Noć kada sam zavoljela kišu…
Svi koji me dobro poznaju, znaju koliko mrzim kišu. Ne volim hodati lokvama, ne volim mokre čarape, kišobrane, sivo nebo, kapljice na torbi, jakni, a više od svega se grozim kapljica na fotiću. Noćna mora.
Pozorno sam pratila vremensku prognozu tjedan dana unaprijed, ponekad i nekoliko puta dnevno. Možda će se ipak nešto promijeniti. No, velika količina kiše u subotu navečer bila je nepromjenjiva. Očajavala sam i tugovala unaprijed. Baš sve će pokvariti, sve čemu se veselim i iščekujem već mjesec dana. Sjećanja na prošlu godinu stalno su navirala. Bože, kako sam bila sretna tu rujansku večer. Večer, koja je prošle godine samim čudom prošla bez lošeg vremena.
Sunce je obasjalo subotnje jutro… Ma, ne, ne! Ovo je malo drugačija priča. Probudila sam se i oborila rekord u otvaranju očiju. Bacanje pogleda kroz prozor, nažalost, na sivilo i oblake. Obećanje da se neću živcirati, ne smijem. Zbog zdravstvenih razloga u obzir dolazi samo odmor i pozitiva. Moram spremna dočekati popodne. Uslijedilo je pomno spremanje opreme i pametan izbor odjeće. Pljusak, koji se spustio u trenutku kad sam zakoračila na ulicu utopio je dio optimizma. No, nije u ovoj priči ni sve tako sivo. Korteo s Trga kreće, oblaci čvrsto drže kišu da se ne spusti do nas. Bili su hrabri i snažni ti oblaci, ali nisu izdržali. U ključnom trenutku, kad je počelo zagrijavanje za utakmicu večeri, krupne kapi počele su padati po mom fotiću. Evo je, noćna mora počinje. Jer, sve što sam željela od te večeri bio je osmijeh, lijepa sjećanja i dobre fotke. Uz kišu koja pljušti, ovo zadnje je teško izvedivo.
Tu priča staje nakratko. Loš završetak bi ovdje tako dobro odgovarao. Odgovarao bi on i mnogim drugim zavidnim zlobnicima. No… Nastavimo!
Ovu predivnu rujansku večer pamtit ću po kiši. Kiši koja mi je natapala trenirku i lijepila rukave uz kožu. Kiši, koja mi je nakovrčala kosu i stvorila frizuru kakvu baš volim. Kiši, od koje su mi bile mokre čarape, što nisam primijetila sve dok nisam stigla doma. Kiši, koja je svemu dala poseban čar. Natjerala me da se još više trudim. Skrivala sam se pod kišobranom dječaka koji je pored ograde pratio utakmicu i navijanje. Dječaka, koji je s osmijehom odgovorio: "Da, teta, naravno da smijete stati pod moj kišobran!" Skrivala sam se pod kišobranom kolege koji je čuvao kameru. Sporazumijevali smo se gestama i smiješili. Skrivala sam fotić pod jaknom, brisala ga već mokrim rukavima i bila sretna.
Bila sam sretna jer su dečki na terenu imali mnogo teži posao, a odrađivali su ga vrhunski. Bila sam sretna jer su dečki na tribini imali težak posao, a odrađivali su ga jednako vrhunski, glasno i ponosno. I svi koji su bili dio ove večeri, odradili su svoj dio savršeno. Unatoč kiši i teškoćama koje je ona izazvala.
Ovu predivnu rujansku večer pamtit ću po još jednoj stvari, vrjednijoj od svega nabrojanog. Nitko nije otišao kući i nitko nije klonuo duhom. Djeca su skakala po lokvicama, roditelji su ih bez imalo ljutnje gledali i pazili. Oni koji su željeli ostati suhi pronašli su zaklon, s kojeg su nastavili promatrati ljubav, a oni drugi, koji su najvažniji dio te ljubavi, nikad nisu ni brinuli za kišu. Njoj u inat, skinuli su majice i navijali još malo glasnije. Kažu, što te ne ubije, to te ojača.
Ovu ljubav nitko i ništa ne mogu ugasiti. Čak ni potop, koji se razlio Šalatom.
Noć kada sam zavoljela kišu… Noć kada je ljubav postala još malo jača. Noć kada je srce bilo još mrvicu veće. Noć kad je svaki čovjek, svaki osmijeh i svaki gol vrijedio dvostruko više. Noć za sjećanje. I ljubav; ljubav za čuvanje.

Anita Klasnić

Moralo se ovo staviti.