Autor:
Ante Buškulić

Na internetu se uz njegovo ime mogu pronaći napisi o zanimanju Arsenala, Chelsea, Liverpoola, Manchester Uniteda i Cityja... A igra u Opatiji, u Trećoj HNL!? I nosi prezime ne baš karakteristično za kvarnerski kraj..., donosi novi broj tjednika Max!.

Nicholas Llanos rođen je 10. veljače 1996. Otac Mauricio Kolumbijac je koji je dobar dio života proveo radeći na brodu. Na kruzeru je, kako sam kaže u ljubavnoj priči 1994., upoznao Riječanku Renatu Lohinski. Vjenčali su se i dobili dvojici sinova: Nicholasa (18) i Carlosa (16). Nicholas je rođen u Rijeci, ali kad su mu bile dvije godine, obitelj je otišla živjeti u Kolumbiju.

U Kolumbiji ga zovu Blondi

– Vodio sam ga na utakmice i shvatio je da voli nogomet. Sjećam se kako smo bili na susretu Medellin - Deportivo Cali kada mi je rekao da želi biti vratar. Objasnio mi je da taj smije igrati rukom, doći do centra, ali i zabiti gol! Na toj je utakmici branio Rene Higuita (legendarni kolumbijski vratar poznat po čestim izletima izvan svoga prostora i driblinzima, a u karijeri je postigao 41 pogodak iz jedanaesteraca i slobodnih udaraca, nap. a.). Odgovorio sam ga od toga da uzme rukavice i objasnio mu da je bolje da igra. Učlanio se u Deportivo iz Calija i kad je imao 5-6 godina vodili su ga na turnire gdje je zabijao golove dječacima od 10-11 godina. Hvalili su ga, a i danas me pitaju kako napreduje Blondi, kako ga dolje zovu – sjetno govori otac Mauricio dok Nicholas na igralištu Opatije tehnicira i pozira.

Zbog prirode očeva posla i duge odsutnosti, obitelj se ipak vratila u majčinu Hrvatsku kada je Nicholasu bilo šest godina.

Igrao s Bašićem, Malokuom...

– Najprije je igrao za Šibenik, potom je otišao u Hajduk, pa ga je Franko Bogdan povukao u Omladinac, današnji Adriatic. Ondje je igrao s Bašićem, Roguljićem, kasnije u Rijeci i s Malokuom, a trenirao ga je i Joško Vlašić. Na jednoj je utakmici Nicholas zabio tri gola, a Vlašić je povikao “Majstore, ne moraš se dokazivati, svi znaju tko si!”. Kad su najveći talenti otišli, projekt se raspao, pa smo otišli u Rijeku. Bilo je dobro do promjene struktura u klubu, a onda smo doživjeli najveće razočarenje. Čuo sam za ponude europskih velikana da Nicholas dođe na probu, a u klubu su nam govorili da ništa nije došlo, da nam oni ne moraju davati te informacije, da oni najbolje znaju što je za njega najbolje... Kasnije smo doznali da su i na papiru ponude došle. Pa jednom su došli sportski direktor i treneri Padove da ga vide, Rijeka je igrala protiv Hajduka, a trener ga je ostavio da se zagrijava 40 minuta i nije ga uveo u igru. Iako je dotad bio standardan. Prekipjelo nam je pa smo otišli. Predsjednik županijskog ligaša Muna rekao nam je tada “Bila bi nam čast da dođete k nama”, i time nas je kupio – govori otac na engleskom, jer hrvatski razumije, ali teže govori.

Llanos je bio na probi u Vitesseu i u Genoi, a nakon povratka iz Italije u studenom skrasio se u trećeligašu Opatiji. U iščekivanju novog poziva iz Engleske, Italije, Belgije...

Nicholas Llanos se, kaže, nikad nije htio vezati ugovorom na dulje razdoblje za neki klub. Vezan je jedino uz menadžera, Kolumbijca Jaira Pachona, koji je preko agencije Eurodata Sport menadžer i Manchesterovu igraču Antoniju Valenciji, Šveđaninu Elmanderu, bivšem igraču Man. Cityja, sada Lokomotiva Caicedu...

