PLAVI su na svečanosti u zagrebačkom HNK obilježili 95-tu obljetnicu kluba. Iako je klub osnovan 1945., još je tri desetljeća dodano u njegovu rodovnicu, jer se klub iz Maksimirske 128 smtra sljednikom i baštinikom tradicije prijeratnog ponosa Zagreba, Građanskog, osnovanog 1911.
Croatia i HAŠK se nisu spominjali ni na proslavi, niti u doista brzopleto sklepanom filmu koji je (ne)djelo Siniše Jagodića i kojim je svečanost započela. Nemoguće je klub velike tradicije, bogate trofejne riznice, koji je čak četiri puta u povijesti mijenjao ime, predstaviti u nabrzaka namontiranom 15-minutnom uratku koji ne bi prošao niti na nižim godinama režije.
Nema tu nikakvih neviđenih snimaka, dosad nepoznatih podataka, a ni faktografija mu nije jača strana, jer gradonačelnik Bandić u filmu podsjeća, hvaleći BBB-e, kako je Domovinski rat naviješten neredima na utakmici Dinama i Zvezde "13. svibnja 1991".
Dok se vrte sjajni golovi Kranjčara i Cerina iz 1982, prikazuju se snimke navijača snimljene posljednjih godina. Nije potrebno biti Carlos, Junior ili Etto da vam neke stvari u filmu ne budu jasne, jer se potpuno zbrkano miješaju generacije iz daleke prošlosti sa razgovorima s Bobanom i Šukerom, čije kokotice odaju da su se vodili dok je Zvone u ispranom jeansu brejkao po Zagrebu, a Šuker je posebno smiješan dok hineći oduševljenje što je potpisao za Dinamo svojim pompoznim tonom i bojom glasa uzvišeno govori o kapacitetu stadiona u Maksimiru.
Jedino što je u filmu izazvalo pljesak kazališne publike je Bobanovo udaranje milicajca 13.5.1990. Film sramotno, ali elegantno prešućuje da je na stadionu sedam godina živjela Croatia, a stvarni gazda kluba bio Franjo Tuđman. Odvrtili su se gol Prosinečkog Celticu i Mikićev Portu, prikazalo slavlje Boysa pod zapadnom tribinom kada je promijenjeno ime (kako se uopće tad zvao? - to se u filmu ne navodi).
Na scenu je tada stupio službeni maksimirski mecena koji je za obećavanja o stadionu i izdašne donacije nagrađen titulom počasnog predsjednika. Primajući počasti, Bandić je drhtavim glasom rekao: "Nisam siguran da sam zaslužio biti među četvoricom velikana, jedinima kojima je ukazana ova počast, a to su Ivan Šibl, Veco Holjevac, Marko Belenić i prvi predsjednik samostalne i demokratske Hrvatske, dr. Franjo Tuđman", rehabilitirao je tako jedan socijaldemokrat čovjeka čije ime kao da je bilo zabranjeno spominjati na rođendanu, iako je zahvaljujući njemu Maksimir ugostio najveće europske momčadi.
Čak i klupski kroničar Fredi Kramer u najnovijoj biografiji kluba "Sveto ime Dinamo - Dinamova istina", koja je također promovirana, sada govori o "nesretnoj promjeni Dinama", a Tuđmana jedva da spominje, za razliku od luksuzne monografije Croatie iz 1998, kada je Croatia, iako tada stara tek pet godina, dobila ogroman prostor, a Tuđman prikazan kao najveći navijač.
Dok Tuđmanu ne smrkne, Boysima ne svane, pa su navijači kluba konačno dobili mjesto i na filmu, kao i u monografiji, a predsjednik njhove Udruge, Marko Domazet, također je bio na proslavi.
Čestitarima se pridružio i premijer Hajdukovac, čiji je izaslanik, ministar Primorac na kraju uskliknuo modificirani slogan najvećeg konkurenta: "Dinamo živi vječno!" |