Hrvatska je u ovom proljetnom ciklusu kvalifikacija odigrala dvije utakmice u ukupnom trajanju od skoro 200 minuta. Prosječno je u te dvije utakmice imala prosjek posjeda od preko 60%. Dakle ukupno je imala u nogama loptu preko 120 minuta. Njezini protivnici oko manje od 80 minuta. Kako je prosjek u obje utakmice efektivne igre bio oko 50% znači da su naši igrači imali efektivno loptu u nogama više od sat vremena, a protivnici niti četrdesetak. U tom vremenu naši su postigli tri gola i zapucali još tri šanse. Od ta tri gola jedan je pao iz kornera jedan je došao slučajno više iz greške i našeg napada i njihove obrane, a jedan je bila rijetka prilika kada smo nakon greške obrane igrali na nepostavljenu obranu. Niti jedan gol (niti šansa, osim modrićeva šuta glavom) nije se dogodio nakon akcije na postavljenu obranu! Sa druge strane protivnici su nam u svojih 40 min čiste igre dali tri gola i zapucali još četiri mrtve šanse. U prosjeku to znači da smo bili opasni svakih 10 minuta sa loptom, a protivnici su nama bili opasni svakih 4,5 minuta igre. I to protivnici iz drugog i trećeg razreda europskog nogometa.
Očigledno imamo i to velik problem igre protiv postavljene obrane, bunkerice. I to sa veznim redom koji na tjednoj bazi igra isključivo takve utakmice. Nije da nam je ta okolnost igre protiv zatvorenih ekipa, bila nepoznanica. Uostalom sam je Dalić to naglašavao. Stoga još više čudi da je u ciklus krenuo pred poznata i očekivana vrata, za koje je jasno da se teško otvaraju i za čije je otvaranje potrebna posebna priprema, posebni alati i sredstva, dakle krenuo bez tih ključeva.. Naročito je potrebno posebno uigravanje, i treniranje shema i automatizama koji pomažu u otvaranju toga. Ponavljam večina igrača dolaze iz ekipa koje to dnevno na treninzima uigravaju, Modrić i Rakitić prije svih. Stoga mi je pitanje što su oni ovaj tjedan na treninzima i okupljanjima radili? Osim trčkaranja, ševe, bele/trešete i playstationa? Da u dva sata efektivnog posjeda nismo mogli stvoriti niti jednu jedinu suvislu akciju? Ovo je velik poraz prije svega stručnog stožera, ali i najboljih igrača, senatora prije svih. Ako ne znaju kako se igra protiv bunkera, neka pogledaju npr Španjolce protiv Norveške, gdje rezultat nije bio bajan, ali je Španjolska usprkos tome kao na tekućoj traci stvarala izgledne prilike, poluprilike, šanse.
Naš posjed lopte bio je fiktivan, dizajniran prvenstveno voljom protivničkih stožera da nam to omogući (i sebi omogući lagane polukontre i kontre), a ne našom supremacijom. Svaka lopta bila je alibi lopta, dodavana je najslobodnijem igraču, a ne najbolje postavljenom igraču. A i onaj koji je imao loptu (koju je carinio po par sekundi), i nije imao baš dobro postavljene slobodne igrače koji su se nudili i utrčavali u međuprostore. Samo dva puta u ove dvije utakmice vezni igrači učinili su što su trebali i to Modrić i Kovačić pred kraj prvog poluvremena protiv Azera. Probili su "živo meso" protivničke prve linije i odmah je stvorena šansa i poluprilika. Sve ostalo bila je nula, i to kelvinova. Postoje jasne zakonitosti kako se igra protiv takvih ekipa, postoji uostalom osnovno pravilo da vrijednost ekipe se mjeri stvaranjem viška na svakm dijelu terena. To je ona aktiva, profit koji se na kraju vidi na konačnom rezultatu.
Naš bodovni saldo nakon dvije utakmice čak je bolji od igre kojom bi ga zaslužili. lako je mogao biti i gori. Pri tome smo igrali sa dvije najslabije ekipe u grupi, a slijede nam dvije najjače, i to u najnezahvalnijim terminima, od kojih je jedna možda i ponajbolja kontraška ekipa na Kontinentu, koja osim najboljeg igrača na velikom prostoru na svijetu (a mi taj veliki prostor iza leđa obrane svima nudimo na lopate) sada ima još jednog ekstremno brzog igrača sa fantastičnom startnom brzinom.
Summa sumarum: ako se stožer i igrači ne probude iz zimskog sna, ako ne izvuku jasne pouke i ne resetiraju se, ne vidim kako bi se mogli izvući u ovim kvalifikacijama.
[uredio chaps - 25. ožujka 2019. u 09:05]
