<script
language="javascript"
src="http://img.bet-at-home.com/addyn/3.0/976/2323991/0/113/ADTECH;loc=700;target=_blank"></script><noscript><a
href="http://img.bet-at-home.com/adlink/3.0/976/2323991/0/113/ADTECH;loc=300"
target="_blank"><img
src="http://img.bet-at-home.com/adserv/3.0/976/2323991/0/113/ADTECH;loc=300"
border="0" width="468" height="120"></a></noscript>
Ma možda je sve to "jer je Primera slaba", iako je Španjolska prvak
svijeta i Europe, iako je po koeficijentu Španjolska tik do
prvoplasirane Engleske, iako je aktualni pobjednik Europske lige
španjolski klub (Atletico), iako puno nogometaša iz samog svjetskog vrha
igra upravo u Primeri.
Barcelona nije "jedna od" najboljih momčadi u Europi, kako žele
prikazati oni koji ili ne vole takav nogomet ili preferiraju neki drugi
klub ili su jednostavno među onima kojima su dosadili hvalospjevi na
račun Blaugrane.
Nažalost, Busacca je neinteligentnim isključenjem Robina van Persieja
opet dao povoda za nenogometnu priču - "ako su tako dobri, zašto im
uvijek treba pomoć sudaca". I tako to onda ispada, iako je Barcelona
puno puta i sama oštećena, uključujući oba polufinalna susreta Lige
prvaka protiv Intera. Ako hoćete, i sinoć bi se Barcelona prva morala
žaliti, jer je pri negativnom rezultatu oštećena za jedanaesterac. Ako
se Wenger povlači na "siguran sam da bismo prošli da nije isključen RVP", Guardiola
bi mogao uzvratiti s "siguran sam da bismo pobijedili 3:0 da je tada
sviran jedanaesterac". Više bi argumenata imao Guardiola za svoju
tvrdnju, nego Wenger za svoju, jer Arsenal je u apsolutno jednako
podređenom položaju bio i prije isključenja.
Barcelona je svima koji nisu njeni ljubitelji jednostavno - dosadila.
Barcelonine utakmice u pravilu su iste, "viktorije" na jedan gol, s
beskonačnim brojem dodavanja dok se ne nađe pravi put, a to zna
potrajati. Nema tu dinamike Premiershipa ili Bundeslige, nema akcije "s
kraja na kraj", nema perioda dominacije jedne pa druge momčadi, nema
puno toga što prosječnu nogometnu utakmicu čini zanimljivom.
Jasno da Barcelona nije nepobjediva. Nije nitko nepobjediv niti će biti,
a nepredvidivost čini nogomet neizvjesnim i privlačnim pa su
sarkastični komentari "najbolje da onda Barceloni odmah damo sve titule
jer igraju najljepše" suvišni. Kup natjecanja napravljena su tako da ne
pobjeđuje uvijek bolji, za razliku od primjerice ligaških natjecanja ili
američkog sustava "tko prvi do četiri pobjede". Tada zaista znate tko
je bolji, ako ništa, dali ste svakomu pravu šansu da to dokaže. U dva
Uefina susreta koja završe tako da netko prođe zbog gola u gostima ili
zato jer mu je u jednoj utakmici sve pošlo za nogom, nećete uvijek
saznati tko je najbolji, ali to je jedna od draži nogometa.
Stoga, promatrajući svaku utakmicu zasebno, nikada se ne može donijeti
apsolutan zaključak. Barcelona jest pobijedila Arsenal 3:1, ali mogao je
Bendtner zabiti, mogao je sudac progledati RVP-u kroz prste, tko zna kako bi bilo da je igrao Walcott, tko zna kako bi završilo da Fabregas nije u krivom trenutku odlučio istaknuti svoju kandidaturu za dres Barcelone petom ravno u noge Iniesti.
I zbog toga što svaka utakmica ima svoj tijek, svoje specifičnosti,
svoje ključne trenutke - istina je, nije važno što je Barcelona imala
loptu cijelo vrijeme, nije važno što je imala 738 točnih dodavanja, nije
važno što su Xavi i Iniesta imali više dodavanja nego
cijeli Arsenal, nije važno što je Arsenal imao nula udaraca (ne na gol,
nego uopće), nije važno što se igralo isključivo na polovici gostiju
niti to što je Almunia najzaslužniji što rezultat nije puno lošiji po Arsenal.
Jer, usprkos svemu tomu, Barcelona je mogla ispasti. To je nogomet, nitko te na kraju ne pita za broj točnih dodavanja.
Baš zbog toga, preveliki fokus na jednu sudačku odluku koja je po
knjizi, ali koja je svejedno trebala biti pametnija, nije korektan prema
onomu što Barcelona pruža.
Dok svjedočimo nogometnoj poeziji, pričamo o tom žutom kartonu Robinu van Persieju? Stvarno?
Ne tvrdim kako bi se protivnici trebali pokloniti pred Barcelonom niti
bi trebalo žmiriti na sudačke pogreške zato jer Katalonci igraju dobro.
