Najveci gradski derbiji !!!

123
...
91011
...
242526
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 08.12.2005.
Poruka: 11.625
21. ožujka 2006. u 18:24
  bravo d
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 07.03.2005.
Poruka: 8.459
21. ožujka 2006. u 18:46

 ima toga

Arsenal- Francuska 'kolonija' u Londonu
 
U Sjevernom Londonu nogomet igra jedna od najtraktivnijih loptačkih družina našega vremena. Nakon nepopustljive višegodišnje vladavine Manchester Uniteda otočki nogomet danas proslavlja Arsenal...

... A Arsenal, prvaka 'nogometno-izumiteljske' engleske nacije, danas proslavljaju – Francuzi. Trener Arsene Wenger konačno je realizirao svoj san. Sastavio je nepobjedivu momčad, šampionsku ekipu koja ove sezone u Premier ligi nije izgubila nijednu utakmicu!

Uz Wengera francuski začin Topnicima daje supersonični tercet Thierry Henry – Robert Pires – Patrick Vieira. Vremena kada je Arsenal bio asocijacija za dosadni nogomet netragom su nestala...

Danas se na Highburyu izvodi nogomet koji silovitošću i brzinom uzdrmava zakone fizike, a tehničkom virtuoznošću i kreacijom kod oduševljenih fanova pribavlja usporedbe s umjetnošću.

Wengerovim odabranicima ovo je već treće osvojeno prvenstvo Engleske u 21. stoljeću. Svakako jedno od najljepših razdoblja za čuveni klub koji su 1886. osnovali radnici u Woolwichkoj tvornici oružja (otuda naziv Arsenal i nadimak Topnici).

U Engleskoj se prijestolnicom nogometa danas uglavnom smatra Manchester (prije je to bio Liverpool). No ona prava prijestolnica, London, u Premier ligi redovito participira s po nekoliko klubova, što i ne čudi s obzirom na njegovu veličinu te ekonomsku, društvenu i mnogu drugu moć. Najuspješniji od svih londonskih klubova je upravo Arsenal. Na svom kontu ima 13 naslova engleskog prvaka te devet FA kupova (dva u aktualnoj eri Arsenea Wengera).

Možda zaigra s Ronaldinhom - Thierry Henry


Wengerov tim približava se dostignućima svojih prethodnika iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Alex James, Ted Drake, Cliff Bastin i ostali donijeli su u Sjeverni London čak pet naslova prvaka i dva FA kupa. Po mnogima najbolju momčad koju je Engleska dotad vidjela u daljnjem je razvoju spriječila smrt trenera Herberta Chapmana 1934, a kasnije i izbijanje Drugog svjetskog rata.

Za razliku od Manchestera i Liverpoola, Arsenal svoje vitrine baš i nije natrpao europskim trofejima. Prvi takav, Kup velesajamskih gradova (prethodnik današnjeg kupa UEFA-e), stigao im je 1970, a u finalu su svladali belgijski Anderlecht.

Iako su se još četiri puta našli u finalima Kupa kupova ili Kupa UEFA-e, samo su jednom slavili – osvojili su Kup kupova 1994. pobjedom 1:0 protiv Parme.

Na osvajanje Lige prvaka i dalje se čeka... Ove godine bili su među glavnim favoritima, no još se sjećamo kakav su 'genocid' favoriti pretrpjeli u najelitnijem europskom natjecanju. Ispali su od gradskog rivala Chelseaja, momčadi koja će se u idućim sezonama (dok god je vodi 'zlatna' tajkunska ruka Romana Abramoviča) 'postaviti na trepavice' ne bi li ih skinula s trona...

Arsene Wenger je na Highbury stigao u drugoj polovici 90-ih i započeo s izgradnjom momčadi koju se danas smatra najtalentiranijom uz onu Real Madrida i eventualno Milana. Klub se oprostio od legendarnog golgetera Iana Wrighta koji je u crveno-bijelom dresu dao čak 185 golova. Na njegovom mjestu već su jurcali Kanu, Dennis Bergkamp, mladi brzanac Thierry Henry, a nakratko i hrvatski goleador Davor Šuker.



Topnici su eksplodirali ulaskom u 21. stoljeće, no zbog neuspješnih pokušaja da postanu prvaci Europe neki ih promatrači tretiraju kao gubitnike. Usprkos tri engleska prvenstva...

Pored gospode Arsenal ima i svoje dame u štucnama. Od početka 90-ih do danas osvojile su šest naslova prvaka i pet WFA kupova.

Stari stadion Highbury uskoro će biti zamijenjen novim, 357 milijuna funti vrijednim zdanjem koje zasad nosi originalan naziv The Stadium. Novi dom Topnika trebao bi u pogon 2006. godine. Bit će visok 46 metara i moći će primiti 60.000 navijača.


Nekoliko klupskih rekorda Arsenala:

Odigrane utakmice: David O' Leary (722)
Golovi: Ian Wright (185)
Golovi u europskim natjecanjima: Thierry Henry (34)
Golovi u jednoj sezoni: Ted Drake (44)
Najveća posjećenost na tribinama: 73.295 ljudi protiv Sunderlanda u ožujku 1935.
Najveća pobjeda: 12:0 (protiv Loughborough Towna 1900. i Ashford Uniteda 1893)
Najveća europobjeda: 7-0 (Standard Liege, 3. studenog 1993)
Najteži poraz: 0-8 (Loughborough Town 1896)

======

Benfica - 100 godina portugalskog diva
Postoje klubovi za koje se čini da će - zbog svoje prebogate povijesti, utjecaja i sraslosti sa sredinom u kojoj su nastali - trajati vječno. I nakon perioda kad im ne ide najbolje i kad su rezultati sve gori, oni se uvijek vraćaju na vrh jer su više od običnog kluba, jer su institucija
Portugalski nogomet danas je poznat uglavnom po nacionalnoj reprezentaciji čiji nositelji igre nastupaju u ponajboljim europskim klubovima, uglavnom u inozemstvu. Od portugalskih momčadi veći trag u kontinentalnim natjecanjima u posljednje vrijeme ostavlja tek FC Porto, prošlogodišnji osvajač Kupa UEFA-e i već godinama najmoćniji portugalski klub.

