Najveci gradski derbiji !!!

1 2 3

...

8910

...

24 25 26

Obrisan korisnik

Pristupio: 07.03.2005.
Poruka: 8.459

21. ožujka 2006. u 17:12

nema laziala u rimu nis to su brdjani

iz okolnih sela imaju jedino svoj klub navijaca u centru grada,roma je klub naroda i grada,'lazio' je inace pokrajina u kojoj romani i romanisti 'moraju'zivjeti

Obrisan korisnik

Pristupio: 07.03.2005.
Poruka: 8.459

21. ožujka 2006. u 17:15

frenki koja je tema gradski derbi??

svi pisu sve derbije-furth nije nurnberg itd

Obrisan korisnik

Pristupio: 06.03.2006.
Poruka: 2.002

21. ožujka 2006. u 17:20

a vidis, ja sam cuo i drukcije price: Roma je osnovana tek negdje '25 ili '26 jer Musoliniju nije bilo pravo sto je glavni klub u glavnom gradu bas Lazio, koji je onda slovio kao klub rimskih patricija, plemica i "krupne burzoazije" koja je prezirala fasiste kao bucnu i nekulturnu bandu (vidi pod: Parabola )... pa je spojio par manjih klubova i tako je nastala Roma, klub radnika i "postene inteligencije" ...

poslije su se stvari malo izokrenule, jer su romanisti uglavnom bili/jesu ljevicari, a laziali desnicari...

[uredio ostankiewicz]

Obrisan korisnik

Pristupio: 07.03.2005.
Poruka: 8.459

21. ožujka 2006. u 17:36

roma je nastala 27' a lazie 1900 ali i 11 god serie B

http://www.asromaultras.it/11years.jpg

http://www.asromaultras.it/nato.jpg

lazio/DEJAN I SINISA/ pod NATOM

romina kuca

http://www.asromaultras.it/Casamia.jpg

lazijeva kuca

http://www.asromaultras.it/Casatua.JPG

jedini derbi u italiji gdje ima nereda i nije bez navijacke napetosti kao milan-inter..

Obrisan korisnik

Pristupio: 18.09.2002.
Poruka: 8.488

21. ožujka 2006. u 17:41

u nas hrvata regionalna svijest je znatno jace izrazena nego u susjednim drzavama, zato se kod nas derbi-tekme odrzavaju izmedju predstavnika razlicitih (mikro)regija i ne unutar (mikro)regija. zadar - borik u kosarci nikad nece biti pravi gradski derbi, ali zato ja svaka utakmica zadra i sibenika veliki derbi (u ocima zitelja gradova).

Obrisan korisnik

Pristupio: 07.03.2005.
Poruka: 8.459

21. ožujka 2006. u 17:45

ostankiewicz je napisao/la:

toster je napisao/la:

Kad se malo pogleda jedino je Zagreb kao grad "crna ovca" u ovom dijelu Europe

Vidi cijeli citat

nema ni Ljubljana

Zagrebov problem je sto se ponasaju kao blijeda kopija Dinama, a u isto vrijeme vec 15 godina nisu ni pokusali izgraditi nikakav identitet u cilju pridobivanja navijackih "dusa"... osim one otrcane "Za Dinamo se navija, Zagreb se voli" ... a ne moze se reci da nisu imali prilika i prilika: covjece, osvojili su naslov prvaka drzave, sto je nazalost science-fiction za neke druge tradicionalne klubove kao sto je recimo Osijek, pa opet nista, broj navijaca im se povecao na 16

Vidi cijeli citat

Ljubljana nema niti prvoligasa

a bilo je ljubljana-olimpija

Obrisan korisnik

Pristupio: 09.12.2005.
Poruka: 5.873

21. ožujka 2006. u 17:55

ako gledamo regionalno po meni je derbi Varteks-Međimurje ,poznato je da se Zagorci i Međimurci ne mogu smisliti

...a ima u Međimurju jedan ludi derbi Hajduk Mala Subotica-Dinamo Palovec

...

rookie

Dokazano ovisan

Pristupio: 30.01.2005.
Poruka: 13.711

21. ožujka 2006. u 18:00

Jel neko spomenuo Moskvu? Ima potencijalnih 6 derbija, CSKA, Dinamo, Spartak, lokomotiv, a što ne dodati i Torpedo??
Pa Porto-Boavista, Šahtar-Metalurg, Maccabi-Hapoel, Baku-Neftchi, Raja-Wydad (opaki derbiji u Casablanci kolko sam načuo).

Debeli Brijeg: Najveća zapljena dišpeta u zadnjih 30 godina

SuperSport HNL
Bjelica: 'Nismo se nametnuli i na kraju moramo biti zadovoljni s bodom! Od Pjace očekujem više'
Talijanski nogomet
Derbi za zaborav na San Siru završio podjelom bodova
Europske lige
Ljubičić ušao s klupe i asistirao za rušenje RB Salzburga
Talijanski nogomet
Pašalić s Atalantom preuzeo vrh Serie A, Gasperinijev stroj izgleda bolje nego ikad

Obrisan korisnik

Pristupio: 07.03.2005.
Poruka: 8.459

21. ožujka 2006. u 18:01

FC Schalke – 'žiroskop' sa sjevera Njemačke

Legenda o Schalkeu stara je više od 50 godina. Nastala je u vremenima kada ni promet, ni komunikacije, a ni europski nogomet nisu bili tako razvijeni kao danas. Kako tada nije postojalo klupsko prvenstvo Europe, danas nemamo statističku potvrdu veličine toga kluba u prvoj polovici 20. stoljeća. Ali zato imamo - legendu…

Legenda je dijelom očuvana i zahvaljujući fantastičnoj navijačkoj potpori koja je ostala jaka i u vremenima kada su 'kraljevski plavci' kuburili u drugoj ligi. Danas je Schalke ponovno u samom vrhu njemačkog nogometa. Predvođen brazilskim vezno-napadačkim tandemom Lincoln - Ailton, koji je u dosadašnjem dijelu sezone zajedno zabio 22 gola, Schalke je trenutno izjednačen s Bayernom u posve neizvjesnoj utrci za prvo mjesto Bundeslige.

Schalkeovi navijači jako, jako dugo čekaju na 'ono pravo' na domaćem planu… Posljednji naslov prvaka iz 1958. dobro pamte još samo gospoda u godinama. Aktualno desetljeće u vitrine je dosad donijelo dva kupa. Veličanstveni novi stadion Arena AufSchalke (jedno od zdanja koje će ugostiti SP 2006) poznat je po enormnoj buci koju su tribine u stanju stvoriti. Kvalitetna momčad je na okupu, rasplet tekućeg prvenstva pred nama…

Ebbe Sand

Osnovni podaci o FC SCHALKE:
Osnovan: 4. svibnja 1904.
Najveći trofeji: Kup UEFA 1997; sedam naslova njemačkog prvaka (zadnji 1958); četiri njemačka kupa (zadnji 2002).
Stadion: Arena AufSchalke – kapacitet 61.027 mjesta.
Igrači koji su obilježili povijest kluba: Ernst Kuzzora, Fritz Szepan, Olaf Thon, Marc Wilmots…
Aktualne zvijezde: Ailton, Gerald Asamoah, Lincoln, Ebbe Sand…

Pohod Schalkea na vrhove njemačkog nogometa počeo je dvadesetih godina prošlog stoljeća, u vremenu iz kojeg datira nadimak 'schalkeovski žiroskop', zarađen zbog stila igre u kojem su dominirala kratka, pravolinijska dodavanja koja su preciznošću očito podsjećala na taj uređaj.