Kad je riječ o reprezentaciji, otac je svjestan da ‘gubi bitku’...

– Kolumbija mu nudi da odradi miniciklus s njima, ali Nicholas čeka poziv Hrvatske. Ja mu svaki dan govorim: “Nogomet je prilika. Ako ti netko ponudi priliku, iskoristi je”.

Rekli su mi: Nisi zadovoljio!

Nicholas je bio na jednom okupljanju naše mlade vrste.

– S 14 godina pozvan sam na probni kamp, na dvije pripremne utakmice. Postigao sam jedini pogodak za svoju selekciju, imao sam i dvije asistencije, mislim da sam odigrao vrhunski, ali rekli su mi da nisam zadovoljio. Nisam vidio tko je to bolji od mene, ali znam da su u reprezentaciju iz te selekcije ušli Bašić, Roguljić, Bogdanov sin Luka... – prisjetio se.

Na pitanje koliko će dugo čekati Hrvatsku, odgovorio je istom rečenicom koju je otac izgovorio nešto ranije, dok je Nicholas bio na terenu. Uspio mu je usaditi razmišljanje...

– Nogomet je prilika. Bilo bi mi drago igrati i za Hrvatsku i za Kolumbiju, obje su mi domovine, iako mi je Hrvatska broj 1 i nadam se kockastom dresu. Neću dugo čekati jer san mi je i igrati s Falcaom i s Jamesom Rodriguezom, koji mi je uzor. Od hrvatskih igrača najbolji mi je Modrić.

Nicholas govori da mu je u Opatiji i Rijeci ljepše nego u Splitu i da ne bi živio u Kolumbiji.

– Lijepa je za posjetiti na mjesec dana, ali opasna za živjeti – kaže.

Da, pogotovo Cali gdje su i živjeli, a koji je prema statistici 11. najopasniji grad na svijetu.

– Ma, nisu ljudi zli, ali bijeda i nezaposlenost tjera ih na pljačke, koje onda nerijetko povlače i ubojstva. Sigurno je 90 posto Kolumbije ugodno za život, a na opasna mjesta jednostavno se ne ide – uključio se otac.

A poziv u reprezentaciji Nicholas se nada da će dočekati u nekom europskom velikanu.

– Gdje se vidim za godinu dana? U inozemstvu, ili u Dinamu. Odlazim 14. travnja na Dinamov dan talenata, bilo bi lijepo da me prime. Pa ja i navijam za Dinamo! Ne, nisam to nikomu govorio dok sam igrao u Hajduku i Rijeci, ha, ha! – govori Nicholas.

Od stranih najdraži su mu Arsenal i kolumbijski Santa Fe. No, odakle tolike promjene klubova u tako mladoj karijeri? Odgovor je neobičan:

– Ja nisam normalan igrač! Poštujem loptu, poštujem protivnika, ali volim spektakl i publici obećajem fantastičan nogomet.

Što to znači?

– Da volim preći igrača-dva, i pritom rijetko izgubim loptu. A treneri stalno viču “Riješi se lopte!” Mislim, mnogu ja i tako igrati, ali...

Miletić mi je najdraži

Zato najdražim trenerom smatra Vjekoslava Miletića iz Rijeke.

– Dopustio mi je da vodim svoju igru, kad je vidio da znam, da mogu trčati i da imam odličan pregled igre. Sa 16 su me zvali da igram juniorsku 1. HNL, mislio sam da me ništa ne može zaustaviti. Međutim, promijenila se struktura, trener nam je postao Renato Pilipović, i kod njega nisam ni dobio priliku. U Munama sam igrao s bratom, zabio je 25 golova od čega sam mu namjestio 23, a ja sam zabio 20. A nakon povratka iz Italije došao sam u Opatiju, gdje mi je lijepo, iako sam iznad te razine igre i suigrača – govori Nicholas, koji igra kao zadnji vezni ili desni vezni.

Brat Carlos je napadač za kojeg kaže da ne voli trčati, ali ima nos za gol. Nicholas pohađa 3. razred Jezične gimnazije u Opatiji, govori hrvatski, engleski i talijanski. Španjolski ne tako dobro. Još jedan pokazatelj koliko mu je Hrvatska ispred Kolumbije.