No, nakon utakmice u kojoj je Barcelona oštećena više nego Arsenal,
deplasirano je fokusirati se na to. Navijači Arsenala moraju se
fokusirati na Wengerova obećanja da je "momčad sazrela i da se od
nje mogu očekivati velike stvari", ali onda ta zrelija momčad ipak
izgubi finale Carling Cupa od Birminghama. Onda ta zrelija momčad
ponovno ispadne od Barcelone, uz tješnji rezultat, ali jednako veliku
razliku u kvaliteti.
Kako je Telegraphov Ed Ballard napisao: "Dvije momčadi često se uspoređuju, ali Arsenal nije do koljena ("Can't lay a finger") Barceloni kada govorimo o kvaliteti dodavanja ili intenzitetu igre."
To je ono što danas mora biti tema - drugoplasirana momčad najjače europske lige nije ni do koljena Barceloni. Momčad koja igra najljepši nogomet u Engleskoj na Camp Nou je svedena na još jednog bunkeraša.
Na svijetu je i puno drugih klubova, pa ne čudi što navijače mnogih od
njih, posebno onih najvećih, u oči bodu konstatacije o "najboljoj
momčadi svih vremena". Takve su konstrukcije uvijek kompleksne dvojbe,
ere je teško uspoređivati, a ovoj Barceloni ipak nedostaje još poneki
naslov u Ligi prvaka kako bi bila u istim rečenicima s Realom pedesetih,
Ajaxom ili Bayernom sedamdesetih.
No, može li itko osporiti da se radi o najposebnijoj momčadi modernog
nogometa? Najdominantnijoj? I iako je to subjektivna kategorija, momčadi
koja igra najljepši nogomet?
Možda nije svatko impresioniran činjenicom da se Xavi, Iniesta i društvo
mogu dodavati beskonačno dugo bez pogreške, da to izgleda toliko
jednostavno da pomislite kako to može svatko, iako ne može nitko.
Možda nije svatko impresioniran najboljim igračem svijeta koji se više i
ne sjeća utakmice u kojoj nije zabio gol. Možda nije svatko
impresioniran činjenicom da je Barcelona imala trojicu najboljih igrača
svijeta u 2010. godini, iako nije osvojila Ligu prvaka.
Možda nije svatko impresioniran time što je većina nogometnog svijeta impresionirana Barcelonom. Nekome Nikola Jurčević pretjeruje kada priča o Barceloni, nekome se čini da je Božo Sušec presubjektivan, nekome da Michael Laudrup ne zna što priča kada kaže da je ovo najbolja Barcelona ikada, bolja i od Dream Teama u kojem je igrao taj briljantni Danac. I tako deseci i stotine drugih trenera, nogometaša ili običnih navijača. Od Rija Ferdinanda koji je na Twitteru napisao da "ono što je Messi napravio kod gola nije moguće ni na Fifi 11" do jednog čitatelja Telegrapha
koji je napisao kako je "lijepo od Barcelone što se jedno cijelo
poluvrijeme igra samo na jedan gol, a drugo samo na drugi, kako bi svi
gledatelji imali jednak pogled na utakmicu".
Možda vas ne zanima što je legenda Arsenala, Martin Keown, svoju analizu posvetio Barceloni, a ne sucu: "Barcelona
je briljantna i mora se priznati da su na drugom nivou. Taktički je
tako teško igrati protiv njih, ali je svejedno bilo nevjerojatno vidjeti
da se Arsenalu na takav način diktira igra. Postojala je samo jedna
momčad, od početka do kraja."
Barcelona pod Guardiolom
Ovo je izbor od 35 najuvjerljivijih pobjeda Barcelona otkad je prije
dvije i pol sezone tu momčad preuzeo Josep Guardiola. Kada netko kaže
kako je Barcelona "jedna od najboljih momčadi", morat će se dobro
potruditi pronaći još neku s ovakvim "CV-om" rezultata:
4:0 Sevilla
4:0 Bayern
6:0 Malaga
5:0 Deportivo
0:3 Sevilla
4:0 Valencia
2:5 Sporting Lisabon
6:0 Valladolid
5:0 Almeria
0:5 Basel
6:1 Atletico Madrid
1:6 Sporting Gijon
4:0 Valladolid
1:4 Villarreal
4:1 Arsenal
4:0 Stuttgart
3:0 Valencia
4:0 Sevilla
0:5 Tenerife
6:1 Zaragoza
5:2 Atletico
3:0 Atletico
5:0 Almeria
0:4 Deportivo
5:0 Betis
1:5 Espanyol
5:0 Real Sociedad
0:8 Almeria
5:0 Sevilla
5:1 Panathinaikos
Posebnu kategoriju zaslužuje najveći rival iz Madrida koji se ovako
proveo protiv Guardiole: 5:0, 1:0, 0:2, 2:0 i 2:6 (sve pobjede
Barcelone).