Prve superzvijezde FC Schalkea (klub je nastao u istoimenom kvartu u sjevernonjemačkom gradu Gelsenkirchenu) bili su Ernst Kuzorra i njegov šogor Fritz Szepan. Zajedno su 1923. počeli i zajedno okončali svoje karijere 1950. godine. Njih dvojica danas su glavni junaci 'legende o Schalkeu', klubu koji je od 1934. do 1942. godine osvojio čak šest prvenstava i vjerojatno bio među najvećim europskim nogometnim kolektivima tog vremena. Kažemo vjerojatno, jer službenih klupskih prvenstava Starog kontinenta tada još nije bilo.

Legenda Schalkea - Olaf Thon (desno)

Prvenstvo Njemačke kakvo danas poznajemo, čuvena Bundesliga, igra se od 1963. godine. Schalke se u to vrijeme već borio s prosječnošću, jedva se održavši od pada u niži rang. No krajem desetljeća na obzoru se nazirala nova nadarena generacija predvođena sjajnim driblerom Reinhardom Libudom. Trener im je, zanimljivo, bio Hrvat – Ivica Horvat se u Schalkeu našao nakon Dinama s kojim je kao pomoćni trener Branku Zebecu 1967. osvojio Kup velesajamskih gradova (kasnije preorganiziran u Kup UEFA).

Horvatova momčad 1972. je bila druga u prvenstvu, a dočepala se i drugog kupa u klupskoj povijesti razvalivši u finalu Kaiserslautern čak 5:0. No tada je izbila ogromna afera s namještanjem utakmica, skandal koji se u zadnje vrijeme mnogo spominjao zbog nedavne slične 'afere Hoyzer'. Nekoliko vodećih Schalkeovih igrača zaradilo je suspenzije, a klub je ponovno zašao u 'ruševne' godine… U osamdesetima je čak triput padao u drugu ligu, no navijačka potpora nije se istopila. I dalje je bio jedan od najomiljenijih klubova u Njemačkoj.

Novi povratak u elitu uslijedio je u devedesetima i donio najvredniji trofej u povijesti – Kup UEFA. Generacija 'eurofightersa' pod vodstvom Huuba Stevensa uspjela je 1996. izboriti nastup u drugom po kvaliteti kontinentalnom natjecanju, a godinu kasnije, pobjedama nad Rodom Kerkrade, Trabzonsporom, Club Brugesom, Valenciom, Tenerifeom i konačno milanskim Interom, dočepati se pobjedničkog pokala.
U aktualnom desetljeću titula njemačkog prvaka i nakon skoro pola stoljeća čekanja još je uvijek neostvaren cilj.

======

PSV – izlog mladih igrača

Najširoj publici simbol nizozemskog nogometa je amsterdamski Ajax. No abeceda nogometa u Holandiji nikako ne završava sa slovom 'a'. Klub PSV iz Eindhovena u 90 godina postojanja dohvatio je 17 naslova nizozemskog prvaka, sedam nacionalnih kupova te po jedan europski kup i Kup UEFA...

Iako se o nizozemskom nogometu uvijek govori biranim riječima, a 'tulipani' na velikim natjecanjima redovito ostvaruju dobre rezultate, njihovo nacionalno prvenstvo se po financijskoj moći ne može mjeriti s ligama 'Petice'.

No to ne znači da je u Nizozemskoj dosadno. Pored Ajaxa koji svako malo uspije formirati generaciju za europske vrhove, jedan od klubova koji predstavljaju značajnu točku na europskoj nogometnoj karti je PSV. U zadnje vrijeme ne toliko zbog internacionalnih uspjeha, koliko zbog činjenice da njegovo vodstvo iskazuje strahovito istančan njuh za mlade talente. Eindhoven je jedna od prvih baza latinoameričkih 'dragulja' na njihovom putu do europske slave (i novaca). PSV ih nabavlja relativno nepoznate i jeftine, da bi ih kasnije bajoslovno prodao u neki veliki klub.

Najbolji primjer su brazilski 'carevi' Romario i Ronaldo. Romario je u Eindhoven stigao kao ultranadareni 22-godišnjak iz Vasca Da Game. Od 1988. do 1993. 'Kratki' je za PSV odigrao 143 utakmice i zabio čak 127 golova. Potom je završio u Barceloni i na SP-u 1994. postao najbolji igrač svijeta.

Romario je u PSV-u igrao od 1988. do 1993. godine

Romarijevim putem krenuo je i njegov nasljednik Ronaldo Luis Nazario de Lima. Tek što je postao punoljetan, iz Cruzeira je prešao u PSV, te tamo dodatno razvio svoje ogromne potencijale. U dvije nizozemske sezone bilo je jasno da je crveno-bijeli dres obukao još jedan nesvakidašnji igrač. 'Il Fenomeno' je u 57 utakmica postigao 54 gola, a Barcelona nije previše dvojila... Povijest se ponovila – još jedan veliki Brazilac prešao je iz PSV-a u katalonski klub...

Tako velika imena PSV poslije više nije uspio ni dovesti ni stvoriti. No i danas, kada oni odluče kupiti nekog 'klinca', znači da u njemu ima nešto i da će on od tog trenutka uživati osobitu pažnju skauta iz najvećih europskih klubova. Jedan od takvih je Mateja Kežman, daroviti golgeter i reprezentativac Srbije i Crne Gore. U budućnosti će možda svijet brujati o Koreancima Young-Pyo Leeju ili Ji-Sung Parku koje je PSV doveo 2002. godine nakon SP-a u Japanu i Koreji.

PSV-ov model skautiranja nepoznatih darovitih igrača čini se idealnim modelom za poslovanje manjih klubova koji žele biti uz bok velikima. Često se i u našim relacijama, u kontekstu Hajduka ili Dinama, spominjao upravo PSV kao primjer kako opstati u sve nemilosrdnijem nogometnom biznisu.

Jedan od najboljih nizozemskih igrača svih vremena - Ruud Gullit

Generacije 'Mr. PSV-a' i Gullita
Klub je osnovan 31. klovoza 1913. godine. Ime PSV je skraćenica i znači 'Philipsov sportski klub'. Od osnutka do današnjih dana crveno-bijeli nastupaju na Philips Stadiumu koji može primiti 36 tisuća gledatelja.

Svoje prvo 'zlatno' razdoblje PSV je imao 70-ih godina prošlog stoljeća. Osim tri nacionalna prvenstva i dva kupa, osvojen je i prvi veliki međunarodni trofej. Godine 1978. grad Eindhoven je dobio osvajača Kupa UEFA! Finalni protivnik PSV-u bila je francuska Bastia koju su Nizozemci na Philips Stadiumu pregazili sa 3:0. Bila je to generacija Van Beverena, braće Kerkhof, Poortvlieta, no prvo ime i vjerojatno najveći igrač u povijesti kluba bio je Willy van der Kuijlen.

'Mr. PSV' je u klubu još od dječačkih dana, a nakon velebne seniorske karijere (u 648 službenih utakmica postigao je 394 gola) danas u njemu radi kao trener mlađih dobnih kategorija. Karijeru dugu više od 16 godina završio je kao najbolji strijelac u povijesti nizozemskih natjecanja.

PSV je najmoćniji bio u razdoblju od 1986. do 1992. godine, kada je i veliki Ajax za njih bio 'druga liga'. Osvojeno je svih sedam prvenstava i tri kupa! Vrhunac je došao 1988. kada su domaćim trofejima dodali i europski kup, pobijedivši u finalu portugalsku Benficu tek nakon jedanaesteraca.