No pogled u povijest nudi sasvim drukčiju sliku: uvjerljivo najtrofejniji nogometni klub iz zemlje fada je lisabonska Benfica, kolektiv čije vitrine čuvaju ni manje ni više nego 30 pokala namijenjenih prvaku Portugala. Ipak, zadnje prvenstvo osvojili su sad već davne sezone 1993/94.

Ove godine Benfica slavi okruglih 100 godina postojanja. Obljetnica ih ne zatiče u osobito lijepoj atmosferi. Još jednu sezonu kašlju u prašini u kojoj ih je ostavio FC Porto, financijski problemi i dalje preznojavaju Benficine čelnike, a klub je daleko od dana kada je slovio za ponajveći nogometni kolektiv na svijetu.

Dolazak Crne Pantere
Povijest portugalskog nogometa obilježena je velikim rivalstvom Benfice i Sportinga. U prvoj polovici 20. stoljeća uspješniji je bio Sporting, no odnosi se mijenjaju 60-ih godina. Pod vodstvom mađarskog trenera Bele Guttmanna Benfica se penje na europski tron. U finalu tadašnjeg Kupa prvaka svladana je slavna Barcelona.
Eusebio

Godinu dana kasnije u klub je stigla 'Crna Pantera'. Guttman je u Mozambiku pronašao jednog od najboljih igrača koji su se latili nogometne lopte, tada 19-godišnjeg Eusebia da Silvu Ferreiru.

Legenda kaže da je Guttman za Eusebija čuo u frizerskom salonu. U sjedalici do njega kosu je kratio trener brazilskog Sao Paola čija je momčad bila na turneji Portugalom. U razgovoru s kolegom Mađar je slušao o mladom napadaču koji raste na jugu Afrike i trese mreže za tamošnji Lourenco Marques - filijalu njihovog ljutog rivala Sportinga.

U roku od tjedan dana Guttman je bio u Mozambiku te privolio 'Panteru' na selidbu u Europu i potpisivanje za Benficu. Vodstvo Sportinga 'pošizilo' je čuvši tu vijest, a Eusebio se tjedan dana skrivao u jednom ribarskom selu, sve dok spor nije riješen. Cijelu svoju karijeru (14 sezona) ostao je vjeran Benfici.
Tomo Šokota (crveni dres) krajem sezone sigurno napušta Benficu


U prvoj sezoni s Eusebijem Benfica je obranila europski naslov svladavši u 'ludoj' utakmici i drugog španjolskog velikana, 'kraljevski' Real Madrid - 5:3. Real je bio strašno jak, dres Madriđana nosili su hodajući mitovi poput Eusebijovog idola Alfreda di Stefana i Ferenca Puskasa, koji je već do poluvremena ostvario hat-trick za vodstvo Reala 3:2. No u nastavku su pretrpjeli ugriz 'Crne Pantere' - nakon izjednačenja Eusebio je u samo tri minute (u 65. i 68) dvaput poentirao za krajnjih 5:3.

========

Juventus: Stara dama talijanskog nogometa
 
Bio jednom jedan student koji je sjedeći sa svojim kolegama došao na ideju o osnutku nogometne momčadi… Priče o začecima velikih klubova obično započinju takvom rečenicom, tako da ni u Juventusovom slučaju nije drugačije

Priča o najtrofejnijem talijanskom klubu Juventusu započinje davne 1897. kada je grupa studenata iz Torina došla na ideju o osnutku nogometnog kluba. Kao i svaki početak, i Juveov je bio težak. Godinama su 'kuburili' s novcima, no 1905. 'Stara dama' osvojila je prvo prvenstvo u svojoj prebogatoj povijesti.
Roberto Bettega

Nakon toga nogometni klub iz Torina nije bilježio zapaženije rezultate sve do 1923. kada je na predsjedničku fotelju zasjeo Edoardo Agnelli, sin osnivača Fiata. Dolaskom Agnellija počela je renesansa kluba za kojim je počeo ludovati sve veći broj nogometnih fanova. U to vrijeme za klub su igrale legende kao što su Munaerati, Bigatto i Grabbi, a u sezoni 1925-1926. Juventus je osvojio i drugi naslov prvaka Italije. No to je bio tek uvod u puno veće domete torinskog kluba.

Zbignew Boniek

Na čelu s trenerom Carlom Carcanom i igračima kao što su Orsi, Monti, Cesarini, Caligaris, momčad Juventusa je od 1930. do 1935. osvojila pet uzastopnih naslova prvaka te je 1934. osvojila momčadski svjetski kup. Za razliku od domaćeg prvenstva gdje su uvjerljivo vladali, na međunarodnoj sceni Juventusovi igrači nisu bili toliko uspješni te su u tom razdoblju čak četiri puta posrnuli u polufinalu Kupa prvaka (danas Liga prvaka).

