Čitam talijanske novine i posebno komentare Talijana na Gazzetti i drugim glasilima.
Jednostavno predvladava većinsko mišljenje kako je Hrvatska dominirala, kako ima središnjicu svjetske klase i meni omiljena usporedba među mnogim te vrste - kako je izgledalo kao da sinoć igraju Hrvatska - San Marino. Uglavnom - komentatori su složni kako je Hrvatska zaslužila više od boda - sa sportske strane nadmetanja.
Pa kad to usporedim sa strašljivim izjavama mnogih prije utakmice o ''moćnoj Italiji'', ''višestrukom prvaku svijeta'', itd. Ma mislim - samo u našem mentalitetu kompleksa manje vrijednosti igraju još uvijek na terenu Maldini, Costacurta, Baggio i ostali velikani.
Nemamo sredinu. Nikako da se centriramo ni kao podrška reprezentaciji, ni reprezentacija sama - koji nekad podcijeni protivnika kojeg ne bi trebala. Na pamet pada naravno eklatantni primjer s Engleskom i njenom osvetom ''Bilić boysima'' (iritantnog li nadimka).
Podjednak manjak sredine se osjeti i igračima koje prevalentno procjenjujemo slabijim karikama reprezentacije. Npr. način na koji se ili igra previše na sigurno ili previše nonšalantno u jedno te istoj utakmici.
To nam je prvi problem. Drugi je naravno što na bekovima imamo igrače koji nemaju više oštrinu (Pranjić ju je zadnji put imao u Nizozemskoj) i Srna (koji mi se od one nesretne Turske čini četvrtinom igrača koji je nekoć igrao za reprezentaciju). Nedostatak oštrine dovodi do - ili previše ziheraške igre ili previše nonšalancije. Ne odabiru se pravilna rješenja pravovremeno i ne proslijeđuju jednakom oštrinom. Za jednaki grijeh je sinoć bio kriv Kovačić - mada se Mateu to može opravdati kao danak neiskustvu i potrebi za daljnjim razvojem - ipak mu je samo 20 godina. Još jedan problem kod Matea je njegova predvidljivost i trenuci sljepoće kad primi loptu u centralnoj poziciji i okrene se prema jednom boku - rijetko će promijeniti (za razliku od Modrića) smjer kretanja ili dodavanja - iako mu se na drugoj strani oslobađaju igrači.
Ono što mi se sinoć svidjelo kod naše igre u napadu su bili centralni igrači - onako kako su otvorili utakmicu. I Raketa i Modrić su imali udarce na gol. Centralni se konačno priključuju aktivno napadu. Izgledali smo ponekad jalovo i neučinkovito u zadnjoj trećini poglavito jer nije bilo centaršuteva od neodlučnih bekova (Pranjić, Srna) ili nesposobnih krila jer to nisu (Olić). Dakle, na bokovima smo za naprijed imali tek aktivnog Perišića - koji je zabio gol i općenito jedini donosio glavobolje talijanskoj obrani s boka.
Kasnije se s par preciznih dijagonala uspjelo pronaći Srnu i čim se potonji aktivirao odmah se stvorilo par opasnih situacija. No ni to nije dugo trajalo.
Konačni dojam je da bi s ovolikom količinom trkom, ali više energije i oštrine na bokovima jednostavno dostigli veliku napadačku moć - dovoljnu za rušenje velikih protivnika i gaženje mališana. Nadam se vidjeti takvo što već u uzvratu s Italijom. Toliko o nogometu...

Hrvatska košarka - Povratak u budućnost...