao s klubom u Sarajevu. Jednog dana mu je u telefonskom razgovoru sekretar Budo Vuković rekao da su u nevolji uoči susreta sa Željezničarom, jer nemaju valjanu ekipu. Hase je na to odgovorio da odmah kreće u Sarajevo. Položio je turskom klubu novčanu garanciju da će se vratiti za desetak dana, dobio ispisnicu, stigao u Sarajevo, ponovo se registrovao za matični klub i za nekoliko dana stekao pravo igranja. Utakmica na Grbavici bila je burna. Željo je imao odličnu ekipu, ali Ferhatović je bio neuhvatljiv. Sarajevo je dobilo taj susret sa 3:2, a poslije postignutog gola Hase je u oduševljenju i trku naletio na stativu koja je pukla. I ponovni njegov dolazak u Tursku nakon te utakmice na Grbavici bio je privremen. Odigrao je tamo samo devet utakmica i dao više novca turskom klubu nego što je dobio, samo da ga pusti u šeher. ...Bez Sarajeva nije mogao! Hase nije znao za specijalne pripreme, ni za karantine, ni psihologe! Jednostavno: volio je fudbal i igrao ga od srca. Povrijeđen je igrao i davao golove. Znao je da pobjegne iz bolnice samo da bi obukao dres Sarajeva. Na jednoj utakmici na Koševu Hase je izvodio takve bravure driblajući protivničku odbranu da je radio-reporter Mirko Kamenjašević u trenutcima oduševljenja rekao: "Dragi slušaoci, dok Hasetu ne uzmu loptu, slušajte muziku iz našeg studija!" On je jednostavno s loptom mogao sve. I zato kao uspomena i istinita legenda može da bude jedan naslov u novinama kada se Asim Ferhatović opraštao od fudbalskih terena. Tada je preko cijele stranice napisao novinar koji se godinama divio Ferhatoviću: "JEDAN JE HASE"! Za prvi tim Sarajeva odigrao je 600 utakmica i postigao 400 golova. U prvenstvenoj sezoni 1963/64. bio je najbolji strijelac Prvenstva Jugoslavije sa 19 golova. Asim Ferhatović preminuo je 25. januara 1987., u svom Sarajevu, a njemu u čast danas Olimpijski stadion Koševo nosi njegovo ime. |
jos jedna prica o jednom velikom igracu meni najdrazeg kluba..
Frane Matošić
Rođen : 25.studenog 1918.
u Splitu.
Preminuo : 29.listopada 2007.
Frane Matošić, legendarni kapetan Hajduka, najbolji strijelac Bijelih svih vremena, vođa bez premca u povijesti splitskog kluba, za mnoge je najveći igrač Majstora s mora.
Šjor Frane je debitirao za Bijele s nepunih 17 godina, 12.svibnja 1935. u Splitu protiv sarajevske Slavije (10:1 za Hajduka). Od tada kad je postigao svoj prvi gol (deveti na utakmici) Frane Matošić je postao najefikasniji igrač splitskog kluba: tijekom 17 prvenstava 179 golova (jednom prvi strijelac lige, devet puta prvi golgeter Hajduka)!
Jednostavno, nezamjenjiv igrač Hajduka do kraja karijere 18.ožujka 1956.(imao je čak 38 godina) protiv Budućnosti u Titogradu (1:2). Frane Matošić je u kapetanskoj ulozi naslijedio starijeg brata Jozu, koji je također bio pojam igrača. No, Frane je ostao zapamćen kao neprikosnoveni autoritet na terenu, faktički djelovao je kao trener na terenu. Doslovno simbol splitskog kluba, neustrašiv i prgav na igralištu, a opet u privatnom životu pitom, skroman, obiteljski čovjek.
Šjor
Frane je pravi i veliki Splićanin, oni „od kolina“, kako se to kaže, iz
Matošićeve ulice, nadomak starog placa. Miljenko Smoje, nezaboravni i
nenadmašni kroničar Splita i Hajduka, autor epskih tv-serijala „Naše
malo misto“ i „Velo misto“ jednom je prilikom rekao:
Frane Matošić
- Kad zamišljam Franu onda ga vidim kao pribodenog uz kampanil svetoga
Duje, kao čovjeka uspravnog i nepokorenog kojemu je Split bio sve.
Frane Matošić
Frane Matošić je imao snage i hrabrosti kao glavni čovjek Hajduka, jer u njegovo vrijeme predsjednici i treneri nisu bili baš toliko važni, uz dužno poštovanje prema barba Luki Kaliterni, u dva navrata se jedini usudio kazati maršalu Titu „ne“. A to „ne“ odnosilo se na ponudu tada „voljenog vođe“ da kompletna momčad Hajduka, ona koja je igrala za partizansku Jugoslaviju, pređe u Beograd i postane vojni klub.