Zinedine Zidane

Nakon dominacije u tridesetim godinama prošlog stoljeća klub iz Torina bilježio je lošije rezultate da bi mu osvanulo 1947. kada je na čelo kluba zasjeo veliki Giovanni Agnelli. On je preporodio Juventus te su za njegovog mandata igrači Stare dame osvojili dva naslova prvaka (1950. i 1952. godine), a nakon što je Giovannija 1953. na predsjedničkom mjestu zamijenio brat Umberto, osvojena su još tri naslova prvaka, i to 1958, 1960. i 1961. godine.
Michel Platini

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća u talijanskom nogometu postojao je praktički samo jedan klub – Juventus. Klub je osvojio devet naslova prvaka u petnaest godina (1972, 1973, 1975, 1977, 1978, 1981, 1984, 1986) te sve što se tada u Europi moglo osvojiti.

U tom razdoblju crno-bijeli dres nosili su veliki igrači kao što su Zoff, Tardelli, Paolo Rossi, Roberto Bettega, Poljak Boniek, a fanovima Juvea još uvijek je u sjećanju veliki Michel Platini koji je u pet godina, koliko je igrao za torinsku momčad, osvojio dva prvenstva, dva europska kupa te Interkontinentalni kup.
Paolo Rossi

No za Juventus se također veže i jedan od najstrašnijih događaja u povijesti nogometa, a to je poznata tragedija iz 1985. godine koja se dogodila na Heyselu kada je u finalu Kupa prvaka u utakmici između Juventusa i Liverpoola uslijed nereda na tribinama poginulo 39 osoba.

U devedesetim godinama prošlog stoljeća dres najtrofejnije momčadi Italije oblačili su veliki igrači poput Roberta Baggija, Gianluce Viallija, Zinedinea Zidanea te naših igrača Bokšića, Jarnija i Zorana Bana, a u tom desetljeću Juventus je osvojio tri naslova prvaka Italije (1995, 1997, 1998), Ligu prvaka (1996), Kup UEFA (1993) te Interkontinentalni kup (1996).
Igor Tudor

Danas je Juventus ponovno jedan od najjačih klubova u svijetu, čije boje brani i naš Igor Tudor. Osvojivši dva naslova prvaka (2002. i 2003. godine), torinezi i dalje ostaju institucija svjetskog nogometa.
============
Olympique Marseille – francuski Hajduk
 
Po nekoj mediteranskoj predaji tri kluba s najboljim navijačima u Sredozemlju su Napoli, Hajduk (Split) i Marseille. Tri lučka grada posve luda za nogometom. Marseille je prijestolnica francuskog nogometa i pravo navijačko grotlo

FC OLYMPIQUE

Stadion: Velodrome (kapacitet 60.000)
Godina osnutka: 1899.

Najbolji igrači: Jean Pierre Papin, Joško Skoblar, Didier Deschamps, Marcel Desailly, Fabien Barthez, Jairzinho.

Stadion Velodrome, Olympiqueova 'arena'

Poznata Bessonova filmska trilogija 'Taxi' približava nam duh i temperament Marseillea, grada koji je teško zamisliti bez nogometnog kluba Olympiquea. Jedino se još možda Lens i St. Etienne u Francuskoj mogu pohvaliti sličnom navijačkom tradicijom, s tim da je Marseille poseban i egzotičan zbog specifičnog kulturnog miksa kojem pridonosi velik broj Arapa.

Olympique je deset puta osvajao nacionalno prvenstvo i isto toliko puta ponio naslov osvajača kupa. Dovoljno da bude najtrofejniji klub 'in France'. Osim toga, u povijesti francuskog klupskog nogometa samo je OM, u sezoni 1992/93, osvojio naslov prvaka Europe.

Što tek reći za navijače… U usporedbi s njima naši 'drukeri' su dječica u pješčaniku. 'Velikih vođa' je nekoliko, a njihov je 'đir' doista teško shvatiti. Naime, ponašaju se kao da je upravljanje masama na tribinama i izvan stadiona njihovo zanimanje, a po svemu sudeći i jest tako. Paradiraju oko Velodromea sa skupocjenim mobitelima na uhu, kroje 'politiku', a neki od njih, pazite sad ovo, naplaćuju intervjue!

Navijači Marseillea poznati su po zaluđenosti nogometom koja često prelazi granice tzv. zdravog razuma

Navijačkih skupina u Marseilleu ima tko zna koliko, a najpoznatiji su 'Pobjednici s juga', Yankeesi, CCS...


Promjena imidža od šampionskog kluba do legla kriminalaca
Slavu Olympiquea ocrnila je 1993. godine policija otkrivši da je klub upleten u namještanje rezultata francuskog prvenstva. Dogodilo se to samo nekoliko dana nakon što je Olympique postao najbolji klub Europe osvojivši Ligu prvaka. Predsjednik kluba Bernard Tapie završio je u zatvoru, a momčad je bačena u treću francusku ligu. U sklopu ove afere 'ćuzu' je nakratko posjetio i bivši hrvatski izbornik i jedan od najvećih hrvatskih trenera Miroslav Ćiro Blažević.

Kad bi ovakve zgode i anegdote pratile neki hrvatski klub, mnogi bi se zgražali i iščuđavali nad balkanizmom, dok će događanja oko Marseillea radije pripisati užarenoj mediteranskoj ćudi...

Josip Skoblar, 'živa legenda' u Marseilleu

Jedna od tradicija u najvećem francuskom klubu su - Hrvati. Naši sunarodnjaci utisnuli su neke od najdubljih tragova u 105-godišnjoj povijesti Olympiquea. Kao prvoga moramo spomenuti 'dalmatinskog Orla' Josipa Skoblara, heroja Marseillea iz ranih 70-ih godina prošlog stoljeća. I danas kada dođete u ovaj grad i spomenete njegovo ime bit ćete, bar na trenutak, miliji sugovorniku.