Možda nije svatko impresioniran Barceloninim brojkama pod Guardiolom
- od nevjerojatne uspješnosti do velikih pobjeda (pogledajte desni
stupac). Možda niste impresionirani s ove tri titule prvaka Španjolske,
ili sezonom u kojoj je Barcelona osvojila sve trofeje. Možda niste
impresionirani besprijekornom tehnikom Katalonaca, činjenicom da imaju
više vlastitih igrača nego drugi veliki klubovi, njihovom predanošću
atraktivnom i rizičnom nogometu, njihovim nevjerojatnim akcijama iz
kontinuiranog napada iz kakvog danas malo tko zabija golove. Pogledajte
dodavanje Inieste i realizaciju Messija; pogledajte Iniestin slalom kod
drugog gola, ili činjenicu da je Barcelonin STOPER Busquets bio na vrhu šesnaesterca kako bi na idealan način proslijedio Iniestino dodavanje do Xavija.
Možda nekoga ne zanima što devet najboljih dodavača Primere igra na Camp Nou.
Možda nije svatko impresioniran igrom Danija Alvesa koji je desni
bek i desno krilo u istoj osobi. Cijeli svijet zna da će Xavi odigrati
dijagonalu za Alvesa, ali to ne može nitko zaustaviti - nije li to malo
neobično? Ne svjedoči li to puno o kvaliteti Barcelonine igre? Znate što
će se dogoditi, jer Barcelona naizgled uvijek igra isto, a ipak,
rješenja nema. Možete se braniti dovijeka i nadati se da ćete proći kao Mourinho lani, a ne Mourinho ove godine. Ili Mourinho ranije u toj istoj sezoni.
Možda, možda vas sva ta "halabuka" oko Barceloninog napada ne zanima.
Uostalom, imaju tri izvanserijska igrača (Messi, Xavi, Iniesta), imaju
odliče ostale igrače, "normalno da igraju dobro i slažu šanse i zabijaju
golove".
Ali, što onda reći za obranu Barcelone? Što reći kada ta napadačka
mašinerija ima trenutno najbolju obranu od svih momčadi u pet najboljih
liga Europe? Što reći kada Barcelona Arsenalu ne dopusti niti jedan
jedini udarac, iako igra sa zadnjim veznim i lijevim bekom na dvije
stoperske pozicije!?
Josep Guardiola će reći: "Pokušavamo igrati što više u polju
protivnika jer se uvijek brinem kada je lopta na našoj polovici. Užasni
smo kada nemamo loptu." Iako Guardiola jasno pretjeruje, njegova izjava otkriva zašto Barcelona igra onakav presing cijelu utakmicu.
No, ne otkriva kako Barcelona to uspijeva raditi tako dobro? Kako
je moguće da vrhunske momčadi, poput Arsenala, ne uspijevaju
iskoristiti stalni manjak igrača u obrani Barcelone? Protiv Barcelone
gotovo nikada ne napadate na postavljenu obranu, uvijek je to prilika za
polukontru i kontru, a današnjim vrhunskim momčadima to su najjača
oružja.
Nominalno Barcelonin desni bek, Dani Alves je u Primeri igrač s četvrtim
najvećim brojem dodira u protivničkoj polovici. Uobičajeno, svi
Barcelonini igrači, osim stopera i jasno vratara, provode više od 50
posto vremena u suparničkom teritoriju.
Čim Barcelona izgubi loptu, čopor Katalonaca kreće u bjesomučnu potragu
za njom sve dok je ne osvoje, a to obično traje nekoliko sekundi.
Probajte sljedeći test - izbrojite koliko puta protivnik još uvijek ima
loptu kod sebe dok se na TV-u prikazuje usporena snimka neke šanse
Barcelone, a koliko puta je lopta većkod Barcelone. Ako je manje od 80
posto u korist Barcelone, vraćam vam novac za ovu kolumnu.
Za nikoga poput Barcelone ne vrijedi ona kako je "napad najbolja obrana".
Njihovi trokuti, njihovo kretanje, njihovo pozicioniranje, njihova
tehnička i taktička pripremljenost čine Barcelonu svijetom za sebe u
današnjem nogometu.
Barcelona je, ponavljam, pobjediva, uz Interov prošlogodišnji recept (iz prve utakmice) kao najbolji draft
svakom treneru koji to pokušava. Treba vam vrhunski nastup, treba vam
agresivnost, treba vam malo sreće, treba vam neka pogreška Barce, poput Valdezovog primljenog gola u Londonu. Moguće je, samo vam se štošta treba poklopiti.
No, Barcine izvedbe, Barcine predstave, Barcine akcije, Barcini nastupi
iz utakmice u utakmicu potvrda su teze kako je to jedina zaista posebna momčad na svijetu.
Koja od nas zaslužuje malo više nego raspravu o jednom žutom kartonu.
Zaslužuje od nas ono zbog čega ta momčad izlazi na teren u svakoj
utakmici - da uživamo u njenom nogometu.