Reprezentativac Jugoslavije bio je 16 puta – kraljevine devet puta i Titove sedam puta. No, mora se voditi računa da faktički u najboljim godinama od 22. do 27. nije zbog Drugog svjetskog rata mogao igrati za reprezentaciju…Dugi period s 35 godina najstariji reprezentativac države, posljednju utakmicu za Jugoslavije odigrao je protiv Grčke 9.svibnja 1953. u Beogradu(1:0) kad je, kao i na svojem debiju 8.svibnja 1938. u Bukureštu protiv Rumunjske (1:0) postigao pobjedonosne golove.
Igračka karijera:
- Hajduk 1935. – 1939.
- BSK 1939. – 1940.
- Hajduk 1940.-1941.
- Bologna 1942. -1943.
- Hajduk 1944.- 1956.
Klupski trofeji:
- Tri naslova prvaka Jugoslavije 1950.,1952. i 1955.
- Najbolji strijelac Jugoslavije 1947/48. (17 golova).
- Najbolji strijelac Hajduka svih vremena 729 golova na 739 utakmica.
- Najbolji strijelac Hajduka u prvenstvu 147 golova(44 prije Drugog svjetskog rata).
Reprezentativna karijera:
- Reprezentativac Jugoslavije 16, 6 golova
Reprezentativni trofeji:
- Srebrna olimpijska medalja (London 1948.)
- Dobitnik nagrade za životno djelo grada Splita.
- Dobitnik nagrade za životno djelo Hrvatskog olimpijskog odbora.
Trenerska karijera:
- Trener Hajduka
- Trener Splita
- Trener reprezentacije Tunisa
"Svaka utakmica u Romi je ispunjenje mog sna. Svako buđenje ujutro je prelijepo jer znam da sam još uvijek njen igrač", rekao je De Rossi.
Teško je naći klub koji ima dvojicu talismana kao što su Romini Francesco Totti i Danielle de Rossi. Gerrard i Carragher, Giggs i Scoles, Xavi i Iniesta... sve su to sjajni dueti s neprikosnovenim klupskim dosjeom, ali Roma ima dečke doslovce 'iz kvarta'
Francesco Totti je personifikacija narančastog rimskog prvoligaša. Između njih već se doslovno stavlja znak jednakosti. Ali kada 33-godišnji veliki 'capitano' i kaže zbogom nogometu, vrpca će otići na jednako zaslužnu ruku.
Daniele de Rossi iz dijela je grada u kojemu su gotovo isključivo romanisti, kao dječak je bio redovit posjetitelj Rominih utakmica i već tada ga zovu 'budući kapetan'.
'Zadnji derbi protiv Lazija jednog prijatelja, romanistu, uveo sam na atletsku stazu. Često mi je ranije govorio kako bi htio da se okušam i u drugim ligama i igram derbije poput Barca – Real ili Manchester – Liverpool. Morao sam ga staviti blizu svoje perspektive da mu objasnim zašto nikada neću otići. Sad me razumije', govori de Rossi najljepšu pjesmu za uši romanista i dodatno pojačava dojam.
'Ne bih otišao ni u koji klub, bez obzira na ponudu. Ne bih otišao čak ni da me uprava kluba odluči prodati. Jedina situacija u kojoj se vidim da odlazim je da klub bankrotira i ugasi se.'
Rossi je debitirao prije osam godina protiv Anderlechta, a danas ima 26 godina i respektabilnih 289 nastupa za klub.
u današnjem nogometu u kojem su pare sve ,u kojem vladaju ruski i arapski tajkuni ovaj momak je vjerovatno jedini na svijetu koji je toliko odan svom klubu i bez obzira na sve ponude uvijek će ostat u njemu....vjerovatno jedini igrač koji je ostao hladan na ponudu Real Madrida ovo ljeto...
jebo ti CR,Messia, Riberya i ostale preplaćene zvijezdice koje jedva čekaju da odu za par eura više ,ovo se cijeni 
dimnjacar je napisao/la:
Asim Ferhatovic nije bio odan klubu, vec mu je nedostajala njegova klapa iz hotela Stari grad u Sarajevu, gdje su gotovo svaku noc pijancili do zore.Vidi cijeli citat
http://www.youtube.com/watch?v=r0blDKo6-CU
sve prolazi sve se mijenja, idu dani idu godine, samo Zrinjski ostaje ponos moje Hercegovine
Frane Matošić :
Igračka karijera:
Igračka karijera:
- Hajduk 1935. – 1939.
- BSK 1939. – 1940.
- Hajduk 1940.-1941.
- Bologna 1942. -1943.
- Hajduk 1944.- 1956.
- Nije sve u šoldima, znači i ovde je igrao iz jubavi?
Ja sam protiv svakog nacionalizma,jer je nacionalizam najnizi oblik drustvene svesti - Koca Popovic
Na vest o smrti Rajka Mitića >
Idol za sva vremena
vladimir stanković
Možda su Zvezda i srpski fudbal imali i bolje igrače, ali nikada niko nije imao takav i toliki autoritet, nikada niko nije izazivao toliko poštovanje i nikada niko nije bio takvo oličenje džentlmenstva u sportu, ljudske dobrote i neverovatne skromnosti