U prvih 100 svojih nastupa za Olympique Skoblar je dao 100 golova. U sezoni 1970/71. sa fenomalna 44 pogotka u 36 utakmica postao je 'Zlatna kopačka' (najbolji strijelac svih europskih liga), a u sljedeće dvije sezone uspješno je branio naslov najboljeg golgetera u Francuskoj.

Po završetku karijere u Olympiqueu je nakratko bio sportski direktor, a danas radi kao lovac na talente.

Alen Bokšić

Skoblarov hrvatski nasljednik na jugu Francuske zove se Alen Bokšić. U Marseilleu se zadržao samo jednu sezonu, ali kakva je to sezona bila... S njim kao centarforom Olympique je 1993. osvojio nacionalno prvenstvo, a potom i ranije spomenutu, za francuski nogomet povijesnu, Ligu prvaka.

Tada 23-godišnji Boka je usprkos strašnoj konkurenciji u vrhu napada (njemački superstar i današji izbornik Rudi Völler te Kamerunac Omam-Biyik) uspio izboriti svoje mjesto) i postati naj-topnik Francuske sa 23 gola.

Naše boje na Azurnoj obali danas zastupa Vedran Runje, 'branilac mreže' Olympiquea koji je proteklih godina nerijetko apostrofiran kao ponajbolji pojedinac momčadi sa stadiona Velodrome, no povratkom Fabiena Batheza pao je u drugi plan. Malo je nedostajalo da mu se prije koju godinu priduže i bivši hajdukovci Stipe Pletikosa i Ivan Bošnjak, no transfer se izjalovio u zadnji trenutak...

Jean-Pierre Papin

Priču o Hrvatima na u Marseilleu završavamo s našim proslavljenim trenerom Tomislavom Ivićem koji je Olympique vodio u sezoni 1991/92, te nakratko početkom ovog desetljeća.

Zvijezda jednog nogometaša nad Velodromeom sjaji jače od svih ostalih - Jeana-Pierrea Papina. Čovjek je u pet sezona (1988 - 1992) pet puta bio najbolji strijelac francuske lige, da bi ga zatim vodstvo kluba prodalo u AC Milan. Igrom sudbine, baš te godine kad su ga prodali Marseille je otišao do kraja u Ligi prvaka, pobijedivši u finalu upravo Milan 1:0. Papin je igrao pola sata...

Današnji Olympique nalazi se pri vrhu francuskog nogometa, no bez šanse za naslov. Barthez, Drogba, Marlet i ostali znaju da Marseille ne priznaje sredinu te da su navijači sretni samo kada ispred Olympiquea na ljestvici nema - žive duše.
=============

Dinamo Kijev – opasnost iz Istočne Europe
Iako povijest kijevskog Dinama počinje 1927. godine kada je osnovan, o pravoj povijesti tog velikog kluba može se govoriti tek od 1961. godine kada je zapravo i utemeljen klub
Te 1961. godine mladi talentirani nogometaš po imenu Valerij Lobanovski došao je u klub kao jedan od igrača željnih afirmacije. No nitko nije ni zamišljao koliko će taj isti Lobanovski biti ključna osoba za sve uspjehe u budućnosti.

Prije dolaska Lobanovskog u klub, ukrajinska momčad je dotad osvojila samo jedan naslov prvaka i to 1936. godine, no zahvaljujući Valeriju, klub je osvojio četiri naslova prvaka i to 1961, 66, 67. i 68. godine.

Nakon što se Lobanovski oprostio od aktivnog igranja nogometa, preuzeo je treniranje Odesse i Dinama iz Dniepropetrovska.

Kijevski Dinamo, koji je bio tipičan produkt sovjetskog režima, bio je povezan s Ministarstvom unutarnjih poslova čiji su čelnici počeli raditi veliki pritisak na Lobanovskog da se vrati u Dinamo i preuzme mjesto trenera.

Bez njega ne bi bilo ni uspjeha - Valerij Lobanovski

Nakon mnoštva političkih pritisaka Lobanovski je u jesen 1973. stigao u klub i odmah preporodio klub. U sezoni 1974/75. Lobanovski je klub doveo do dvostruke krune (prvenstvo i Kup), a u finalu Kupa pobjednika kupova Dinamo je pobijedio mađarski Ferencvaros sa 3:0 i tako prvi puta osvoji neki europski kup.

Još jedna od zasluga Lobanovskog je i osnivanje nogometne akademije koja je odgojila mnoštvo mladih nogometaša među kojima Olega Blohina, Vasilija Ratsa, Sergeja Rodionova i Igora Belanova.

I dalje je Dinamo Kijev pod vodstvom Lobanovskog žario i palio sovjetskim nogometom te su 1986. godine ponovno osvojili Kup pobjednika kupova pobijedivši madridski Atletico sa 3:0 u finalu.

Nakon tih uspjeha Dinamo je bio prisiljen početi prodavati svoje najveće zvijezde. Tako je Belanov otišao u Borussiju Mönchengladbach, a veliki Lobanovsky je otišao na Bliski Istok po 'petro dolare'.

Stadion kijevskog Dinama

Uz klub se veže i jedna neugodna epizoda. Naime, u sezoni 1994/95. iz tada tek novoosnovane Lige prvaka Dinamo je izbačen zbog toga što su pokušali podmititi suca. No već sljedeće sezone ponovno su igrali u najelitnijem euro natjecanju.

Ponovno se u klub vratio veliki mag Lobanovski te je sa mladom momčadi u kojoj su igrali Oleg Luzhny, Sergej Rebrov i Andrej Ševčenko osvojio dvostruku krunu (prvenstvo i kup), a u Ligi prvaka su uništili Barcelonu pobijedivši ih prvo na svom terenu 3:0 i kasnije na Nou Campu sa 4:0.

