Zadovoljni i Dinamo i Luka Modrić

Kod Eduarda je naglasak bio na tezi: »Zašto su ga prodali? Što će Dinamo bez Eduarda?« S Modrićem je drukčije: »Zašto su ga zadržali? Što će Modrić u Dinamu?«

ZAGREB – »Jesam, zadovoljan sam!«, uzviknuo je Luka Modrić nasrtljivim novinarima, koji su ga salijetali i na odmoru, i to čak pred ulazom u crkvu u Zadru. Zanimljivo je, međutim, da je velik dio medija objavio spomenuto Modrićevo obraćanje novinarima, ali je nekako iz »transkripta« ispala krucijalna rečenica: »Zadovoljan sam!« Dakako, zadovoljstvo se odnosi na odluku Dinamovih čelnika da zadrže maksimirskoga kapetana još godinu dana.
Modrić je pritom novinare, ljutit što ga ne puštaju na miru niti kad ide na misu, nazivao nepristojnima i odbijao razgovor. Ipak, jedino što im je izjavio upravo je rečenica da je zadovoljan što će ostati u Dinamu još neko vrijeme. A ta rečenica narušava »koncept« velikog dijela naše javne scene, »koncept« naslonjen na tezu da je Modrić - iznimno razočaran ostankom. On je, međutim, i u dva velika intervjua u posljednjih mjesec dana, među kojima i Vjesniku, jasno dao do znanja da bi volio otići samo ako je u pitanju veliki europski klub, ali klub u kojem bi doista igrao, a ne sjedio na klupi. Pritom je naglasio da bi rado ostao u Dinamu ukoliko ne dođe takva ponuda. Uglavnom, rušilački medijski ambijent kakav je niknuo nakon odluke o ostanku teško je razumljiv. Velik dio naše medijske scene »vrišti« o Modrićevu nezadovoljstvu, iako je s njim, i to na osebujan način, kontaktirao tek manji »novinarski korpus« pred zadarskom crkvom. Možemo sada raspravljati je li Modrić predstavio priču o zadovoljstvu, jer »ne može govoriti drukčije«. Ali, onda dolazimo do apsurda: nitko s njim nije razgovarao, nitko ga nije niti vidio, a kad sâm kaže da je zadovoljan »to je zato što nije smio reći drukčije«. Čemu onda lov na izjave?
Kako god bilo, vjerojatno bi sam Modrić bio sretniji da je ove zime osvanuo u velikom europskom klubu, ali ako možemo vjerovati njegovim ranijim iskazima, »zadovoljan je i ostankom u Dinamu«. Naposljetku, za tih će godinu dana u Maksimiru financijski proći kao da je i realizirao transfer.
Osim toga, eventualnim bljeskom na Europskom prvenstvu, a mnogi hrvatskoj reprezentaciji prognoziraju visok doseg, Modrićeva bi cijena mogla i te kako nabubriti. Istina je, s druge strane, da će u HNL-u u tih šest mjeseci do EP-a imati manje zahtjevne utakmice nego što bi to bio slučaj da su braća Mamić realizirala transfer. Da je otišao, možda bi ispao iz ritma, možda bi ga donekle zakočila faza prilagodbe, možda se ne bi odmah snašao u novoj sredini, a u tom bi slučaju postojala opasnost da se sve to negativno odrazi i na njegove nastupe u reprezentaciji. Kod Eduarda to, doduše, nije bio slučaj. Osim toga, Modrićev bismo ostanak, u kontekstu neprestanih medijskih vapaja o potrebi osnaženja domaće lige, svakako morali zdušno pozdraviti.
U cijeloj priči, međutim, posebnu pozornost privlači zanimljiv fenomen. Kad je Eduardo odlazio, naglasak je u javnim raspravama bio na tezi: »Kako su mogli prodati Eduarda!? Jadan Dinamo, što će bez Eduarda?« Sada kad je Modrić ostao, subjekt i objekt su zamijenjeni: »Kako su mogli zadržati Modrića!? Jadan Modrić, što će u Dinamu?«