Za PSV su tada igrali Ruud Gullit, Ronald Koeman, legendarni vratar Hans van Breukelen, Gerald Vanenburg... A onda je došla nova generacija Ajaxove škole predvođena trenerom Louisom van Gaalom, te pokorila i PSV i ostatak Europe.

Posljednjih godina PSV je na nizozemskoj sceni ravnopravan protivnik Ajaxu. Prošle sezone uzeli su svoje 17. prvenstvo, ove pak godine Ajax im je pobjegao za šest bodova. Veliki igrači tipa Romario & Ronaldo zasad još nisu proizvedeni, te Barcelona i ostali moraju i dalje čekati ili se okrenuti nekome drugome...

=====

FC Chelsea - Abramovičeva zabava

Iako je Chelsea nastao 1905. te se od tada uspinjao ljestvama uspjeha, londonski klub je ipak u središte zanimanja došao kada ga je kupio ruski multimilijarder, Roman Abramovič. Preuzimanjem kluba od strane ruskog bogataša počinje novo doba Chelseaja

Ako pogledate današnje sportske vijesti, nema dana kada se u novinama ne pojavi ime Romana Abramoviča i njegove igračke, Chelseaja, ili kako su klub nazvali otočki novinari – Chelski - koji su u potrazi za nekim novim igračem. Ruski oligarh je izgleda uveo novo pravilo u klubu koje glasi: 'Želim sve i želim sada'.

Mnogi su bili skeptični nakon što je Abramovič postao vlasnikom kluba, no svakim danom je sve jasnije da se Roman nije šalio…

No povijest kluba iz londonskog predgrađa Chelsea, otud i naziv kluba, ne počinje s Abramovičem, nego od 1905. godine.

Klub je osnovao tada poznati građevinski poduzetnik Gus Mears koji je kupio Stamford Bridge te sagradio stadion koji je primao 1.500 gledatelja.

Nakon par godina 'kuburenja' u nižim ligama, Chelsea se uspio kvalificirati u Diviziju 2 engleske lige. A poslije dvije godine igranja u drugoj Diviziji, nogometaši Chelseaja su uspjeli ući u Diviziju 1. Odlična generacija predvođena Jackom Whitleyjom, Georegeom Hilsdonom (koji još uvijek drži rekord po broju postignutih golova na jednoj utakmici – 6), uspjela je doći do finala Kupa, gdje su izgubili od Sheffield Uniteda sa 3:0.

Nakon rata, klub se i dalje razvijao i polako poprimao konture velikog kluba, kakav je i danas.

Godine 1955. Chelsea je došao do prvog trofeja u svojoj riznici. Te godine 'Bluesi' su osvojili naslov prvaka, no pravi procvat Chelsea je doživio kasnih 60-ih i ranih 70-ih kada je počela rasti njegova popularnost i kada su ga mnogi nazivali klubom s najviše stila.

Zahvaljujući klupskom skautu, Jimmyju Thompsonu koji je u klub doveo veliki broj mladih i perspektivnih igrača, Chelski je jednostavno procvjetao.

U razdoblju od 1963. do 1972. godine Chelsea je postigao značajne uspjehe. Osvojili su Liga kup 1965. godine, bili su polufinalisti FA kupa 1965. i 1966. godine, finalisti 1967. godine, te pobjednici FA kupa 1970. godine. Osim osvajanja domaćih trofeja, Chelsea je u tom razdoblju bio uspješan i na međunarodnom planu.

Osamdesete godine su bile poprilično loše za Chelski, zbog različitih komplikacija momčadi je prijetilo ispadanje u treću ligu, no čelnici kluba uspjeli su ga spasiti od ispadanja.

Novo vrijeme započelo je dolaskom Glena Hoddlea na mjesto trenera koji je u tri godine stolovanja u klubu uspio sagraditi temelje za buduće uspjehe.

Nakon Hoddlea na užarenu klupu londonskog kluba zasjeo je Ruud Gullit koji je klub doveo do osvajanja FA kupa 1997. godine. Nakon Nizozemca, na klupu je sjela druga legenda, Gianluca Vialli, koji je vodio klub u njegovom najplodnijem razdoblju.

Vialli je u prva četiri mjeseca na klupi 'Bluesa' osvojio dva trofeja – Liga kup i Kup pobjednika kupova. Tijekom sljedećeg ljeta Vialli je potrošio vreću novaca kupivši Sasiraghija, Ferrera, Laudrupa i Desaillyja koji je te godine igrao finale Svjetskog prvenstva.

Sezone 2000/2001. Viallija je zadesila ista sudbina kao i mnoge prije njega. Zbog samo šest osvojenih bodova u šest utakmica Vialli je morao odstupiti, te je mjesto trenera kluba prepustio svom sunarodnjaku Claudiju Ranieriju.

Danas, iako je Chelsea u polufinalu Lige prvaka, Ranieriju i dalje prijeti izgon iz kluba, no tko zna kako će se situacija razvijati.

Od naših igrača u Chelseaju je igrao (točnije, još uvijek igra) Mario Stanić koji je na ljeto 2000. godine došao na Stamford Bridge.

Činjenica je da u Chelseaju dolaskom ruskog multimilijardera Romana Abramoviča počinje nova era u kojoj će samo naslovi nacionalnog ili europskog prvaka spašavati sezonu.

U ovom trenutku, engleskom klubu je samo nebo granica…

======

AC Milan: Omiljena igračka talijanskog premijera

Ne morate biti zakleti pripadnik skupine 'Brigade Rossonere', ne morate biti mrzitelj Intera i Juventusa, i ne morate biti Silvio Berlusconi da biste ustvrdili kako je AC Milan jedan od najvećih klubova na cijelome svijetu

Šesnaesterostruki prvak Čizme, pet kupova Italije, šest puta europski šampion, trostruki prvak svijeta... Ovo su samo neki od naslova kojima se diči famozna 'squadra' sa San Sira, stadiona koji se još naziva i nogometnom Scalom, aludirajući na famoznu milansku opernu dvoranu.

U više od stoljeća postojanja klubom su prodefilirali deseci nogometnih besmrtnika - trenera, igrača, predsjednika i ostalih likova čije priče danas objedinjuje muzej AC Milana.

Stadion San Siro prima 85 tisuća ljudi: zovu ga 'nogometna Scala', a na njemu, za razliku od slavne operne kuće, uglavnom pjeva publika

Korijeni AC Milana sežu do 19. stoljeća. Klub koji će uskoro harati 'calciom' osnovala je 1899. godine grupa engleskih nogometnih zaljubljenika predvođena Alfredom Edwardsom u sobi 'Hotela du Nord'. Jedna vinarija u milanskoj Via Berchet postala im je glavno sjedište, a kolektiv se tada zvao Milan Football & Cricket Club. Otočka iluzija da bi kriket mogao opstati u Italiji ubrzo se rasplinula, ali se nogometna sekcija razvila dok si rekao keks.

Mnogi veliki klubovi imaju jednu ili dvije osobe čija su karizma, utjecaj i osvojeni trofeji ostavili takav trag da se povijest tog kolektiva dijeli na vrijeme prije i vrijeme poslije djelovanja dotične osobe. U AC Milanu, međutim, postoji više takvih ličnosti. Od nezaboravnih igrača, preko nekih od najvećih svjetskih trenera, do predsjednika. Prvom čelniku AC Milana Edwardsu trebale su svega dvije godine (od osnutka kluba 1899. do 1901) da osvoji povijesni prvi naslov za 'rossonere'.