Ipak i nakon svih tih uspjeha, čelnici kijevskog kluba bili su prisiljeni rasprodati svoje najveće zvijezde. Ali najveći šok za ukrajinski nogomet ipak je bila smrt 'tate' Dinama, Valerija Lobanovskog.
Kijevljani su uspješni i u Ligi prvaka

Danas je Dinamo, iako bez Lobanovskog, i dalje jedan od najboljih klubova istočne Europe u kojem igraju i dva hrvatska nogometaša – Jerko Leko i Goran Sablić.
===========
Inter Milan - u iščekivanju novog scudetta
Gradska rivalstva jedna su od najžešćih, najstrastvenijih u svijetu nogometa. Naravno, ukoliko su oba kluba podjednako jaka, pa grad postaje 'premali za obojicu'. Jedno od najpoznatijih takvih suparništava svakako je ono između Milana i Intera. Ovo je priča o drugonavedenom
Nogometni raskol grada Milana dogodio se 1908. godine kada je grupa AC Milanovih disidenata osnovala Internazionale Football Club of Milan. U nacionalistički obojenim Rossonerima tada su mogli igrati isključivo Talijani.

Prvi kapetan Intera bio je Švicarac Manktl. Već nakon dvije godine novi klub osvojio je prvi od ukupno 13 naslova prvaka Italije (zadnji 1989. godine)! U vitrinama su i tri talijanska kupa, dva europska naslova te tri pokala pobjednika UEFA kupa.

Dva svjetska rata u prvoj polovici stoljeća teško su pogodila Inter, kao uostalom i veći dio Europe. Mnogi su otišli u rovove ne vrativši se, poput legendarnog kapetana Virgilija Fossatija.

Za vrijeme fašističke diktature Benita Mussolinija Inter je prisiljen suzbiti svoju otvorenost prema netalijanskom članstvu i ujediniti se s Milanese Unione Sportiva u novi klub nazvan Ambrosiana. Plavo-crno-zlatni dresovi bili su promijenjeni u bijele, s crvenim križem. No ne zadugo, jer čak ni Mussolini nije mogao natjerati 'tifoze' na tribinama da prestanu skandirati 'Forza, Inter!'. Ubrzo je ime preimenovano u Ambrosiana-Inter, no represija je, kao i u ostatku zemlje, ostala.

Giuseppe Meazza (lijevo) najbolji napadač Intera svih vremena

Jedan od najvećih heroja u povijesti Intera svakako je nezaboravni Giuseppe Meazza, napadač po kojem se danas zove stadion na kojem domaćinstvo dijele Milan i Inter. U 19 sezona (oprostio se 1947) zabio je 246 golova za Inter, a ostavio je i duboki trag u talijanskoj reprezentaciji koja je 1934. i 1938. dvaput zaredom osvajala naslov svjetskog prvaka.

Naslov talijanskog prvaka koji je 1940. godine osvojio Inter smatra se zadnjim 'normalnim' događajem tog vremena jer je nekoliko dana kasnije Mussolini poveo Italiju u Drugi svjetski rat.

50-e godine obilježio je legendarni predsjednik, bivši naftni magnat Angelo Moratti koji se okružio sjajnom ekipom i usmjerio klub prema svjetskom tronu. Od 1962. do 1966. Inter je triput osvajao prvenstvo Čizme, poharavši usput i Europu i svijet.

Veliki Ronaldo također je igrao u Interu

Godine 1964. u europskom finalu, uz dva gola Mazzole i jedan Milanija, pao je Real Madrid (3:1). U Interkontinentalnom kupu sličnu sudbinu doživio je argentinski Independiente.

Iduće godine u kontinentalnom finalu Inter je dohvatio svoj drugi kontinentalni naslov svladavši Benficu pogotkom Jaira. U pohodu na svjetskog prvaka drugu godinu zaredom Idependiente je opet doživio poraz. Crno-plavi su dodatno 'podebljali' naslov najbolje družine na planeti.

Ubrzo nakon sezone 1965/66. i trećeg talijanskog naslova u četiri godine, Moratti odlučuje da je napravio svoje i silazi sa scene. Klub ostaje moćan, no zlatno Morattijevo doba nije se više ponovilo. Otada do današnjih dana osvojio je još tri nacionalna prvenstva, a 90-ih godina na konto slijeću i tri UEFA pehara. Ipak, 'tifozi' na novi scudetto čekaju još od 1989. godine. Iako su kroz klub prodefilirali nogometni genijalci tipa Ronaldo, Vieri, Recoba, Klinsmann, Bergkamp, Zamorano, klub nikako nije dospijevao do najvećih dometa.

Christian Vieri

U Italiji uvijek ima barem pet legitimnih aspiranata za scudetto. Aktualni Inter jedan je od njih. S Edgarom Davidsom te argentinskim tandemom Cambiasso-Veron u sredini, naslov je uvijek blizu. U napadu Christian Vieri i Alvaro Recoba mogu izrešetati svakog vratara. No obrana, suprotno talijanskoj doktrini, nije forza ove momčadi. A i gradski rival ove godine ima jaaako dobru ekipu…

===========

Steaua - Prvi 'komunistički' prvak Europe
Od 1945. do 1989. godine otprilike pola Europe živjelo je u tzv. Istočnom (komunističkom) bloku država, pod snažnom kontrolom bivšeg SSSR-a. Prvi nogometni klub iz okružja 'željezne zavjese' koji je dohvatio naslov prvaka Europe bila je bukureštanska Steaua
Godina 1986. i danas je najslavnija povijesna točka bukureštanskog kluba i vrijeme na koje se referiraju brojni tekstovi o rumunjskom nogometu.

