Iako su ostavljali nešto prostora za kontru, igra Portugala je zapravo primjer kako se igra protiv postavljene obrane. Njima se u svakom napadu bekovi dižu gore i postaju dodatni napadači. Sprintali su jedno 50 puta tijekom utakmice gore-dolje čitavom dužinom terena, to se i traži u modernom nogometu. Krila su za razlilu od Rebića i Perišića igrači sa nižim težištem Bernardo i Rafa, sličniji Brekalu, koji dobro driblaju na malom zgusnutom prostoru i stalno traže prolaz 1 na 1 u sredinu, a kad protivnik zgusne, bekovi koriste prostor uz liniji. Igrači bez lopte konstanto rade kretanja između linija u međuprostoru, te kratke sprintove iza leđa obrane na koje samo treba gurnuti pravu loptu. Ako ne prođe, vraćaju se i opet ponavljaju kretanje.
Dok se naša 3 veznjaka često svi vrate iza po loptu blizu jedan drugoga, u međuprostoru nema nikoga, krila izolirana čekaju loptu daleko naprijed, a bekovi se ne dižu u pomoć, pa ne možemo izgraditi napad na protovničkoj polovici i velik nam je razmak između igrača koji ima loptu i 3 napadača odvojena daleko naprijed.
Portugal je tako skoro u svakom napadu dolazio u opasne pozicije i pokazao kako se igra protiv postavljene obrane. Da su u stanju proizvesti krštenog centarfora nakon Pedra Paulete, sinoć bi se nazabijali.
[uredio DayVee - 26. ožujka 2019. u 09:08]