Nema Dudua, nema napada
Budimpeštanski dojmovi prožeti su strepnjom. Hrvatska je samo 20-ak uvodnih minuta odigrala dobro. Bilićeva momčad u tom je razdoblju bila vrlo aktivna i dobro je gradila igru, osobito koristeći okomite lopte na Olića i Srnu, koji je dobro radio po desnoj strani. Sve što se događalo do hrvatskoga vodstva bilo je dva koraka više od igre u dvoboju s Moldavijom.
No, nakon prednosti, koja je, po logici igre, trebala Hrvatskoj donijeti još više, a Mađarskoj mnogo manje, dogodio se - kopernikanski obrat. U dvoboju izrazito natjecateljskog naboja, u kojem su Mađari nakanili što skuplje prodati kožu, Koemanova je momčad korak po korak počela stizati do jednakosti. Dakako, ne toliko svojom, koliko zaslugom hrvatske momčadi. Naime, sredinom prvoga dijela Hrvatska je počela gubiti kontrolu igre i realno limitirani, ali vrlo hrabri i vrlo borbeni Mađari počeli su napipavati slabe točke Bilićeve momčadi.
Problemi koji su počeli klijati, poput gljiva nakon kiše, bili su sljedeći:
- Hrvatska se nakon gola počela odveč koristiti dugom loptom, a preskakanje igre, te pokušaj umrtvljivanja igre, i te kako je pomogao Mađarima;
- Pranjić, bez kontretne pomoći Nike Kranjčara, nije dobro zatvorio lijevi bok, na kojem su Mađari stalno potpirivali vatru;
- Modrić se cijelu utakmicu 'držao’ odveć defenzivno;
- Napokon, hrvatski napadači niti u četvrtoj utakmici zaredom nisu postigli pogodak.
Bilić je nakon svoga 4-4-2 standarda, u nastavku, pokušavajući odgovoriti na zahtjevni mađarski model igre, bez klasičnoga napadača, posegnuo za alternativnom napadačkom opcijom s trojicom potentnih kreativaca, Modrićem, Kranjčarem i Rakitićem iza jednoga napadača. Međutim, zanimljiva opcija nije donijela značajnija poboljšanja.
Premda su neki problemi očiti, nikako ne treba smanjiti optimistički ton uoči Eura. No, treba konstatirati najvažnije:
- Eduarda nema, a mi nemamo riješen napad.