Nije baš bilo " prosto neverovatno". To finale Kupa odigrano je 6 dana nakon sukoba u Borovu Selu, nikakvog slavlja u Splitu nije bilo (za poredbu tamo se poar godina kasnije jače slavile pobjede nad Varteksom, Inkerom, Dubravom ili Uljanikom) nakon te realno gledajuci povijesne pobjede Hajduka nad finalistom (3 tjedna kasnije pobjednikom) Kupa prvaka. Hajduk je tu cijelu sezonu bio loš, očekivala se laka pobjeda Zvezde, medjutim opuštanje Beogradjana koji su još slavili Bayern Splićani su iskoristili i zasluženo uzeli taj kup.

 

Utakmicu sam gledao u vojarni u Novom sadu. Atmosfera je bila jeziva. Svima je nakon 2. svibnja bilo jasno da predstoji rat, i svatko od nas je razmisljao kako izvuci zivu glavu, apuno manje na nogomet. Iz Splita, Hrvatske nikome od navijača Hajduka  nije padalo na pamet da putuje na utakmicu, navijači Zvezde spremali su se za finale u Bari, očekivali su laku pobjedua i ratna psihoza počela se širiti i beogradskim ulicama (unatoč tome sto je tadasnje srpsko rukovodstvo pričalo da nema veze s sukobima u istočnoj Slavoniji). Uglavnom jezivo finale, sport je te srijede unatoč veličanstvenoj pobjedi Hajduka bio u drugom ili čak trećem planu. Ne ponovilo se nikad više.

 

Miše je povukao MIhajlovića za kosu, jer ga je znao još iz juniorskih dana u Borovu. Ante Miše rodjen je u Vukovaru, i cijeli svoj juniorski staž je proveo u Borovu.

 

Da, prije ispravka malo si pomješao Partizanove pobjede u maksimiru osamdesetih. A nije da ih nije bilo. Uostalom Dinamo je najnegativniji omjer u ex YU imao upravo s Partizanom.

 

Tih 4-3 za Partizan u Maksimiru bilo je u proljece 1982. Do tog kola na Partizan nitko nije obraćao pažnju, vecina je mislila da ce Dinamu glavni konkurent za prvo mejsto biti hajduk ili mozda Zvezda. Medjutim tog teskog nedeljnog popodneva Partizan je u maksimiru demonstrirao sjajann nogomet, pobjedom preuzeo vodstvo na ljestvici. Dinamo i partizan tukli su se do pred kraj prvenstva za naslov, koji je odlucen na Marakani 17 kola nakon toga, gdje je Dinamo imao prednpost na poluvremenu 2-0, a onda je Trifunovic smanjio iz nepostojeceg 11-erca na 2-1 (Varga se poput Grosija protiv Australaca bacio na Vlaka), pa je Mance izjednacio 7 minuta prije kraja.

 

3-2 koje spominješ za Partizan bilo je 15. lipnja 1986, u predzadenjm kolu. Partizan je pogotkom Bogdanovica vodio 1-0, Dinamo je iz dva 11-erca (drugi nepostojeci) okrenuo na 2-1 ( istovremeno na Marakani slavlje, Zvezda prvak), da bi Milinko panic izjednacio na 2-2. Treci gol Partizana za mene je autogol Dinamovog vratara Zvonka Marica koji je s loptom iznad glave usao u gol. partizan je s tom pobjedom zadrzao prvo mjesto s istim brojem bodova kao njegove komšije, ali sa gol boljom gol razlikom. Usljedilo je čuveno posljednje kolo, poništeno, pa vraćeno.

 

2-1 za Partizan bilo je 25 listopada 1987. Maksimir je bio krcat, na vratima Partizana bio je (do tada u prvenstvu jebena rupa) Djukanovic. Partizan je brzo dosao u vodstvo 1-0, Dinamo je izjednačio preko Joze Bogdanovica (taj je znao zabiti Partizanu), da bi Vokrri pred kraj poluvremena pogodio za konačnih 2-1.

 

Cetvrti put Partizan je u Zagrebu dobio 20 i nekog studenog 1989 u Kupu. Prva utakmica zavrsila je 3-2 za Partizan. Dinamo je vodio 2 puta (1-0 i 2-1, prvi gol Mladenovic je spucao Pandurovicu sa 40 metara), da bi Partizan sa 2 neregularna gola izjednacio (pobjedonosni je postignut nakon očiglednog prekršaja nad veratarem Ladićem). Sudio je brkati ćelavac Martun iz Laškog, nabijem mu cijelu pivovaru na ku**c. U uzvratu svi su očekivali pobjedu Dinama, medjutim Partizan je u prvom dijelu poveo preko Šćepovića i to je bilo to. Dinamo je do kraja samo jalovo napadao, ali ej partizan usao u cetvrtfinale, gdje je ispao od kasnijeg pobjednika tog natjecanja Crvene Zvezde.

 

4-3 (1982), 3-2 (1986), 2-1 (1987) 1-0 (1989), padajući niz. Medjutim meni je najmilija prva utakmica koju sam gledao u zivo izmedju Dinama i Partizana. Prvo kolo prvenstva 1979/80, u Maksimiru 5-1, hat trick je postigao Dubrovčanin Mario Bonić, za Partizan je počasnio pogotak (bilo je 5-0, na poluvremenu 4-0) dao ćelavi Nenad Stojković. te godine Dinamo je kasnije Partizana izbacio na JNA na 11-erce u cetvrtfinalu kupa, i kasnije pogotkom Dumbovića na Marakani osvojio Kup.

 

To si pomješao s finalem godinu ranije (finale 1990) , kada je navijača Hajduka na jugu stadiona JNA bilo spomenute 2000-2500. Zvezda je pogotkom Pančeva (nisam siguran) dobila 1-0. a Deliije su cijelo prvo poluvrijeme strajkale zbog nečega nisu navijale. Bilo je oko 25-30 somova ljudi na stadionu. To finale je igrano u subotu, nakon prvenstva. Moja norijada je bila posljednje kolo, 16. svibnja, srijeda, a to finale kupa bilo je u subotu 19. svibnja.

 

Nakon Borova Sela nitko na to fuinale iz Hrvatske nije došao, nitko toliko nije bio lud.

 

 

A to sa "cvećem" i Milojkom Pantićem nije ta kup utakmica (koja je igrana na JNA), vec prvenstvena utakmica Zvezde i Hajduka, koja je igrana nakon Barija, početkom lipnja 1991. Uostalom ta prvenstvena igrana je na Marakani i Zvezda je (mislim) dobila 1-0, nisam siguran.