TAKTIČKA ANALIZA

Evo kako je Strachan namagarčio Štimca!

Igor Štimac zaslužuje sve loše kritike koje danas stižu na njegov račun, jer njegova taktika glavni je razlog zašto je Hrvatska ostvarila ono što se činilo nemogućim – izgubiti od Škotske

Autor: Aleksandar Holiga


Posve objektivno, Hrvatska ovakvu Škotsku mora moći pobijediti – bez obzira na izostanak ovog ili onog igrača ili druge okolnosti. Razlika u kvaliteti je ogromna i moralo je nešto jako poći po zlu da se realni odnos snaga ne iskaže i u rezultatu na terenu. Ipak, Vatreni su sinoć izgubili – i to ne nesretno, nego tako da su jedva opasnije ugrozili gostujući gol.

Zašto? Mediji će navesti sijaset mogućih razloga za poraz – od hercegovačke 'turneje ljubavi', preko fatalnog lipnja, umora i indisponiranosti igrača do Sammira koji se, kao što znamo, mora napokon prodati a nema nikakvih ponuda. No sve su to gluposti.

Izgubili smo zato što je Igor Štimac grubo pogriješio. Ono što je najavljivao nije imalo veze s prikazanim na terenu. I nije to bilo prvi put, dovoljno je sjetiti se najsvježijeg primjera: katastrofalnog ulaska u utakmicu u Walesu, koja je preokrenuta 'na silu'. I onda se Štimac potpuno istim floskulama kao i sinoć osvrnuo na igru u prvom poluvremenu: 'nedostajalo nam je svježine', 'bili smo spori i neprecizni u predaji lopte' itd. – kao da je netko drugi, a ne on sam, pripremio tu momčad i taktiku, pa nije bio u mogućnosti znati kako će se rasplesti na terenu! Kao da je priprema momčadi – psihološka, fizička i taktička – posao nekoga drugoga, a ne njegov...

Poslije pobjede nad Walesom preuzeo je zasluge za preokret, iako je bilo očito da se on dogodio nasumičnim naletima i potpunom improvizacijom. Poslije sinoćnjeg debakla to, međutim, nije učinio – iako je i potpunom laiku bilo jasno da je posve krivo postavio igru i dopustio Gordonu Strachanu da ga i s posve ograničenim resursima nadmudri. Ne, namagarči!

Ideja je bila stisnuti Škote visokim presingom, onemogućiti im da prijeđu centar i zabiti što je prije moguće. Raspored koji je za tu strategiju izabran bio je tzv. 'romb', odnosno 'dijamant' u sredini. Olić i Mandžukić, koji imaju izvanredne fizičke predispozicije i iskustvo za takvu igru, napadali su škotske braniče, ali nisu u tome imali dovoljnu podršku ostalih igrača. Problem s ovim formacijskim rasporedom je što ostavlja jako puno prostora u sredini terena, koji bočni veznjaci moraju pokrivati ulascima u sredinu – a ne mogu istovremeno i pokrivati prostor i igrati presing na loptu, jer to su dva posve kontradiktorna zadatka.

Presing je i inače nešto što se radi timski, što sinkronizirano mora obavljati cijela momčad i što je izuzetno teško za uvježbati. A posebno ga je teško izvesti ako mu nije vičan ofenzivni veznjak (onaj na vrhu romba). Sammirova igračka kvaliteta i kriterij za njegovo stavljanje u prvi sastav neka je druga tema, ali valjda ćemo se svi složiti da u defenzivnom dijelu igre baš i nije neka klasa.

Škotima je tranzicija bila maksimalno olakšana – jednom kad bi zaobišli Olića i Mandžukića, otvarao bi im se ogromni prostor. Ako bi Rakitić i Perišić ušli u sredinu, mogli su dodati na stranu; ako bi ostali kraj aut-linije, Škoti bi dodavali kroz sredinu oko nemoćnog Sammira. Time su umarali naše igrače, jer su u svakom trenutku imali barem jednog igrača više u sredini. Ondje su često imali i po 50 metara prostora od Sammira, kao orijentira, do hrvatske obrane. Jedini koji im je tu stajao na putu bio je jadni, mali Mateo Kovačić – koji čak nije ni pravi defenzivni vezni. Dolazili su po trojica na njega.

