Priča o stadionu

Hoće li Zagreb propustiti priliku da s »Plavim vulkanom« dobije novi vizualni identitet, da se uvrsti u povijesne preglede ponajbolje svjetske suvremene arhitekture te da postane i atraktivna turistička destinacija poput Bilbaoa?

VESNA KUSIN

Priča o Dinamovu stadionu, koji se zasad ne može zvati maksimirskim, nastavlja se s jednakom napetošću kao i dosad. Najavljivani referendum još terminski nije definiran. Govori se o kraju lipnja, pa i srpnju, kada će već mnogi Zagrepčani biti na odmorima, pa je vjerojatnost stvarne volje žitelja metropole već sada upitna. A što uopće znači izglasavanje građana? Odlučuju li oni o lokaciji ili o izgledu stadiona? Ili možda o prihvatljivosti cijene? O prihvaćanju tereta troškova novog stadiona, u koji će biti ugrađena i cijena referenduma, ipak treba odlučiti investitor. O lokaciji, navodno, građani koji su u velikom postotku emotivno vezani uz Maksimir. A tamo se već dogodila velika tragedija (bez njihove odluke), ne samo financijska, nego baštinska, arhitektonska, pa i urbanistička. Ta lokacija, bude li izabrana, proizvest će novu tragediju, opet financijsku, jer će u tom slučaju i postojeći stadionski bastion, kako je također najavljivano, morati biti srušen, što i nije neka šteta, bar što se arhitekture tiče.
Koje će se arhitektonsko rješenje prihvatiti, još je jedno bolno pitanje, iako tu ne bi trebalo biti velikih dilema. Na provedenom arhitektonskom natječaju za lokaciju na Kajzerici prva je nagrada dodijeljena »Plavom vulkanu« arhitekta Hrvoja Njirića. Prema postojećim uzusima, prva nagrada znači i izvedbu. No, taj se propisani kriterij u nas uvijek iznova ruši, pa može i u ovom slučaju. To više što se već naglašava da gradsko povjerenstvo može izabrati bilo koje od tri nagrađena rješenja, dakle, i ona koja su dobila drugu ili treću nagradu. Čemu onda natječaj? I o čemu onda ovisi izbor? Možda o cijeni! Ali iz javnosti prezentiranih podataka najjeftiniji je upravo »Plavi vulkan«. Kakva onda tu dilema još može postojati? Arhitektonski natječaj za stadion, koji je provelo Društvo arhitekata Zagreba (DAZ), raspisan je za lokaciju na Kajzerici. To znači da se, ako građani na referendumu, budu li odlučivali samo o lokaciji, izaberu Maksimir, ne moraju poštivati rezultati natječaja za Kajzericu. A i prvonagrađeni arhitekt Njirić je naglasio da je projekt »Plavi vulkan« radio za Kajzericu, a ne za Maksimir. Međutim, »Plavi vulkan« bi i u Maksimiru bio bolji od drugih rješenja, pogotovo onoga koji se potiho forsira. No svaka nova gradnja u Maksimiru poskupljuje izgradnju, bilo da se postojeće ruši ili dograđuje. A tražilo se što jeftinije rješenje.
Njirić je, koristeći drugdje primijenjena iskustva (u korištenju lakih i jeftinih materijala), ponudio najjeftinije rješenje, koje je pritom arhitektonski zapravo senzacionalno. Zbog toga je ocjenjivački sud lako mogao donijeti jednoglasnu odluku. »Plavi vulkan« je stadion koji bi ušao u preglede svjetske, ne samo sportske, arhitekture. On bi bio vizualno atraktivan znak u prostoru grada, nezaobilazna točka čak i za one koji nisu fanovi nogometa, arhitektura koja se dolazi gledati poput Muzeja u Bilbaou, dakle i turistička atrakcija Zagreba. Uz to, »Plavi vulkan« bi bio i nova urbanistička točka Zagreba koji je već dugo lišen suvislog urbanističkog promišljanja. Po »Plavom vulkanu« bi zagrebački gradonačelnik, unatoč brojnim oponentima, bio upisan u »zlatnu knjigu« Zagreba, bio bi pamćen poput Holjevca. No, može li on, nakon najavljenog referenduma, donijeti takovu odluku? Može li od referenduma odustati? Ili, može li referendumsko pitanje složiti tako da »Plavi vulkan« kao najbolji i najjeftiniji dobije najviše glasova? Oko stadiona atmosfera je već sada »vulkanska«. Kakva će tek biti? I hoće li i može li na kraju biti komprimirana u grotlu »Plavoga vulkana«? Bit će velika šteta propusti li Zagreb tu priliku!