Legenda Juventusa i italijanskog fudbala, Alessandro Del Piero, danas navršava svoj 35. rođendan.

Alessandro Del Piero je italijanski nogometaš. Rođen je 9. novembra 1974. godine u malom mjestu Coneglianu, blizu Treviza. Kapiten je najtrofejnijeg italijanskog tima Juventusa i sa svojom reprezentacijom aktuelni svjetski šampion.

Njegovo fudbalsko znanje je visoko cijenjeno u fudbalskim krugovima. Brazilska legenda Pele ga je svrstao među 100 najboljih živih igrača svijeta. Također je izabran među 100 najboljih igrača Europe u prošlom stoljeću. 2000. godine je bio najbolje plaćeni igrač svijeta prema visini plate, bonusa i reklamiranja. Trenutno je jedan od najplaćenijih i poštovanijih italijanskih fudbalera.

Osim nagrada za umijeće na terenu, osvojio je nekoliko nagrada za ponašanje na terenu i van njega. Dobio je tri 'džentlmenske' nagrade kao i Zlatno stopalo (nagradu za najboljeg igrača svijeta iznad 30. godine) što pokazuje njegovo veliku ličnost u svijetu sporta.

Osim u vrhu napada, sposoban je između te pozicije i sredine terena, kao podrška isturenim suigračima. Sa svojih 173 centimetra postao je sinonim za golove sa pozicija oko šesnaesterca, naročito sa lijevog ugla odakle je često u svojoj karijeri postizao fenomenalne golove u dalji ugao golmana. Ta zona je poznata kao i 'Del Piero zona'.

Najbolji je strijelac tima u historiji, a prvi je i po broju nastupa za Juventus. 6. aprila 2008. godine je oborio dugo čuvani rekord legendarnog štopera Bianconera Gaetana Sciree od 552 nastupa. Šesti je strijelac Lige Prvaka u njenoj historiji.

Djetinjstvo

Alessandro Del Piero je počeo trenirati fudbal sa svojih osam godina u timu San Vendemmiano dok je pet godina kasnije preselio u Padovu. Od samog djetinjstva bio je navijač Juventusa.

Odrastao je igrajući se svoja tri prijatelja: Nelsom, Pierpaolom i Giovanni-Paolom. Sva četvorica su sanjali da postanu fudbaleri, ali je samo on uspio to i ostvariti. Njegov brat Stefano je također bio talentovan ali mu je povreda okončala karijeru dok je igrao za Sampdoriu. Ipak, njihova porodica je živjela siromašno i Alex se u budućnosti vidio kao vozač kamiona koji će teško sastavljati kraj sa krajem.

Dok je igrao u svom prvom klubu, on je obično bio golman. Njegova majka se nije slagala da igra neku drugu poziciju jer nije željela da se možda povrijedi, ali ju je stariji sin ipak uspio nagovoriti da Alessandra prebace u napad. Tu su ga kasnije opazili skauti Padove i on sa svojih 13 godina, 1988. prelazi u mladi pogon tog kluba.

1991. godine je odigrao prvu utakmicu od svoje četiri te sezone za klub iz Serije B. Naredne je zabilježio deset nastupa i prvi put bio strijelac.

Dolazak u Juventus

1993. godine prelazi u Juventus, dokle je ostao do danas. Debitirao je protiv Foggie 12. septembra iste godine, u narednoj utakmici je postigao prvjenac protiv Reggiane a onda kada je prvi put krenuo od početka i hat - trick protiv Parme. Juve je osvojio prvi Scudetto nakon osam godina posta u toj sezoni. Poslije je isti trofej osvojio još sedam puta (1995, 1997, 1998, 2002, 2003, 2005, 2006), Ligu prvaka, Interkontinentalni Kup i Europski Super Kup 1996. godine. U sezoni 1994/95 i Coppa Italiu a četiri puta i (1995, 1997, 2002 i 2003) Italijanski Super Kup. Izgubio je i tri finala Lige Prvaka (1997, 1998, 2003). Najbolja sezona što se tiče efikasnosti mu je bila 1997/98 kada je u Seriji A 21 put uspio zatresti mrežu a sa 10 golova u najelitnijem takmičenju Starog kontinenta bio prvi strijelac.
Ipak u sezoni kasnije je imao pregršt problema. Optužen je za uzimanja dopinga (na kraju je proglašen nevinim u tom slučaju) a zatim je u oktobru u prvenstvenoj utakmici sa Udineseom zaradio veoma ozbiljnu povredu lijevog koljena koja ga je čitavu sezonu udaljila sa terena. Bez njega, klub se mučio i završio tek na 6. poziciji. Njegov nadimak je Pinturicchio, koji mu je u šali nadnio pokojni Gianni Agnelli kada je poredio njega i Roberta Baggia sa jednim svojim prijateljim Pinturicchiom iz Perugie, koji je bio student i njegovog profesora Perugina. Zaradio je i nadimak Il Fenomeno Vero što bi u prevodu značilo Istiniti fenomen.