Odmah da naglasim: nažalost, nisam imao sreće da gledam Rajka Mitića kao igrača, ali odmah i da dodam da sam dosta godina kasnije imao sreće da upoznam Rajka Mitića čoveka, prvo kao selektora one velike Jugoslavije, kasnije kao kolumnistu nekadašnjeg uglednog sportskog nedeljnika "Tempo", na kraju kao penzionera koji je znao da prošeta do grada na kafu ili da ode na neko putovanje sa reprezentacijom. Zvao me je "Španac" i uvek voleo da pita o španskom fudbalu, o svojim ispisnicima, prijateljima i rivalima, od Henta i Di Stefana do Kubale i Cibora...
Mladi koji se poslednjih decenija o fudbalu obaveštavaju preko tv-prenosa, interneta, DVD-ja, desetina dnevnih novina i revija, teško mogu shvatiti kako je to bilo nama, klincima iz provincije, kada smo sredinom pedestih godina prošlog veka "ulazili" u radio da bolje čujemo glas Radivoja Markovića, koji nam je sa naših i inostranih terena dočaravao važne i manje važne utakmice.
RAJKO IZ "ŽURNALA": Za nas koji smo se još tada trajno zarazili fudbalom, glas Raće Markovića bio je nešto poput pripovedača najlepših bajki u kojima su protagonisti bili, pre svih, Rajko Mitić i Stjepan Štef Bobek, šefovi velikih i večitih rivala Zvezde i Partizana. Uspevali smo da ih ponekad vidimo u nekim "Filmskim novostima", stariji će se setiti "žurnala" koji se prikazivao pre projekcije filma. Sa po nedelju dana zakašnjenja gledali smo, i po nekoliko puta, inserte sa nekog "večitog derbija" i zamišljali kako li to tek izgleda uživo, na stadionu JNA, jer stadion Crvene zvezde tada još nije postojao. U svim tim našim fudbalskim bajkama i fudbalskim snovima Rajko Mitić je bio sve. Junak naših dečačkih dana, idol naših roditelja, zgodan primer za naše profesore, fudbaler koji je svakim izlaskom na teren dodavao poneki detalj briljantnoj karijeri. Još tada je stvorio famu o sebi kao izuzetnom džentlmenu, čoveku koji je na terenu bio oličenje fer-pleja. Bilo je dovoljno reći Rajko pa da svi znaju o kome se radi. Biće da su njegovo ljudsko poštenje i skromnost poneti iz kuće, iz porodice skromnog železničkog radnika koja je po dolasku u Beograd dugo živela u jednom vagonu parkiranom na nekom slepom koloseku u Topčideru ili gde već ono beše... O Rajku će se sada ispisati mnogi tekstovi, kako i priliči velikanu kakav je bio, ali ako neko od njegovih poštovalaca hoće da sazna više o njemu, toplo preporučujem knjigu Radeta Šoškića Moša, Rajko, Bobek u kojoj su ispričane tri tople životne priče o tri fudbalske legende.
Pošto, kao što rekoh, nisam gledao Rajka, evo kako ga je video i doživeo neko ko ga je ne samo gledao već i sa njim igrao i bio njegovo poslednje desno krilo na oproštajnoj utakmici u finalu Kupa protiv Veleža 1958. Nikola Stipić je u svom emotivnom sećanju na Rajka napisao u "Novostima":
"Za mnoge će ostati tajna čime je to Rajko fascinirao igrače, stručnjake, novinare. Kako je to igrao čovek kome kao da je sve polazilo za nogom. U fudbalu, najteže je igrati – jednostavno. A, Rajko je bio primer racionalnog savršenstva, pri čemu je kod njega sve bilo podređeno kolektivu, igri tima. Nikad nijedan suvišan potez, nijedan rizičan dribling. Delio je lopte, kao da je i na potiljku imao oči, davao golove kao da je to najlakša stvar na svetu. A, sve to uz mnogo trčanja, truda, kao mašina, koja stalno otkucava uspele poteze, podstiče saigrače, drži sve konce igre. Pri tom, nikad nije podigao glas. Nikad da podvikne, ukori, uvek da ohrabri kao da igračima daje krila..."