Gazda AC Milana Silvio Berlusconi diže čašu s bivšim trenerom Fabijem Capellom

Aktualni 'presidente' Silvio Berlusconi, koji ujedno predsjedava i talijanskom vladom, najtrofejniji je predsjednik i najizgledniji kandidat za ranije spomenutu titulu središnje osobe u povijesti kluba.

Otkad je ovaj kontroverzni političar, tajkun, medijski mogul i tko zna što još preuzeo momčad sa San Sira, klub je osvojio šest 'scudetta', četiri naslova prvaka Europe, jedan talijanski kup i još 'naramak' interkontinentalnih kupova, superkupova i inih trofeja. Upravo je u njegovoj eri AC Milan zakoračio u onaj najviši rang svjetskih klubova, rang u kojem njegovo ime postaje jedna od prvih asocijacija kada se prosječnom Zemljaninu spomene riječ 'nogomet'.

Kad je riječ o igračima koji su ostavili najdublji trag, među cijelom vojskom 'besmrtnika' odskače jedno ime - Franco Baresi. Čovjek koji je od 1977. do 1997. komandirao obranom Milanesa prošao je sve - od propadanja momčadi u drugu ligu početkom 80-ih do višenavratnog penjanja na krov Europe. S Milanom je osvojio 14 velikih trofeja, a u javnoj anketi izabran je za igrača stoljeća.

Franco Baresi slavi sa svojim suigračima: kao igrač je na San Siro istrčavao punih 20 godina...

Baresi je lidersku palicu naslijedio od legendarnog Giannija Rivere, lucidnog veznjaka koji je u 'crveno-crnima' proveo 18 sezona i smatra se jednim od najvećih talijanskih igrača ikada.

Ono što su nekada bili Gianni Rivera i Franco Baresi danas je Paolo Maldini, ikona 'crveno-crne' obrane i talijanske reprezentacije, 36-godišnjak koji je cijeli svoj igrački vijek proveo na San Siru.

No slavu AC Milana pronosili su i mnogi inozemni igrači. U 50-ima je to bio mitski tercet Šveđana: Gunnar Gren, Gunnar Nordhal i Nils Liedholm, poznatiji kao 'Gre-No-Li trio'. Gren i Nordhal su inače nastupili i na Svjetskom prvenstvu 1958. godine na kojem je domaćin Švedska u finalu poražena od Brazila predvođenog Peleom, Garrinchom i ostalim brazilskim velikanima.

Ruud Gullit, legendarni nizozemski čupavac

Što tek reći na nizozemsku koloniju koja je krajem 80-ih i početkom 90-ih u dresu Milana drmala svijetom... U obrani Frank Rijkaard, Ruud Gullit u vezi, a u napadu nikad prežaljeni Marco van Basten, igrač čiju je veličanstvenu karijeru prekinula neizlječiva ozljeda zgloba, a i danas mnogi smatraju kako bi Van Basten, da je odigrao još nekoliko sezona, dostigao velikane poput Pelea i Maradone...

Zvonimir Boban, Hrvat koji je u crveno-crnom dresu ostavio daleko najveći trag na Apeninskom poluotoku

Velike karijere u Milanu napravili su i genijalni Crnogorac Dejan Savičević, liberijski goleador George Weah, francuski defanzivac Marcel Desailly i, naravno, ponajbolji hrvatski loptač svih vremena Zvonimir Boban.

Kapetan nezaboravne generacije 'vatrenih' profesionalne je uspjehe postizao u dresu 'milaneza'. Čak devet sezona 'trajao' je na San Siru, sudjelovao u najvišim dometima kluba, a njegovo remek-djelo je zadnji 'scudetto' za Milan, osvojen u sezoni 1998/99. Bila je to i posljednja Zvonina godina na San Siru, a u naslov je ugradio nekoliko fenomenalnih partija na izmaku sezone kada se odlučivalo o prvaku.

U to vrijeme negdje oko prvog sastava vrzmao se daroviti Riječanin Dario Smoje, no ubrzo se vratio u Hrvatsku, prvo u Dinamo, a sada još jednu stepenicu niže, u NK Zagreb.

Frank Rijakaard

Nakon kratkotrajne krize početkom novog tisućljeća, AC Milan je ponovno 'u sedlu'. Aktualni su prvaci Europe, a u domaćem prvenstvu biju ljute bojeve s Juventusom, Romom, Lazijem i vječnim gradskim rivalom Interom. Zvijezde momčadi su ukrajinski golgeter Andrij Ševčenko, zatim Brazilac Serginho, fizikalac s 'hektolitarskim' plućima Ivan Gattuso, Manuel Rui Costa... Teško ih je sve pobrojati... Ne zaboravimo Darija Šimića, prokušanog stopera koji već godinama za kruh zarađuje na Apeninskom poluotoku, ali trenutno nije u udarnoj opciji trenera Carla Ancelottija.

Milanov brod i dalje sjajno plovi, a dok im je predsjednik šef Italije, teško da može i biti drukčije. Sukob interesa u Berlusconijevoj je interpretaciji vrlo relativan pojam...

======

Porto - najuspješniji portugalski klub zadnjeg desetljeća

Povijest nogometnog kluba Porto seže u daleku 1893. godinu, kada je Antonio Nicolau de Almeida, gledajući povijesne knjige, došao na ideju da napravi klub koji bi uz poznato portugalsko vino bio ambasador zemlje u svijetu

Ni ne znajući u kakvu će se tijekom godina instituciju pretvoriti FC Porto, De Almeida je krenuo u pionirski pothvat osnivanja kluba koji je danas po mnogima najpoznatiji i najbolji portugalski klub

Iako će se mnogi ljubitelja nogometa sukobiti tko je bolji klub, Porto ili Benfica, ostaje činjenica da je Porto u posljednjem desetljeću ipak najtrofejniji portugalski klub.

No, ono što će se svi složiti je da je uz Sporting i Benficu Porto najpoznatiji portugalski klub.

Nakon prvog predsjednika De Almeide Porto je 1906. godine preuzeo Jose Monteiro da Costa koji je kao službene boje klube preuzeo boje s nacionalne zastave zato što je smatrao kako će Porto postati velika svjetski klub koji će 'braniti ne samo ime grada nego i Portugal'. On vjerojatno ni sam nije znao koliko će se od njegovih predviđanja obistiniti u budućnosti.

Dom nogometaša Porta - stadion Antas

Polako ali sigurno Porto je počeo stajati na vlastite noge. Trebalo je više od 50 godina kako bi dobili svoj stadion. 28. svibnja 1952. godine stadion Antas inauguriran je u dom Portovih nogometaša, a do današnjih dana stadion Antas svjedočio je mnogim uspjesima i porazima.

U predvečerje 35. rođendana stadiona Antas nogometaši Porta ostvarili su najveći uspjeh u povijesti kluba. Naime, 27. svibnja 1987. godine u Beču su nogometaši Porta osvojili naslov europskih prvaka, nakon što su tri godine prije tog povijesnog događaja izgubili od Juventusa u finalu Kupa pobjednika kupova.

Te 87. godine pod vodstvom trenera Artura Jorgea Portugalci su pobijedili minhenski Bayern na Prater stadionu u Beču rezultatom 2:1. Osim po pobjedi Porta, ta je utakmica upamćena i po fantastičnom golu Rabaha Majera petom za izjednačenje.

