Teško je objasniti zašto taj bedasti sport gdje 22 muškarca trče za loptom i šutaju je nogom nas toliko veže, izaziva tolike emocije, tjera nas na stadione po kiši, suncu, kad ti žena i obitelj imaju 1000 zahtjeva, a ti u glavi slažeš formaciju večerašnje utakmice. Sport koji nas je toliko toga naljutio i izbacio iz ritma danima jer ti je voljeni klub ili reprezentacija doživjela šok da nisi znao tko si i bauljao si po radnom mjestu gledajući u prazno i brojeći dane, a opet toliko jedinstven da ćeš se više sjetiti nogometnih trenutaka i legendi nego situacija sa posla ili svoje svakodnevice. Neki ne znaju kada im je djetetu rođendan, no znadu kada su to isto dijete odveli prvi put na stadion, a onda taj isti klinac nosi tu uspomenu više nego bilo koju i 20-ak godina kasnije krivi ćaću jer ga je zarazio tom istom ovisnošću kada gubi, a onda radosno slavi isti dan kada pobjeđuje.
To je nogomet 22 lika trče za loptom, a 4-5 milijardi prati, od one siromašne Afrike gdje nemaju vodu, a znadu tko je Modrić do onih premazanih likova u odjelima, šljakerima do onih klinaca koji tek krenu u školu. To je ljepota ovog sporta, sve nas povezuje i baca nas iz euforičnih u depresivne epizode ovisno kako nam momčad odigra. A onda dođu ovakvi trenutci, kada igrač koji je sa siromašnog kamenjara koji je doživio ratno progonstvo i ubojstvo djeda sa onih HNL pašnjaka nakon otpisivanja radi visine i fizionomije tijela postane osvajač Zlatne lopte, dopremi tvojoj maloj, ali hrabroj zemlji 3 medalje i postane apsolutna legenda najtrofenijeg kluba u povijesti noseći isti dres punih 13 godina doživi najljepše ovacije koje odrasli čovjek može doživjet.
Što reći, kako da se grlo ne stegne kod onog izlaska sa terena, aplauza i govora na sredini terena. Pomisliš samo kako vrijeme i život leti. Teško mi je kao Hrvatu zamisliti da nećemo imati više našeg u Madridu, sa Modrićem je to nekako postala konstanta, otvoriš utakmicu on je tu, igra LP on je tu, kad su tu najbolji klubovi imamo nekog našeg i tako dugi niz godina da misliš da nikad neće prestati, a nažalost svemu dođe kraj.
Mogu reći uz sve naše trofeje i uspjehe reprezentacije van naravno naše lige mi je jedan od najdražih nogometnih televizijskih trenutaka kada smo imali 3 Hrvata u El Classicu sa Modrićem, Rakitićem i Kovačićem, a na terenu još Ronaldo, Messi, Benzema, Ramos, Iniesta i ostale legende. Možda i zlatno doba nogometa jer ne znam kada je toliko legendi se našlo na tako malom okupu. Nevjerojatan ponos, a još veći je ponos i užitak bilo gledati Modrića kako postaje jedinstvena legenda Real Madrida.
Svoje si Luka odsvirao za Madrid, sad jednu laganu sezonu u punoj minutaži, a onda neka posljedna melodija bude zlatna za Hrvatsku iduće godine.