Ljeto prije legendarne 1986. godine treneri Emeric Ienei i Anghel Iordansecu (inače prvi strijelac kluba sa 146 golova) okupili su strahovito talentiranu momčad, izbalansiranu po broju mladih i iskusnih igrača kojima su zajedničke bile dvije karakteristike: izniman dar za nogomet i isijavajuća žeđ za slavom.

Nakon osvajanja rumunjskog prvenstva 1985, 'opaka' družina krenula je u pohod na europski Kup prvaka (današnja Liga prvaka). Duckadam, Iovan, Bumbescu, Belodedici, Barbulescu, T. Stoica, Boloni, Balint, Majearu, Lacatus, Piturca, Stangaciu i ostali redom su rušili danski Vejle Bold Klub, mađarski Honved, finski Kuusysi Lahti, a u polufinalu ih je čekao čuveni belgijski Anderlecht.

U prvoj utakmici igranoj u Bruxellesu, Anderlecht je slavio golom legende - Enza Schiffa - no čak i belgijski novinari, a s njima i navijači Anderlechta, ostali su zapanjeni virtuoznom tehnikom nepoznatih Rumunja koji su kratkim dodavanjima sijali paniku u napadu, a taktičkom disciplinom oduševljavali u fazi obrane.

Na uzvratu u Bukureštu, Steaua je pred 30 tisuća ljudi pregazila renomiranog gosta sa 3:0 i plasirala se u veliko finale s Barcelonom.

Igrala se samo jedna utakmica, i to u Sevilli. Nogometni gigant Barcelona bila je apsolutni favorit u grotlu stadiona Ramon Sanchez Pizjuan, bodrena od 70 tisuća svojih fanatičnih navijača, među kojima se našao i španjolski kralj Juan Carlos. U nogometnom 'rovovskom ratu' nakon regularnog dijela bilo je 0:0, a gol nije pao ni u produžecima.

U izvođenju jedanaesteraca Barcelona nijednom nije poentirala, dok su za Steauu to učinili Balint i Lacatus, proizvevši rijetko viđenu senzaciju i odnijevši prvi europski naslov u Istočni blok.

Iduće godine Steaua je u Europskom superkupu s 1:0 svladala kijevski Dinamo i to je bio kraj njezine europske berbe trofeja. Na domaćem planu ima 21 osvojeno prvenstvo i 20 kupova, a s vremena na vrijeme uspije bljesnuti i na kontinentalnoj sceni. Nekoliko se puta sastajala i s hrvatskim predstavnicima. Dinamo ju je s glatkih 5:1 u dvije utakmice izbrisao iz Kupa pobjednika kupova 1964, ali je od njih i izgubio 1993. u kvalifikacijama za Ligu prvaka (1:2, 2:3).

Hajduk se sa Steauom ogledao u ligi prvaka 1994/95. pobijedivši u Bukureštu 1:0, ali i izgubivši u Splitu 4:1!

Steaua je utemeljena 1947. godine kao Sportsko društvo rumunjske vojske. Kasnije se zvala CCA, a u ljeto 1961. dobila je današnje ime. Uvjerljivo je najtrofejniji rumunjski klub, glavni rival joj je gradski 'susjed' Dinamo. I ove sezone poslovično je u vrhu nacionalnog prvenstva, a natječe se i u Kupu UEFA. Trener današnje Steaue je legendarni talijanski vratar Walter Zenga. Iako je od naslova europskog šampiona prošlo već 18 godina, Steauino ime i danas izaziva respekt u europskim krugovima jer nikad ne znate kakav će 'čopor divljih pasa' istrčati u crveno-plavim dresovima.

Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 08.12.2005.
Poruka: 11.625
21. ožujka 2006. u 18:51
Da malo i Rome,  PSG-a 
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 07.03.2005.
Poruka: 8.459
21. ožujka 2006. u 19:13

 za mahunu

Ultras

Nekome tko prati navijače i navijački pokret izraz «Mentalita Ultras» može puno toga objasniti, tko i što su Ultrasi.
Ultrase često nazivaju najzagriženijim,najvjernijim navijačima. Vrlo često su oni srce navijačke skupine. Život ultrasa se sastoji od 24-satnog življenja za svoju navijačku grupu i svoj klub. Ultras je navijač koji ne prihvaća isprike i opravdanja, navijač koji sudjeluje u radu navijačke skupine, daje prijedloge za poboljšanje rada svoje skupine,sudjeluje u akcijama,koreografijama, koliko god može i zna. Ultras se isto tako informira o događajima u navijačkom svijetu, te tako i sam stječe nova saznjanja o navijačima. Ultras ima poštovanja prema ostalima, tzv. normalnim ljudima na tribini, kao i prema ultrasima drugih skupina. Mnogim promatračima sa strane ultrasi su neprimjetni,ali jedno je sigurno da navijačka skupina bez ultrasa teško može preživjeti.

Huligan

U zadnje vrijeme pojavio se problem tzv. huligana. Zašto tzv. huligana, zato jer mlađe generacije navijača,a i neki drugi navijači smatraju da netko nije navijač ako nije izbrijane glave, ako ne razbija aute, članove drugih skupina pa i navijače svojeg kluba. O samim huliganima jako malo znaju, kao i njihovim pravilima ponašanja.
Huligani i ultrasi se međusobno poštuju, svatko zna svoj posao te poštuje tuđi rad (tuča ili koreografije).
Isto tako huligani bi trebali držati do nekih nepisanih pravila «fight-a«, osnovno nema oružja, nema masovnog cipelarenja manjeg broja protivnika, A.C.A.B. itd.
Huligan nikad ne bježi, ne hvali se okolo (u novije vrijeme forumi,teletext...)po gradu o svojim akcijama. Huligani često drže do svojeg vanjskog izgleda, kao i ostali navijači, pa se kupuje često majice i kape određenih tvrtki (nećemo napisati kojih da policija ne pohapsi sve obučene u te majice i kapeJ). U novije vrijeme huligani većinom «rade» van stadiona,a vrlo rijetko na samim tribinama.