Zbirka trofeja koje su igrači Porta osvojili 1987. godine

U momčadi Porta u to vrijeme glavna je zvijezda bio Alžirac Rabah Madjer, čovjek koji je izabran za najboljeg sportaša Alžira u 20. stoljeću. Nakon što je 1985. godine iz pariškog Racinga došao u Porto, Madjer je donio slavu portugalskom klubu te ga doveo do najvećih rezultata u klupskoj povijesti.

Kako bi upotpunili fantastičnu godinu, igrači Porta su pod vodstvom našega Tomislava Ivića u Tokiju osvojili Interkontinentalni kup, savladavši urugvajski Penarol 1:0, da bi mjesec dana kasnije pobijedili u Amsterdamu Ajax 1:0, i tako obogatili svoju ionako punu riznicu trofeja za još jedan – UEFA Super Kup.

U devedesetim se nastavila dominacija Porta u domaćem prvenstvu, a kormilo tog velikog portugalskog kluba vodila su imena kao Englez Bobby Robson, Antonio Oliveira i Fernando Santos.

Godine 2003. nogometaši Porta osvojili su Kup UEFA protiv škotskog Celtica

Posljednji uspjeh Porto je postigao 2003. godine kada su u Sevilli u finalu Kupa UEFA pobijedili škotski Celtic 3:2 (nakon produžetaka), a iste su godine osvojili i nacionalno prvenstvo i kup, i tako po prvi puta u svojoj povijesti u istoj godini osvojili europski naslov, nacionalno prvenstvo te kup.

Deco, Vitor Baia te ponajviše trener Jose Mourinho glavne su zvijezde kluba koji se vinuo u zvijezde. Kluba koji je danas poznat u cijelom svijetu i koji je uz poznato svjetsko vino, porto, najpoznatiji portugalski izvozni produkt.

Obrisan korisnik

Pristupio: 07.03.2005.
Poruka: 8.459

21. ožujka 2006. u 18:12

nek se nadje za svakog ponesto

Ajax - oaza 'totalnog nogometa'

Na svijetu ima trofejnijih klubova, ali malo ih se može pohvaliti takvom tradicijom tehnički perfektnog i oku ugodnog nogometa kao što je to slučaj s Ajaxom, simbolom slavne nizozemske škole tzv. 'totalnog nogometa'. Financijski inferioran španjolskim, talijanskim ili engleskim rivalima, Ajax je u 104-godišnjoj povijesti proživljavao bolja i gora vremena, no bio je i ostao čuvenim rasadnikom nesvakidašnjih nogometnih talenata

Johan Crujiff, Marco van Basten, Frank Rijkaard, Dennis Bergkamp, Patrick Kluivert, Edgar Davids… Nevjerojatna galerija reprezentativnih nogometnih genijalaca, a svi su zanat pekli u Ajaxu. Ima njih još: Seedorf, Witschge, Koeman, Overmars… Mogli bismo tako još neko vrijeme. Reiziger, Ron de Boer, Frank de Boer, Van der Sar… Dobro, sad je dosta.

Korijeni Ajaxa sežu u 1893. godinu kada su Han Dade, Carel Reeser i Floris Stempel u Amsterdamu osnovali klub Union, koji se 1900. pretvorio u nogometni klub Ajax.

Prvo zlatno doba 27-erostrukog prvaka Nizozemske bilo je razdoblje od 1929. do 1939. godine kada je osvojeno pet nacionalnih prvenstava, a izgrađen je i slavni stadion De Meer.

U to je vrijeme za Ajax nastupao najefikasniji igrač u povijesti kluba, Piet van Reenen. Od 1929. do 1942. godine zabio je teško dostižna 272 gola u 235 utakmica, a teško će biti srušiti i njegov rekord od sedam golova na utakmici protiv Veendama iz 1932. godine. Bila je to generacija iznimnih majstora, među kojima se našao i Wim Anderiesen, kasnije policajac po kojem je 1955. nazvana ulica u predgrađu Amsterdama.

Druga zlatna i nikad ponovljena era bile su rane sedamdesete kada su u klubu igrali mitski Johan Cruijff, zatim Piet Keizer, Ruud Krol, Arie Hann… Ajax je neodoljivom napadačkom igrom osvojio simpatije nogometnih poklonika širom svijeta, a totalna supremacija okrunjena je trima uzastopnim naslovima europskog prvaka (1971-73). U finalima su redom padali Panathinaikos, Inter Milan i Juventus.

Godine neupitne Ajaxove europske vladavine završile su prelaskom Cruijffa u budućeg kontinentalnog vladara, španjolsku Barcelonu.

Novi val nogometnih besmrtnika iz Nizozemske stigao je osamdesetih. Njegov predvodnik bio je ponajbolji svjetski napadač svih vremena, Marco van Basten (kronična ozljeda gležnja prekinula mu je karijeru u zenitu), koji je u 127 mečeva za crveno-bijele dao čak 151 gol. Pod trenerskom palicom povratnika Johana Cruijffa Ajax je 1987. osvojio svoj jedini Kup pobjednika kupova u povijesti.

Uslijedile su mučne godine, serija nedaća koja se danas naziva najtežim razdobljem u povijesti kluba. Ajax je prvo novčano kažnjen zbog nezakonitosti u poslovanju, a 1988. zadesilo ga je i jednogodišnje isključenje iz svih europskih natjecanja jer je njegov 'navijač' na utakmici Kupa UEFA-e protiv bečke Austrije metalnom ogradom pogodio Austrijinog golmana Franza Wohlfarta.

Iste godine dogodila se avionska nesreća u Surinamu. Avion je prevozio nizozemske igrače surinamskog podrijetla koji su u tu bivšu holandsku koloniju putovali na prijateljsku utakmicu. Među poginulima je bio i rezervni Ajaxov golman Lloyd Doesburg.

Novi veliki uzlet dogodio se pod trenerskom palicom dotad prilično nepoznatog Louisa van Gaala. Godine 1992. generacija Bergkampa, Witschgea, Wintera i ostalih osvojila je Kup UEFA-e, a godinu dana kasnije i Ligu prvaka, pobjedom 1:0 nad Milanom (Rijkaard asistirao za mladog Patricka Kluiverta). Igrači Ajaxa tada su demonstrirali neki novi nogomet, strahoviti tempo uz mnogo dodavanja, ali šampionska se generacija ubrzo razmiljela po bogatijim ligama.

Iza njih su stalno dolazili novi i novi wunderkindi. Nizozemski nogometni inkubator ne prestaje s proizvodnjom, no na ekstra generaciju koja bi bila kadra pokoriti financijski moćnije klubove Europe još se čeka. U Nizozemskoj su, naravno, konstantno u vrhu, a mnogo očekuju od novog trenera, igračke legende Ronalda Koemana.

Od 1996. klub igra na novom stadionu, atraktivnoj Amsterdam Areni koja prima nešto više od pedeset tisuća gledatelja.

Za Ajax i dalje vrijedi stara formula: što dulje uspiju sačuvati svoje najnadarenije igrače, šanse za proboj do europskih nogometnih vrhova su im veće…

======

Valencia - mala riba koja jede velike ribe

Dok Real Madrid i Barcelona troše nezamislive milijune dolara, eura, franaka i ostalih valuta kako bi vladali španjolskim i europskim nogometom za to vrijeme raste jedan novi-stari nogometni velikan – FC Valencia…

Svojedobno se španjolska liga smatrala slabijom od, recimo, talijanske ili engleske, a pričalo se uglavnom o Real Madridu i Barceloni, klubovima koji na svjetskoj sceni predstavljaju nogometne gigante, dok je unutar španjolskih granica njihovo suparništvo izraz vječnog antagonizma između prijestolnice Madrida i ponosne pokrajine Katalonije sa svojom metropolom Barcelonom.