Rajko je bio deo onog čuvenog olimpijskog tima iz Helsinkija 1952. koji stari zaljubljenici u fudbal i danas znaju napamet: Beara–Stanković, Crnković–Čajkovski, Horvat, Boškov–Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec. Ako ne pamtite to vreme, pitajte očeve i dedove šta je te 1952, u jeku prvih sankcija (Informbiro) kojima je bila izložena ova zemlja, značilo "igrati sa Rusima" i pobediti ih... Doduše, prethodno je preživljena nacionalna drama jer je Jugoslavija vodila sa 5:1 i dozvolila protivniku da izjednači na 5:5, da bi u ponovljenoj utakmici pobedila sa 3:1 i ušla u finale Olimpijade...
Jedna od najpoznatijih anegdota vezanih za Rajka jeste ona sa Svetskog prvenstva u Brazilu 1950. Prilikom izlaska na teren za meč sa Brazilom na tek sagrađenoj Marakani, pred 200.000 gledalaca, Rajko je udario glavom u neku šipku i morao je da ostane u svlačionici da mu ušiju ranu. Vratio se na teren posle petnaestak minuta sa velikom čalmom oko glave i ginuo na terenu kao da se ništa nije dogodilo. U poluvremenu je u svlačionici bodrio drugove:
"Šta ste se snuždili, pa 0:0 sa domaćinom u ovakvom ambijentu nije uopšte loš rezultat..."
Tek kada su ga saigrači čudno pogledali, setio se da pita za rezultat i čuo da Brazil vodi sa 1:0...
Još dok je putovao po svetu sa Zvezdom i reprezentacijom, pisao je izveštaje za "Sport". Radio je to ozbiljno i objektivno. Kada se pred kraj radnog veka opredelio da u "Tempu" piše svoje kolumne, vratio se na teren koji je poznavao. Znao je da bude oštar kritičar, rekao bih da je bio i skeptik, ali nivo do koga se srozao naš fudbal dao mu je za pravo. Doduše, mislim da ni on sam nije verovao da ćemo pasti ovako nisko, ali kada je upozoravao da smo na pogrešnom putu nisu ga shvatali ozbiljno, uz komentare da je konzervativan i da je njegovo vreme prošlo...
NEPRAVDA U RIMU: Lično, sigurno kao i mnogi drugi, dugujem Rajku Mitiću najveće doživljeno fudbalsko zadovoljstvo. Reč je o polufinalu prvenstva Evrope 5. juna 1968. u Firenci. Jugoslavija protiv svetskog prvaka, Engleske. Rajko Mitić je bio selektor, Branko Stanković trener reprezentacije koja se briljantno plasirala (5:1 protiv Francuske u prvom četvrtfinalnom meču u Beogradu) na završni turnir četiri najbolje selekcije (sada ne možemo da prođemo ni sa 16 učesnika!). Na samom početku povredio se, i to teško, Ivica Osim, jedan od glavnih igrača u timu. Pravila nisu dozvoljavala izmenu. Osim je statirao na desnom krilu a Jugoslavija igrala sa 10 igrača. Držali smo 0:0 i čekali produžetke, nadali se žrebu, ali došao je 87. minut i briljantna akcija koju je Dragan Džajić završio prijemom lopte na grudi i fantastičnim šutem iz poluvoleja, gotovo "kroz uši" zabezeknutom Gordonu Benksu... Kada su onomad onako brutalno hapsili Dragana Džajića kao poslednjeg kriminalca u Srbiji, kao da su stavili lisice na taj