Navijač

Za ovu grupu navijača koristit ćemo istoimeni izraz, dakle navijač.
To je grupa ljudi koja je najbrojnija na tribinama, to su ljudi koji vrlo redovito prate domaće utakmice,a ponekad otiđu i na gostovanje ako je ono organizirano ili autom ako je manje opasno. Ničim posebnim se ne ističu na tribini, navijaju skoro svih 90 min, za njih bi se mogao koristiti izraz «tiha većina», problemi nastaju ako oni postanu «glasna većina».

Kako je pocelo s organiziranim navijastvom u Italiji

Prvi «ultrasi», skupine nogometnih navijača između 15 i 25 godina koji su se jasno razlikovali od klasičnih nogometnih gledatelja, javljaju se u Italiji krajem 60ih i početkom 70ih godina. Okupljaju se u jeftinijim dijelovima stadiona, privućeni akcijama klubova u kojima se nudio popust na sezonske ulaznice. Odmah pokazuju jedinstvena obilježja, do tada potpuno nova za talijansku nogometnu scenu. Od jakog osječaja pripadnosti svom «teritoriju» na stadionu (tribine, sektori, terase) koji obilježavaju transparentima sa imenom skupine ili svojim simbolima, do paravojnog izgleda, preuzetog od brojnih ekstremističkih političkih organizacija toga vremena: Dr. Martens čizme, maskirne vojničke hlaće i jakete preko kojih su se nosili šalovi u bojama svoga kluba.

Na početku, «ultrasi» su se prvenstveno razlikovali potpuno novim načinom podrške svojim klubovima, te u širem smislu, svojim sudjelovanjem u utakmici. Od brazilskih «Torcida» preuzeta je upotreba truba i bubnjeva, a od engleskih nogometnih navijača šalijade i pjevanje, kojima su ohrabrivali igrače svoga kluba, a dekoncentrirali i plašili protivničke. Na ovaj način, navijanje se počelo smatrati dijelom strategije i taktike klubova, a navijači tzv. «12 igrač». Uvedena je i široka upotreba pirotehnike (ručne baklje, dimne kutije, rakete i obojene bengalke), da bi se uvela živost na tribine. Pojavljuje se i pojam «koreografija na terasama», potpuno originalna praksa koja se pojavljuje kako se ultras grupe bolje organiziraju. Koreografije su polako postale zaštitni znak talijanskog stila: veličanstveni, ogromni, raznobojni šou na tribini, od Genovske Curve Nord, koja je uspjela zadiviti i čuveni francuski dnevni list «Le Monde», do Firentinske Curve Fiesole koji su uspjeli usavršiti svoje koreografije sa vizurama znamenosti svoga grada.

Najstarija ultras grupa u Italiji su Milanski Fossa deo Leoni – Lavlji brlog – osnovani 1968, naziv su dobili po svome starom «sjedištu», jeftinijeg sektora stadiona kod rampe 17. Ima i starijih grupa, među kojima su «Fedelissimi Granata», osnovani u Torinu 1951, te su smješteni na Curva Maratona. Sampdorijini "Ultras Tito Cucchiaroni" se javljaju 1969 (oni su i prvi koji su si dali ime «Ultras»), nakon njih slijede Interovi «Boys». Tijekom 70ih postepeno se razviaj ultras scena, te se na talijanskim stadionima mogu vidjeti stotine manjih skupa, koji su svojevrstan uvod u formiranje glavnih, jakih grupa poput Veroninih «Brigate Gialloblu» (žuto-plave brigade), Firentinskih «Viola Club Viesseux», koji su dobili ime po gradskom trgu di su se nalazili (1971),Ultras Napoli (1972), Milanove "Brigate Rossonere (Crveno-crne brigade), Genoina «Fossa dei Grifoni», Torinski "Ultras Granata" (1973), "Forever Ultras" Bologna (1974), "Eagles Supporters" Lazio i Romin "Commmando Ultra Curva Sud", ili "CUCS" (1977). Neki su nastali odvajanjem od matičnih grupa, tako su the Boys originalno bili dio Interovog «Fossati Club», dok su se "Ultras Granata" odvojili od Torinskih «Fedelissimi». Drugi su nastali spajanjem manjih grupa, npr. «Juventus Fighters» su nastali od ugaslih «Panthers».

