Prije skoro pa točno 50 godina Dinamo je ostvario najveći uspjeh u svojoj povijesti. U dvije finalne utakmice Kupa Velesajamskih Gradova svladan je Leeds i u Zagreb je stigla jedina klupska europska titula. Slike koje svjedoče tom vremenu govore što je to značilo Dinamovcima. Krcate tribine, prepun grad ljudi koji žele dotaknuti ili makar vidjeti one koji su tog trenutka postali besmrtnici i igrači koji priznaju da to bez navijača ne bi bilo nemoguće. Zagreb i Hrvatska živjeli su Dinamo. On je bio izraz oprečan učmalosti tadašnjeg sistema. Silovit i lud, a u isto vrijeme, šarmantan  purgersko-gospodski.

Nikad ne treba uljepšavati stvarnost radi iluzije jer je to prva stepenica na putu u obmanu. A stvarnost je da je ta ljubav danas ponešto drugačija. Izmučena je svime. I i politikom i uzurpacijom. I vremenom i iščekivanjem. I frustracijom i beznađem. I emocijama i sjećanjima, pa čak i onim lijepim. Zapravo, baš lijepim. Jer samo oni mogu podsjetiti što ti fali i koliko je to zapravo dobro.

Ima i dobra stvar u svemu tome. Više znamo cijeniti i uživati u onim situacijama u kojim možemo to sjećanje dozvati i učiniti ga stvarnošću. Stoga je Dinamovskom puku Šalata je nešto najbolje što postoji. Jer dokazuje da ljubav i euforija nisu nimalo splasnule, a kamoli nestale. Samo malo spavaju i čekaju eksploziju koja će ih probuditi. Šalata je dokaz da smo živi, i Dinamo i mi. I sada ćemo, četvrtu godinu zaredom, zajedno osloboditi tu eksploziju i pustiti Dinamovce da vole kao što to samo oni znaju.

I pritom nije najvažnije je li na terenu Doukas, Nottingham Forest ili netko treći. Niti je bitno jesmo li se pred sezonu pojačali s 0, 3 ili 15 novih pojačanja. Bitne su male stvari, sitnice koje nećete zaboraviti, koje su postale dio vas i koje nitko ne može kupiti, prodati ili odglumiti. Tko će zaboraviti kišurinu na drugoj Šalati i situacije gdje Kapetan zove igrače na poluvremenu da ostanu na terenu, ne dozvoljavajući da navijači kisnu dok su oni u svlačionici na suhom? Tko će zaboraviti prvu Šalatu i veličanstveni korteo? Tko će zaboraviti klince koji vode pjesmu s terena, a BBB-i ih u stopu prate iz sve snage? Tko će zaboraviti navijanje na „grčkoj“ Šalati i sinkronizaciju tisuće ljudi, od kojih su mnogo mislili da su zaboravili kako je to pjevati najdražem klubu? Tko će zaboraviti svaku od milijun vlastitih asocijacija na Šalatu, koje su ju učinile velikom i kultnom kakva je danas?

Šalata nije Šalata zbog svoje lokacije, uzvanika ili satnice, iako su sve stavke jako bitne u ukupnom ugođaju. Šalata je Šalata jer taj dan ne postoji ništa drugo. Ni posao, ni briga, ni prošlost, ni budućnost. Postoji samo ono što će neki nazvati odmakom od stvarnosti, a drugi sasvim suprotno, vraćanjem u istu. Postoji samo Dinamo.

Stoga, dođite. Pratite glas tisuću probuđenih ljudi koji vodi prema mjestu gdje Dinamo danas živi više nego na ijednom drugom mjestu. Baš kao prije 50 godina. Pa ako niste sigurni ostatak godine da taj dan pripada samo Dinamu i vama, na Šalati vam to nitko ne može oduzeti.

Duh našeg kluba je duh gradskih ulica, vidimo se na Šalati!