briljantni gol i na taj veliki trenutak jugoslovenskog fudbala. Nažalost, tri dana kasnije bili smo svedoci najveće krađe u istoriji evropskih šampionata, švajcarski sudija Dinst obrukao je i sebe i državu iz koje je došao, i UEFA i FIFA i čitav fudbal. Tako skandalozno pristrasno suđenje u korist Italijana nikada nije viđeno ni pre ni posle ni na jednom velikom turniru. Jugoslavija je povela golom Dzajića, koji je tada bio jedan od dvojice-trojice najboljih igrača Evrope, Italijani su uz pomoć sudije izjednačili u 81. minutu, a posle produžetaka koji nisu doneli promenu igrana je nova utakmica u kojoj više nismo imali šansu... Umesto "praznika u Rimu" doživeli smo "nepravdu u Rimu" koja i danas jednako boli, okruglo 40 godina kasnije. Tako je Rajku Mitiću uskraćeno da u briljantnoj karijeri ima i titulu prvaka Evrope, ali moralnu pobedu niko mu nikada nije oduzeo.
Više puta smo pričali na tu temu, ali nije voleo da kuka. Držao se devize svog velikog prethodnika na mestu selektora, Asleksandra Tirnanića Tirketa, koji je uvek tvrdio da za "prosutim mlekom ne treba žaliti".
STADION "RAJKO MITIĆ": Ne verujem da je Rajko za bilo čim u životu žalio, ponajmanje za novcem koji je mogao da zaradi da je otišao u inostranstvo. Nikada nije bio materijalista. I nigde mu ne bi bilo bolje nego u Beogradu, među svojima, među prijateljima. Bio je strastan pušač, tvrd u svojim fudbalskim stavovima, znao je da bude duhovit u primedbama, ali nikada nije prešao granicu dobrog ukusa.
Možda su i njegova Crvena zvezda i srpski fudbal imali igrače koji su po čisto fudbalskim kvalitetima nadmašivali Rajka Mitića za koga gotovo svi kažu da nije bio virtuoz već radnik sa ogromnim učinkom na terenu, ali nikada niko nije imao takav i toliki autoritet, nikada niko nije izazivao toliko poštovanje i nikada niko nije bio takvo oličenje džentlmenstva u sportu, ljudske dobrote i neverovatne skromnosti.
I ništa lepše i prirodnije nego da stadion Crvene zvezde, umesto uvezenog nadimka Marakana, sa kojom posle rekonstrukcije i svođenja kapaciteta na pedesetak hiljada mesta nema nikakve veze, bude nazvan "Stadion Rajka Mitića". Ako tako bude, svaki put kada bilo ko od nas ode na neku utakmicu biće to istovremeno i odavanje pošte prvoj Zvezdinoj zvezdi, legendarnom Rajku.
Idolu za sva vremena.
ljudovi skontajte da raul i totti,de rossi nemoraju nigdje ici kad imaju love ko blata,,pa su price o l+jubavi prazne
raul pogotovo,kad nema veceg kluba od reala?
pa romini slicno,,sta ce za par tisuca eura ici u malo veci klub,,druga je stvar sto bi mogli imat vise trofeja,,al znas onu. bolje prvi u selu nego zadnji u gradu´ko zna sta bi mu bilo da ode u real pa naiidje na trenera neitalijana da ga stavi na klupu,,,koji je veliki talijan ikad otiso van italije?nijedan
raul pogotovo,kad nema veceg kluba od reala?
pa romini slicno,,sta ce za par tisuca eura ici u malo veci klub,,druga je stvar sto bi mogli imat vise trofeja,,al znas onu. bolje prvi u selu nego zadnji u gradu´ko zna sta bi mu bilo da ode u real pa naiidje na trenera neitalijana da ga stavi na klupu,,,koji je veliki talijan ikad otiso van italije?nijedan
- Najnovije
- Najčitanije