Jedna od njegovih najboljih igračkih osobina je polivalentnost, sposobnost igranja na više pozicija a on je to prezentovao igranjem na više napadačkih pozicija u svojoj karijeri. Dok je počeo kao klasični špic, vremenom je prerastao u neku vrstu polu – špica, igrača koji razigrava kolege u napadu ispred sebe i sve to zahvaljujući svojoj sjajnoj tehnici i pregledu igre. Iz bilo koje pozicije oko šesnaesterca je mnogo puta pokazao sposobnost postizanja golova. U vrijeme dok je Marcello Lippi bio trener Juventusa, bio je ubojit u trokut – napadu sa Gianlucom Viallijem i Fabrizijom Ravanellijem. Poslije toga je sjajno surađivao u istom formatu sa Zinedinom Zidanom i Fillipom Inzaghijem. Zajedno sa Pavelom Nedvedom i Davidom Trezeguetom od 2001. godine je nastavio probijati protivničke odbrane. On je trenutno najbolji strijelac kluba svih vremena sa 263 gola,a sa 557 nastupa je potukao rekord legendarnog Gaetana Sciree od 552 nastupa za Bianconere. Trenutno je još u napadu sa Davidom Trezeguetom ali i Vincenzom Iaquintom i nedavnim pojačanjem Amaurijem.

17. maja 2008. godine u zadnjem kolu Serije A prošle sezone, u utakmici sa Sampdorijom je sa svoja dva pogotka i ukupno dvadeset i jednog, postao po prvi put najbolji strijelac Serije A.

Međunarodna karijera

Del Piero je trenutno četvrti strijelac Azzura svih vremena. Prvi turnir za reprezentaciju je odigrao na EURU 96 u Engleskoj, ali je imao samo jedan nastup i to kada je počeo od početka protiv Rusije ali je tada zamijenjen na poluvremenu. Sa miljenikom navijača, Robertom Baggiom se borio za mjesto u ekipi na Mundijalu 98. godine u Francuskoj dok je kuburio i sa povredom zadobijenoj na finalu Lige Prvaka protiv Reala iz Madrida. Također je imao dvije velike šanse u finalu Europskog Prvenstva 2000. godine protiv Francuske.

Na internacionalnu scenu se vratio 2002. godine. Protiv Mađarske je u kvalifikacijama zabio presudni gol za odlazak u Koreju i Japan, a na samom prvenstvu je bio strijelac protiv Meksika. Taj gol je reprezentaciju odveo u osminu finala gdje su ispali od domaćina Južne Koreje.Nastupao je i na Euru 2004 u Portugalu!

Svjetsko Prvenstvo u Njemačkoj je počeo na klupi ulazeći na dva meča grupne faze u igru. Prvi put je počeo protiv Australije u osmini finala (1-0). 4. jula, kada je igrano polufinale sa domaćinom, ušao je sa klupe na kraju regularnog dijela i u produžetku sjajno pogodio za 2-0. Odmah je zatim sviran kraj. U izvođenju penala u finalu sa Francuskom (1-1 nakon regularnog dijela), šutirao je u seriji i bio siguran. Poslije utakmice, priznao je da mu je osvajanje Svjetskog prvenstva bio dječački san. Broj deset, koji je obično nosio na dresu u reprezentaciji, 2006. godine je dao Francescu Tottiju i zamjenio ga sedmicom. I nakon odlaska Rominog kapitena iz reprezentacije, nije želio vratiti stari broj rekavši da je zadovoljan sadašnjim.

Pozvan je i za EURO 2008 u Austriji i Švicarskoj gdje je zabilježio nastupe u dva meča (protiv Holandije i Rumunije) grupne faze. U četvrt – finalu Italija je eliminirana od Španije na penale (4-2) dok je on ušao u drugom produžetku. Trebao je šutirati peti penal ali sve je bilo završeno do tog trenutka.

Privatni život

Del Piero je oženjen Soniom Amoruso sa kojom je bio u vezi od 1999. godine a par se vjenčao 2005. U julu 2007. su obznanili da čekaju bebu koja je na svijet došla 22. oktobra 2007. godine. Dobila je ime Tobias a rođena je u 00:20 u Sant'Anna bolnici u Torinu...5 maja 2009 godine na svijet je došla i kcerkica Dorotea!

Koristio je novac u promovisanju borbe protiv raka pa je za to dobio nagradu od Associazione Italiana per la Ricerca sul Cancro (Italijanske asocijacije za otkrivanje raka) nagradu 'Vjera u ozdravljenje' tokom novembra 2006. Iste godine je nosio baklju na ZOI u Torinu. Zajedno sa Marcom Materazzijem je poslije osvajanja Mundijala izašao na binu tokom koncerta Rolling Stonesa u Milanu gdje su bili gromoglasno pozdravljeni. Voli dosta čitati ali nema omiljen književni žanr; čita sve od trilera pa do stare Italijanske književnosti, kao i dobro ukompanovanih novela.

Ima brata Stefana, koji je devet godina stariji od njega i koji je sam bio fudbaler, ali je sada bratov menadžer. Njegova majka Bruna i otac Gino, električar, su bili bitan dio Alessandrovog života. Sretno je oženjen Soniom sa kojom ima sina Tobiasa i kcerku Doroteu.

Poseban je ljubitelj grupa U2, Foo Fighters i Oasis kao i Noela Gallaghera, sa kojim je lični prijatelj. Također voli vrhunska filmska ostvarenja. Al Pacino, Jack Nicholson i Robert De Niro su mu omiljeni glumci.

Njegov stil oblačenja se razlikuje. Voli nositi laganu, sportsku odjeću idealnu za putovanja ili za igranje golfa – njegove velike ljubavi poslije fudbala, ali mu nije ni stran klasični, elegantni imidž. Omiljena modna linija mu je Cashus.

Voli se rekrearirati uz mnogo sportova. Osim fudbala, ljubitelj je i NBA-a, tenisa i već pomenutog golfa. Dobar je prijatelj sa Steveom Nashom, kanadskim NBA igračem, koji je izjavio da ga smatra jednim od najboljih fudbalera svijeta.

http://www.youtube.com/watch?v=C-Svt_A1CDE&feature=player_embedded

SRETAN ROĐENDAN CAPITANO!