Naime, prosirivanje broja sudionika EP i prakticno ukidanje kvalifikacijskog ciklusa (ako prodje prijedlog o samo dvije tekme) je jos jedna kapitulacija pred klubovima. U kratko vrijeme vec druga, nakon sto je prije nekoliko tjedana izglasano da ce UEFA/FIFA placati osiguranja za igrace tijekom njihovih reprezentativnih obaveza. (Zauzvrat je obecano ukidanje G-14. To i nije neko veliko cudo, jer je ta skupina svoje bitne zahtjeve sve ispunila i neki kljucan razlog njenog postojanja vise i ne postoji)

Sadasanji sustav kvalifikacija, sa skupinama od po 6,7, pa cak i 8 reprezentacija je poprilicno glomazan. Predvidja 10 - 14 termina za kvalifikacijske utakmice u nekih 15-tak mjeseci, a to se ne svidja klubovima. Igraci non-stop odlaze na reprezentativna okupljanja, klubovi imaju prazan hod, igraci se tamo mogu ozlijedit i jos puno stvari za koje nisu placeni. S novim sustavom bi se sve smanjilo samo na dva termina: tekma vani i doma. Oslobodilo bi se desetak termina, na opce zadovoljstvo klubova.

Reprezentacijama bi ostalo par termina godisnje za prijateljske utakmice (u pravilu neatraktivne i na koje klubovi ne moraju obavezno pustat igrace). Ostalo bi im manje vremena i mogucnosti za reprezentativna druzenja, isprobavanje novih igraca, brusenje igre, jacanje duha unutar momcadi itd.. Borba za nastup na Euru bi se svela na dvije povijesne, fatalne utakmice, doma i u gostima, s ogromnim ulozima i bez mogucnosti popravka.

Interesantno je kako su klubovi u dvadesetak godina uspjeli nametnuti da je za nogomet jako dobro da se njihova medjusobna kontinentalna natjecanja vise ne odvijaju po "home-away" bazi, vec u nepreglednim skupinama, s 333 mogucnosti ispravka kiksa, pa opet u skupinama, pa jos skupina, pa skupine u Kupu UEFA, sve u potrazi za profitom. Reprezentacije su morale krenuti suprotnim smjerom, dok se eto sve ne svede na dvije "biti ili ne biti" utakmice kvalifikacija.