Stvari su ustvari vrlo jednostavne. Nakon srebra i velikog uspjeha dolazi i još jedna stvar a to je pražnjenje. Tko se bavio sportom znat će o čemu pričam,mada se to zna dogoditi i u nekim drugim trenucima u životu kada ostvariš svoj cilj.
Naši igrači su bili skroz prazni i bez motiva što može svjedočiti jedan detalj protiv Portugala kada Perišić zabija gol a reakcije nema. Čovjek je potpuno prazan da jedva diže ruku kao znak nekog veselja.Netko će reći prijateljska a kako onda Pepe sa druge strane van sebe slavi. Da ne pričam o jučer i Španjolskim igračima.
Nije to ništa čudno u sportu ustvari čudno je tko konstantno može tražiti motive za dokazivanje. Npr. mi kad smo ušli u finale mi smo svoj san ostvarili, više nije bilo onoga od svih možemo izgubiti samo od njih ne nego budemo probali, napravit ćemo sve itd.
Zato postoje ljudi kao Ronaldo ili kod nas prije Dražen, Janica koji se nikada ne zasite medalja, zlatnih lopti, i nikada ne priznaju nikome da je bolji. Rijetki su takvi i oni su strašno karakterni ljudi koje mi "normalni" teško i prihvaćamo
Da se vratim na repku, jedini način da ti se ovo ne desi je da uvedeš nove gladne igrače uspjeha. Naravno teško je nama tako malim proizvoditi takve igrače pa se i zato vrte tih pet, šest reprezentacija non-stop jer su kadri konstantno izbacivati top igrače.
Isto je i sa trenerom i on sam je napravio ogroman uspjeh i vjerojatno nakon silnog slavlja se je u isto vrijeme osjećao sretan i prazan. I zato mu je možda bilo najbolje da ide negdje drugdje jer ovdje bez obzira na to koliko je kratko izbornik, može samo prema dole.
[uredio maxhelm - 12. rujna 2018. u 17:36]