Betis i Elche upisali vrlo uvjerljive pobjede
4 sata•Španjolski nogomet

Atalanta u sudačkoj nadoknadi iskoristila igrača više i slomila Genou
4 sata•Talijanski nogomet

Ante Matej Jurić donio Rijeci pobjedu za kraj 2025. godine
7 sati•SuperSport HNL

Hrvatska futsalska reprezentacija pobjedom protiv Kolumbije do trećeg mjesta u Metzu
5 sati•Futsal

Ivan Leko s Club Bruggeom do pobjede protiv kluba iz kojeg je nedavno preselio
5 sati•Europske lige

Sanchez: 'Nećemo se žaliti, to je za gubitnike, probat ćemo se boriti do kraja za prvenstvo'
6 sati•SuperSport HNL

Krasna akcija Hajduka, Livaja se vratio u listu strijelaca!
6 sati•SuperSport HNL

Bizarna utakmica na Poljudu, Hajduk s devetoricom sačuvao pobjedu protiv Vukovara!
10 sati•SuperSport HNL

Kronologija: Hajduk izvukao pobjedu protiv Vukovara 1991!
12 sati•SuperSport HNL

Težak sudar u Bundesligi, Vušković prvi pružio pomoć veznjaku Eintrachta
15 sati•Fanatik

Od naranči do keramike i europske slave: Villarreal - liliputanac koji ruši nogometne careve
17 sati•Španjolski nogomet

Velika pobjeda Zrinjskog usred Banja Luke, Šakota heroj Plemića!
9 sati•Europske lige

Ante Matej Jurić donio Rijeci pobjedu za kraj 2025. godine
7 sati•SuperSport HNL

Kronologija: Rijeka slavila protiv Gorice na Rujevici
9 sati•SuperSport HNL

Carević: 'Tri minute nadoknade nisu normalne, a Rijeka nije imala izrazite prilike'
6 sati•SuperSport HNL