U zadnje vrijeme taj je 'stoljetni rat' pomalo u drugom planu. Naslove, naime, i jednima i drugima odnosi Valencia, klub iz istoimenog grada na Sredozemnom moru, grada od svega 800 tisuća stanovnika.

Ove sezone pregršt razloga za veselje - navijači Valencije

Tako je bilo i ove sezone. 'Velike ribe' su kupovale Beckhame, Davidse, Ronaldinhe (posljednjoj dvojici svaka čast, konačno su digli Barcu), no na kraju sezone prvak je Valencia, momčad u kojoj su zvijezde Aimar, Canizares, Oliveira… Imena koja baš ne izazivaju histeriju tinejdžera diljem svijeta i čiji vas vlasnici ne motre s raznih jumbo plakata, ali kad istrče na teren mogu se mjeriti s bilo kojim protivnikom.

Valencia je vrlo opasna i na kontinentalnim natjecanjima. Osvajanje Lige prvaka, najviša stepenica na koju se može popeti neki europski klub, još uvijek im predstavlja neispunjenu misiju, no dva uzastopna finala 2000. (poraz od 3:0 od Reala) i 2001. godine (poraz od Bayerna nakon 11-eraca) svjedoče o zlatnim vremenima i velikim dometima južnošpanjolskog kluba.

Ove sezone love svoj treći Kup UEFA-e, trofej koji nisu osvojili već 40 godina. Na putu im stoji Olympique iz Marseillea, a pobjednika će donijeti srijeda, 19. svibnja…

Nogometno prvenstvo Španjolske pokrenuto je 1928. godine. Valencia je tada bila u drugoj ligi. Tri godine kasnije već je u elitnom razredu, a prvi veliki trofej dolazi 1941. – bio je to španjolski kup, prvi od ukupno šest Valencijinih (zadnji osvojen 1999).

Crno-bijeli dani kluba iz južne Španjolske

Valencia je šest puta postajala prvakom Španjolske, dvaput u zadnje tri godine. Ovoj 'berbi prvenstvenih naslova' prethodila su tri sušna desetljeća… Jedno prvenstvo osvojeno je daleke 1971, a preostala tri još mnogo davnijih, 40-ih godina prošlog stoljeća.

Okršaj s Dinamom u Kupu velesajamskih gradova
Postoje nogometni klubovi veći od Valencije, no po trenutnoj moći ona se nalazi u samom svjetskom vrhu. Protekle godine vjerojatno su najuspješnije u povijesti kolektiva sa stadiona Mestalla, no 'lude 60-e' bile su za Valenciju bogatije trofejima. Osvojena su dva Kupa velesajamskih gradova, današnji Kup UEFA-e. Prvi put, 1962. godine u finalu su svladali Barcelonu, i to s nevjerojatnih 6:2 u prvoj utakmici. Tih su dana navijači Valencije uživali u čarolijama brazilskog golgetera Walda Machada.

Mario Kempes igrao je u Valenciji početkom 80-ih, a klub je osvojio Kup kupova i europski Superkup

Godinu dana kasnije obranili su naslov protiv zagrebačkog Dinama, kojeg je u to vrijeme Europom proslavljala slavna generacija Belina, Zambate, Rore… U prvoj utakmici Valencia je u Zagrebu slavila rezultatom 2:1, a i u uzvratu je bila bolja sa 2:0. Dinamo se trofeja dočepao četiri godine kasnije, one toliko puta spominjane 1967. godine…

Od vrednijih Valencijinih trofeja valja također istaknuti Kup pobjednika kupova iz 1980. godine, vremena kada je u klubu igrao argentinski 'Matador' Mario Kempes. Iste sezone osvojen je i Kup kralja te europski Superkup.

Dres Valencije odjenulo je nekoliko istinskih velikana cjelokupne nogometne povijesti. Uz spomenutog Kempesa, idoli Mestalle bili su i Alfredo di Stefano, Romario, Mendieta…

=====

Liverpool FC: You'll never walk alone

Kralj među engleskim klubovima zove se Liverpool FC, 18-erostruki je državni prvak i šesterostruki osvajač FA kupa. Njegova burna povijest bilježi trofeje i nebrojene slavne trenutke, ali i stravične tragedije...

Engleska je izmislila nogomet. Engleska luduje za svojim izumom, od sjevera do juga, od sela do velikih gradova, nogomet je na Otoku narodni običaj. Državno prvenstvo igra se već 115 godina, a većina današnjih premierligaša stvorena je još u 19. stoljeću.

Osim po najvećem pop bandu svih vremena – Beatlesima, sjevernoengleska luka Liverpool u svijetu je najviše poznata upravo po istoimenoj nogometnoj momčadi. Legendarni Redsi postoje još od 1892. godine, a danas predstavljaju nogometni kolektiv s najviše osvojenih prvenstava u engleskoj povijesti.

Anfield Road - engleska nogometna bajka

U svjetskim okvirima Liverpool spada u najvažnije nogometne metropole, a istoimeni klub diči se veličanstvenom navijačkom armijom koja redovito puni kultni stadion Anfield Road. Iako na stadionu ima nešto više od 45 tisuća sjedalica, znalo se dogoditi da se na tribine natrpalo i 60-ak tisuća vjernih poklonika...

'You'll never walk alone', himna Liverpoolovih navijača (inače hit Richarda Rodgersa i Oscara Hammersteina II. iz 1945. godine), najpoznatija je navijačka himna na svijetu. Nije joj mogao odoljeti ni Dubravko Ivaniš Ripper koji je za legendarnu 'Dinamo ja volim' preuzeo motiv upravo iz te pjesme, stvorivši tako najpopularniju i po mnogima najbolju nogometnu himnu u ovom dijelu Europe.

Bill Shankly: trener-vizionar koji je udario temelje europski moćnom Liverpoolu

Liverpool FC nastao je davne 1892. godine odvajanjem od nekoliko godina starijeg Evertona, također jednog od najvećih engleskih klubova, za kojeg je stoljeće kasnije zaigrao i jedan Hrvat – Slaven Bilić. Odvajanjem ova dva kluba stadion Anfield Road pripao je Liverpoolu, a rivalstvo Evertona i Liverpoola dan danas je jedno od najžešćih na Otoku.

Bill Shankly - otac velikog Liverpoola
Prvi naslov prvaka Redsi su dohvatili 1901. godine, a u sljedećih 60 godina taj su uspjeh ponovili još četiri puta. No daleko od toga da su cijelo to vrijeme u klubu tekli med i mlijeko. Godine 1954. rezultatski neuspjesi bacili su Liverpool u drugu ligu u kojoj je čamio sve do početka 60-ih. To je očito bilo dno dna za momčad s Anfielda jer su se nakon toga odgurnuli natrag u visine. Pod vodstvom trenera Billa Shanklyja Liverpool je ponovno izgradio jedan od najmoćnijih sastava u Europi.

'Želio sam od Liverpoola stvoriti neosvojivi bastion. Poput Napoleona - on je htio pokoriti cijeli prokleti svijet. Ja sam želio da Liverpool postane nedodirljiv, razvijati ga dok mu se cijeli nogometni svijet ne nađe pod nogama', vizionarske su riječi Shanklyja, ponajvećeg heroja u povijesti kluba.