Dodatni problem je i u tome što naš dvojac u središtu obrane, Schildenfeld-Šimunić, ne može igrati na brzinu (jer je nema) nego na dobro postavljanje, pa se stoga od njega ne može ni očekivati da drži visoku liniju 20-25 metara od šesnaesterca – bilo bi to previše riskantno, pogotovo u situaciji kad nema ni podršku defenzivnog veznog poput Vukojevića ili Ademija. I tako smo, umjesto najavljenog razbijanja presingom, u uvodnih dvadesetak minuta prepustili Škotskoj – Škotskoj! – kontrolu sredine terena. Mogli smo uzvratiti preko bokova, ali gosti su se disciplinirano povlačili iza centra i skraćivali nam manevarski prostor, pogotovo u drugom poluvremenu, kad su nam svjesno prepuštali jalovu nadmoć u posjedu lopte.

Ipak je Hrvatska u drugom dijelu zaigrala znatno bolje, nakon što je Rakitić trajnije premješten u sredinu, Srna pokrivao kompletni prostor uz aut liniju od našeg do škotskog gola, a ulazak Eduarda s njegovim nepravilnim, nepredvidivim kretanjem unio pomutnju u gostujuće redove.

No onda je Štimac uveo i četvrtog centarfora, Nikolu Kalinića. Možda je bio okuražen prethodnim slučajevima (opet: Wales) kad su potpuni kaos na terenu i 'Frankenstein-formacija' donijeli pobjedu. A možda je povukao taj potez u panici – u svakom slučaju, teško je naći bilo kakvo racionalno objašnjenje za takav potez, a treba ga nazvati i pravim imenom: pacerski.

Jednog dodatnog napadača možete ubaciti ako imate pripremljen plan B koji uključuje tu varijantu; ubaciti dvojicu taktička je besmislica, koja eventualno može uroditi plodom u zadnjih par minuta, ali je u pravilu kontraproduktivna. Kad ste posljednji put vidjeli da ozbiljni trener šalje četvrtog centarfora na teren? U mnogim momčadima danas jedva da igra jedan...

Naravno da to nije ni slučajno, niti je riječ o nekom negativnom trendu. Golovi su plodovi truda cijele momčadi, a ne samo napadača (zabili ih oni ili netko drugi) i logika je sasvim jasna. Ako imate višak centarfora u momčadi, onda će vam oni ili: a) igrati na poziciji koja im nije prirodna i na kojoj bi netko drugi bolje odigrao od njih; ili b) zauzimati praktično istu poziciju i smetati jedan drugome, usto još ostavljajući prazan prostor u drugim dijelovima terena.

Kad je Igor Štimac sinoć ubacio Kalinića umjesto Strinića, mogli smo vidjeti i jedno i drugo. A onda smo vidjeli tužne i bizarne stvari, poput Šimunićevog – Šimunićevog! – driblinga nadomak škotske korner-zastavice, Olićeve 'bicikle', Mandžukićev prolazak pored Štimca bez da ga je i pogledao, Kranjčarovo dodavanje reklamnom panou... I potpunu hrvatsku nemoć, a pobjedničku pjesmu škotskih navijača: 'We'll be coming, we'll be coming, we'll be coming down the road / 'When you hear the noise of the Tartan Army Boys, we'll be coming down the road...'

I došli su. Iako ni sami sebe nisu ondje očekivali vidjeti. Ali Hrvati su bili uzorni domaćini i omogućili im da se osjećaju kao kod kuće.

http://www.tportal.hr/sport/nogomet/266832/Evo-kako-je-Strachan-namagarcio-Stimca.html