Nakon odlaska Dade Prse, posljednje velike hrvatske nogometne zvijezde (za nadati se da ce se uskoro pojaviti nove zvijezde koje ce sijati na europskom nogometnom nebu, mozda Petric uskoro), kao neki presjek jednog dijela hrvatske sportske povijesti, opet se javlja pitanje tko je bio najveci igrac HR reprezentacije u njenoj kratkoj ali bogatoj povijesti.

Kandidata je puno.

Boban, zagrebacki nogometni ban, mudonja, trebalo je imati srca pa udariti naoruzanog milicionera. Desetka Milana, jedna od legendi rossonera, prirodni vodja svake ekipe u kojoj je igrao. On i Prosinecki proglaseni za najbolje igrace prvenstva svijeta za omladince u Cileu. 1994. prvak Europe sa Milanom. Imao je mozda i najveci oprostaj u povijesti hrvatskog nogometa. Za reprezentaciju uvijek igrao maksimalno angazirano i pozrtvovano

Prosinecki, jedini Hrvat koji je igrao i za Madrid i za Barsu, prvak Europe sa Zvezdom, jedini igrac u povijesti nogometa koji je na SP golove postizao za dvije drzave. Nazvan posljednjim romanticarom nogometa. Mozak reprezentacije.

Suker, jedan od najboljih (ako ne i najbolji) napadac svijeta u devedesetim godinama proslog stoljeca, covjek sa najboljom varkom tijelom koju sam ikada vidio, najbolji strijelac i Zlatna kopacka SP u Franuskoj. Najbolji strijelac HR reprezentacije Pele ga je uvrstio na svoj spisak najboljih nogometasa svih vremena. Prvak Europe sa Real Madridom. Postigao toliko golova za Hrvatsku da je lakse nabrojati promasaje nego pogotke.

Boksic, covjek sa mozda i najboljom klupskom karijerom od svih hrvatskih nogometasa, gdje god je igrao bio je jedan od najboljih napadaca lige. Prvak Europe sa Marsejskim Olimpikom. Odveo Hrvatsku na SP u Francuskoj onim golom Ukrajincima.

Jarni, ponajbolji lijevi bocni igrac na planeti u devedesetim godinama, najubojitiji centarsut, dugo vremena rekorder po broju nastupa za HR selekciju.  Gol Kopkeu ulazi u legendu

Prso, sa Monacom finalista LP, sa Shevcenkom i Van Bastenom dijeli rekord po broju postignutih golova na jednoj utakmici Lige Prvaka. Zanimljiv po tome sto je nakon odlaska u Francusku prestao se baviti nogometom, da bi se na nagovor supruge vratio nogometu nakon tri godine neigranja. Za reprezentaciju uvijek pruzao zadnji atom snage, ostaje zal sto nije igrao u nekoj jacoj generaciji nego u Baricevoj dekadenciji i Kranjcarevoj izgubljenosti.

Sta mislite kakva je perspektiva sadasnjih reprezentativaca, i tko bi mogao uci u hall of fame.