Samo dvije godine nakon njegovog dolaska i povratka kluba u prvu ligu Liverpool je 1964. osvojio novi naslov prvaka Engleske, a nagodinu i prvenstvo i prvi FA kup u povijesti kluba! Napadački tandem Ian St. John i Roger Hunt zajedno su zabili 52 gola u prve dvije prvoligaške sezone, a vratar Lawrence sjajno je čuvao vlastitu mrežu. Sezonu u kojoj su obranili šampionski naslov Hunt je 30 puta matirao protivničke golmane.

Bob paisley, najtrofejniji trener u povijesti Liverpoola

Nakon silaska trofejne generacije sa scene Shankly je još jednom uspio dizajnirati pobjedničku momčad. S novim napadačkim dvojcem Keegan-Toschak te obrambenim 'bedemom' Clemence, Hughes i Lloyd, Liverpool je 1973. ponovno pokorio Englesku te se konačno, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, dočepao i prvog europskog trofeja - kupa UEFA-e. Prepoznatljivim 'dodaj i trči' stilom igre Redsi su se približavali Shankleyevom idealu nepobjedivosti. No, godinu dana kasnije Shankley je objavio svoje povlačenje i tako još uvijek na vrhuncu otišao u legendu.

Era Boba Paisleya
Mnogi su mislili kako se Liverpool nakon odlaska karizmatičnog vođe našao pred novim ponorom, no crne slutnje nisu se obistinile. Razlog tome bio je čovjek po imenu Bob Paisley.

Paisley je naslijedio Shankleya i nastavio njegovu misiju uzdigavši klub na još višu razinu. U manje od desetljeća njegove vladavine osvojeno je čak pet naslova engleskog prvaka, dok se u Europi Liverpool FC prvi put popeo na najviše postolje osvojivši europski kup. Bilo je to 1977. godine, a Redsi su u finalu rezultatom 3:1 svladali njemačku Borussiu Mönchengladbach. Dva gola s te utakmice djelo su McDermotta i Neala, igrača koje je Paisley otkrio u četvrtoj engleskoj ligi i prepoznao u njima velike potencijale.

Ian Rush, najbolji strijelac u povijesti Redsa

Euronaslov obranjen je iduće godine, a u finalu je golom Kennyja Dalglisha svladan belgijski FC Brugge. Pod Paisleyevim žezlom Liverpool se zadnji put na krov Europe popeo 1981. godine, pobjedom nad Real Madridom.

Tragedije na Heisleyu i Hillboroughu
Paisley je otišao, ali Liverpool je nastavio koračati pobjedničkim stazama. U nezaboravnoj sezoni 1983/84. osvojeno je prvenstvo, Liga-kup i kup Europe. Anfield Road slavio je velškog goleadora Iana Rusha, inače klupskog rekordera sa 335 pogodaka u crvenom dresu. No nastavak 80-ih donio je dvije užasne tragedije koje su crnim slovima upisane u povijest Liverpoola, a ljudi širom svijeta spominju ih i danas, nakon 15 godina, koliko je prošlo od posljednje.

Urušavanje zida odnijelo 39 života: tragedija u Heisleyu

Godine 1985. Liverpool je igrao finale Europskog prvenstva u Bruxellesu protiv Juventusa. Prije utakmice izbio je krvavi sukob između engleskih i talijanskih navijača, a neredi na tribini prouzročili su urušavanje zida i pogibiju 39 ljudi, većinom talijanskih tifoza. Utakmica je završila 1:0 za Juventus, no malo tko je mario za rezultat.

Liverpool i svi ostali engleski klubovi izbačeni su iz europskih natjecanja, a u rat s otočkim huliganima upustila se i famozna 'Čelična Lady', britanska premijerka Margaret Thatcher.

Godine 1989. u Sheffieldu se na stadionu Hillsborugh igrao meč FA kupa između Nottingham Forresta i Liverpoola. Navijači Redsa su doputovali u ogromnom broju, većem nego što je bilo mjesta na tribini. U pokušaju da se svi uguraju na stadion nastalo je guranje koje je rezultiralo najvećom nesrećom u povijesti engleskog nogometa. Od pritiska na zaštitnu ogradu ugušilo se 93 ljudi. Najmlađi među njima imao je deset, a najstariji 67 godina.

'Mangup', nogometni genijalac i heroj navijača: Robbie Fowler

Godinu dana kasnije Liverpool je osvojio svoj posljednji, 18. naslov otočkog šampiona. Uslijedile su tegobne godine u kojima se klub oporavljao od udaraca pretrpljenih u proteklom desetljeću, a sredina premierligaške ljestvice postala je realnost iz koje se Redsi nisu uspijevali izvući. Sve do dolaska francuskog trenera Gerrada Houlliera koji je nadarenu generaciju pretvorio u osvajače trofeja.

Heroj Anfielda u 90-ima bio je 'bad boy' Robbie Fowler, genijalni nogometaš koji i danas, nekoliko godina nakon odlaska iz Liverpoola, kod tamošnjih navijača uživa status 'nadčovjeka'. Fowler, međutim, nikada nije do kraja razvio strahoviti potencijal koji je iskazivao kao 20-godišnjak, a vremenom su mu mjesto u udarnoj 11-orici Redsa oduzeli novi 'wunderkind' Michael Owen te robusni centarfor Emile Heskey.

Upornošću uspio u Liverpoolu: Igor Bišćan

Godine 2000. Redsi su osvojili kup UEFA-e pobijedivši u finalu španjolski Alaves, za kojeg je tada igrao bivši napadač Hajduka Jurica Vučko. Uslijedio je i FA kup, pa se činilo da će Liverpool FC ponovno ka vrhu. Sjajna generacija - Owen, Heskey, Šmicer, Gerrard i ostali imaju težak zadatak ugurati se među trenutno najmoćniji otočki trolist koji čine Manchester United, Chelsea i Arsenal.

Jedan od stožernih igrača novog Liverpoola je i bivši dinamovac i trenutno suspendirani hrvatski reprezentativac Igor Bišćan, koji je nakon tri godine 'grijanja' klupe konačno dobio priliku te postao jedan od stožernih igrača obrane u Houllierovoj koncepciji.

Svaki igrač koji dođe igrati u Liverpool zna što mu je činiti ako želi uspjeti. Tribine Anfielda priznaju samo bespoštedne ratnike, igrače-jurišnike koji mogu izgubiti utakmicu, ali im se ne smije dogoditi da je završe s neoznojenim dresom. Dok se boriš za klupske boje, bodrit će te pjesma s Anfielda. I nikada nećeš hodati sam...

=====

Bayern München - najpoznatiji njemački klub

Prvih 100 godina Bayerna i njegova uspješna priča započinje i završava istim imenom – Franz. Osnivač najpoznatijeg njemačkog kluba bio je Franz John koji je 1900. godine u restoranu Gisela začeo ideju o nogometnom klubu

Skoro stoljeće kasnije još jedan Franz, Beckenbauer, odveo je minhenski Bayern do zvijezda. Danas je Bayern klub koji je davno prešao granice Njemačke i stekao milijune obožavatelja diljem kugle zemaljske.

Mnogo toga dijeli dva Franza. Dok je Franz John stvarao Bayern ni iz čega i bio zadovoljan relativno skromnim rezultatima kluba, Franz Beckenbauer kao današnji predsjednik kluba zahtijeva od svojih igrača mnogo više. Ni u svojim najluđim snovima osnivatelj Bayerna Franz John nije mogao zamisliti u što će se razviti klub koji je on osnovao. Prvaci Njemačke, europski prvaci, osvajači kupa Njemačke, svjetski klupski prvaci, svi ti trofeji su u prostorijama najpoznatijeg njemačkog kluba.

Čovjek koji je zlatnim slovima upisan u povijesne knjige Bayerna je Zlatko 'Čik' Čajkovski. Trenirajući igrače kao što su Franz Beckenbauer, Gerd Müller, Sepp Maier, Čajkovski je doveo Bayern do trećeg mjesta njemačke Bundeslige u sezoni 1965/66, a Bayern je te sezone osvojio i svoj drugi kup, pobijedivši u Frankfurtu Meidericher SV pred 60.000 gledatelja rezultatom 4:2.

Godine 1967. Bavarci su prvi put osvojili Europu. Nakon što su ponovno osvojili kup, 4:0 protiv Hamburga SV, Beckenbaur i društvo su pobijedili i Glasgow Rangerse 1:0 te osvojili europski Kup kupova.

Stroj za golove - Gerd Müller (lijevo)

Nakon Čajkovskog na klupu Bayerna zasjeo je Branko Zebec koji je odmah po preuzimanju Bayerna ukinuo konzumaciju akohola (što je Čajkovski dozvoljavao svojim igračima) i uveo poznatu njemačku disciplinu. Odmah su se pokazali rezultati, Bayern je osvojio duplu krunu - prvenstvo Njemačke sa 8 bodova prednosti nad drugoplasiranom Alemannijom Aachen (ove ih je sezone izbacila iz kupa) te njemački kup, pobijedivši u finalu Schalke 04.

Nakon te dvostruke krune Bayern se borio s prosječnošću, da bi tek 1972. godine ponovno osvojio naslov prvaka, predvođen trenerom Udom Lattekom i 'strojem za golove' Gerdom Müllerom koji je u toj sezoni postigao impresivnih 40 golova.

Nekad branič, a danas alfa i omega Bayerna - Franz Beckenbauer

Iako se nakon toga Bayern ponovno borio s prosječnošću u njemačkoj ligi, na europskom planu Bavarci su bili puno uspješniji. Godine 1975. godine Bayern je osvojio naslov europskog prvaka pobijedivši Leeds 2:0 u Parizu (golovima Rotha i Müllera), a sljedeće godine su pobijedivši 1:0 St. Etienne u Glasgowu obranili naslov europskog prvaka. Iste su godine osvojili i svjetsko klupsko prvenstvo pobijedivši brazilski Belo Horizonte u dvije utakmice (0:0 u prvoj i 2:0 u drugoj utakmici), a to je ujedno bio i posljednji veliki uspjeh Bayerna do 2001. godine.

Početak devedesetih godina prošlog stoljeća za Bayern je bio pun razočaranja. Redale su se promjene trenera, nestalna forma te loši rezultati. Sören Lerby, Erich Ribbeck, Franz Beckenbauer samo su neka imena koja su se smjenjivala na trenerskoj klupi Bayerna. Kaiser Franz je donio naslov prvaka Njemačke u sezoni 1994/95, no nije se dugo zadržao na klupi Bayerna.

Nova era u povijesti Bayerna došla je s talijanskim trenerom Giovannijem Trapattonijem koji je bio omiljen među igračima i medijima, no nije donio ono što je čelnike Bayerna jedino zanimalo, a to su trofeji.

Današnji sastav minhenskog Bayerna

Danas na Bayernovoj klupi sjedi Ottmar Hitzfeld koji je u prvoj godini nakon preuzimanja kluba donio 15. naslov prvaka Njemačke i doveo klub do finala Lige prvaka. U Barceloni Bayern je izgubio od Manchester Uniteda 2:1, no u svom drugom pokušaju 2001. godine Bayern se, na čelu s Hitzfeldom, popeo na krov Europe pobijedivši u Milanu španjolsku Valenciju 5:4.

U novijoj povijesti slavnog bavarskog kluba od hrvatskih nogometaša igrala su dvojica – braća Niko i Robert Kovač. Ove sezone crveni dres ostao je samo na Robertu, dok je Niko otišao u berlinsku Herthu.

=====

Sparta Praha - tradicija i biser češkog nogometa

Iako se ne može reći da je samo praška Sparta simbol češkog nogometa, jer to je i godinu dana starija Slavija, sigurna je stvar da je Sparta najbogatiji i najtrofejniji klub u državi, s najvećim brojem navijača, a samim time i svjetskim imidžem

Klub je bio utemeljen 16. studenog 1893. godine kao AC Kralovske Vinohrady, a idejni organizatori bila su tri brata, Vaclav, Bohumil i Rudolf Rudl čija je ideja realizirana 17. prosinca iste godine. U tmurnim vremenima komunističkog režima Sparta se jedno vrijeme morala zvati Spartak Sokolovo (1953-65).

Prva Spartina momčad - iz davne 1896. godine

Zasada je osvojila čak 32 naslova prvaka bivše Čehoslovačke i samostalne češke lige. U bogatoj povijesti klub je osvojo tri naslova Srednjoeuropskog kupa (1927, 1935. i 1964). Ipak, s obzirom na 'veličinu' natjecanja, najveći dosadašnji uspjeh bio je plasman u polufinale Kupa europskih prvaka 1991/92. i Kupa pobjednika kupova u sezoni 1972/73. kada je ispala baš od AC Milana protiv kojeg igra u prvom krugu play offa, odnosno osmine finala, aktualne sezone Lige prvaka. A da su Česi i dalje 'neugodni' potvrđuje rezultat 0:0 iz prve utakmice.

Nezaboravne su bile utakmice sa splitskim Hajdukom u četvrtfinalu Kupa UEFA-e 1984. godine kad je Spartu na Poljudu u produžecima izbacio Blaž Slišković i njegov slobodnjak.

Najveća Spartina zvijezda - Karel Poborsky

Zaštitni znak Sparte njezini su tipični tamnocrveni dresovi u kojima igra već sto godina, kao i moderni stadion Toyota Arena (kapacitet 18.761 mjesta) u praškom kvartu Letna. Doduše, prvotna boja dresa bila je crna pa je zbog te tradicije često upravo crno-bijela kombinacija boja rezervnog dresa.

Sparta je uvijek bila riznica izvanrednih igrača koji su širom svijeta proslavljali češki nogomet. Legenda 20-ih godina bio je Karel Kada-Pešek, u onim vremenima smatran najboljim veznim igračem na svijetu, a veliki miljenik navijača 60-ih godina bio je slovački golgeter Andrej Kvašnak.

Najveći češki rivali - Sparta i Slavija

U to doba slavu Sparte šire njeni bivši igrači Pavel Nedved, Jan Koller (njega je klub sredinom devedesetih izbacio kao neperspektivnog!), Tomaš Rosicky i drugi.

Glavna zvijezda sadašnje Sparte sigurno je Karel Poborsky (rođen 30. ožujka baš kao i Koller) koji je prošle srijede (protiv Italije) odigrao 91. reprezentativnu utakmicu i tako je stvorio novi češki rekord. Stabilni članovi reprezentacije još su vratar Jaromir Blažek, branič Tomaš Hübschman i napadač Jiri Štajner, koji je ove zime u Spartu došao iz njemačkog Hannovera.

Osim u češkom prvenstvu, slave i u Ligi prvaka - Spartini igrači 1999. godine

Ugovor sa Spartom je prije dvije godine potpisao i mladi hrvatski napadač Danijel Cesarec (stigao iz Marsonije), sada na posudbi u momčadi Marila Pribram.

za
ostankiewicza