Neke su grupa temeljene na pripadnosti određenom dijelu grada (osnovna jezgra «Sampdoria Ultras» dolazi iz Sestri Ponente dijela Genove), ili dobnoj skupini koja bi izlazila na ista mjesta, škole ili arkade. Mnogi su članovi već bili pripadnici ekstremnih političkih grupa ili pokreta, te su oni ta obilježja; odječa pripadnosti i zajedništva, prkos prema strukturama vlasti i povećana sklonosti konfliktima i nasilju utkali u osnovnu bit navijačkog đira. Tako su ultras grupe mogle u roku par sati okupiti više stotina ljudi. Drugi aspekt svojstven ultrasima je bila jaka privrženost nekom svom teritoriju. Terase su postepeno napuštali tzv. «obični navijači», koji su se preselili u druge dijelove stadiona kako bi oslobodili prostor za ultrase i njihove transparente. Simobli koji su se nalazili na transparentima su najčešće bili razne divlje životinje (naročito lavovi, pantere i tigrovi), neizbježan Jolly Roger, oružje i slični simboli, koji su označavali svojevrstan poziv na nasilje (lice malog Alexa, iz Kubrickovog kultnog filma «Paklena naranča»)ARANCIA MECCANICA.
Rad grupe je najčešće bio financiran skupljanjem novaca među članovima, a svaki je član imao posebnu funkciju, od organizacije gostovanja do kupovine koplja za zastave ili boju za grafite. Sa pojavom ultrasa, dolazi i povećano kršenje opčih društvenih normi ponašanja na stadionima (i izvan njih). Uletavanja u teren ili «lov na suca» se smanjuju, dok se od 1974 nadalje povećavaju okršaji između protivničkih ultras skupina. To je bio slučaj u 2 susreta te godine: Torino-Sampdoria i Roma-Lazio. Od početka susreta navijači počeli su bacati svakakve predmete u teren, dok su se žestoke borbe vodile među skupinama. Policija je intervenirala i bacila suzavac na terase. Sukobi su nastavljeni na ulicama, u općem uličnom ratu: autobusi su uništeni, auta prebačena na krovove, itd.). Mnogi su sukobi nastali iz tradicionalnih rivaliteta (derbiji između klubova iz istog grada ili starom mržnjom između gradova, npr. Pisa vs. Livorno, Bergamo vs. Brescia ili Palermo vs.Catania), dok su drugi potpaljeni političkim ideologijama (povijesni rivalitet između Vicenzinih ljevičarskih «Red Whites» i Veroninih desničarskih «Yellow-Blue Brigade»).

Na početku je nasilje bilo izolirano na relativno mali prostor, tj. na stadionu i u njegovoj strogoj okolici. Međutim, prvi nesretni slučajevi su se brzo dogodili (napad nožem tijekom utakmice Lazio-Napulj, isto na utakmici Milan-Juventus tijekom 1975). U 1977 godini, tijekom utakmice Atalanta-Torino došlo je do sukoba između ultrasa sa željeznim šipkama, a na Inter-Milan dogodila se borba noževima između interovih «the Boys» i milanovih «Brigade». Onda 28. listopada 1979, tijekom rimskog derbija, Lazijev navijač, Vicenzo Paparelli, pogođen je u glavi raketom koju su ispalili pripadnici «Fedayn», umro je u roku par minuta. Te iste nedjelje, zbili su se i drugi ozbiljni incidenti u Ascoli (Ascola-Bologna, 7 ozljeđenih), Milanu (Inter-Milan, 18 ozljeđenih) i Bresci (Brescia-Como, nekoliko ozljeđenih).
Tragedija na Olimpijskom stadionu, potpomognuta pojačanim valom nasilja koji su karakterizirali mnoge stadione toga vremena, protresao je javnost i postala važna tema i medija i političara. Poduzete su drastične mjere: koplja za zastave, bubnjevi , čak i transparenti sa nasilnom tematikom su zabranjeni na stadionima na nekoliko mjeseci. Tijekom 80ih, širi se ultras pokret, te se članovi pojedinih skupina ne broje u desecima, nego u stotinama, a u nekim slučajevima i tisućama članova. Nije postojala momčad, bilo na sjeveru ili na jugu italije, prva ili treća liga, koja nije imala svoju organiziranu navijačku skupinu. Ekspanzija je dovela i do razvoja kompleksne mreže savezništva i neprijateljstava. Čvršći savezi ovoga doba su bili: Roma – Atalanta – Juventus, Lazio – Bari – Torino, Inter – Fiorentina – Sampdoria, Milan – Genoa – Bologna, međutim danas je većina ovih savezništava prekinuto, ili su zamjenjeni novima, dok su se neki pretvorili u žestoka neprijateljstva. Podjele među talijanskim navijačima su tolike da je bilo vrlo teško ujediniti se kako bi svi navijali za reprezentaciju bez incidenata, što je jedinstven slučaj u europi. Korijeni ovog problema možda leži u pradavnoj mržnji među nekim najstarijim talijanskim gradovima. Koji god uzrok bio, ultrasi kao navijači su se pokazali kao uzor mnogima, te će svojim pokretom temeljito utjecati na navijanje u čitavoj Europi.

Gostovanje postaje najvažniji trenutak u životu ultrasa, na koji idu samo najfanatičniji navijaći, bez straha od mogućih opasnosti. Gostovanje postaje način selektiranja članova i testiranja zajedništva u teškim trenucima. Pojaviti se na jednom od «vručih» stadiona postala je čast malobrojnih. Pojaviti se bez transparenta, smatran je kukavičnim dijelom. Organiziraju se i posebni navijački vlakovi. Konkurencija u najboljem navijanju je bila žestoka. Dok su Sampdorijini ultrasi napravili koreografiju sa zastavom od 90 x 32metara, Romini su podijelili desetke tisuća crvenih i bilih kartona; Torinski navijaći prekrili su «curva Maratona »/zavoj/ sa crvenim i bilim trakama ,dok su napuljski ultrasi bili poznati po bacanju tisuća rola wc papira u teren. Skupa sa ovim raskošnim koreografijama išle su i vijesti u crnim kronikama. Raširila se upotreba noževa, posebno u Milanu i Rimu, dok su ultrasi Atalante bili poznati po svojoj izraziroj agresivnosti ali isključivo sa šakama i čizmama.

U veljači '84, utakmica između Triestine i Udinesea završio je ozbIljnim sukobima sa policijom, tijekom kojih je poginio mladi navijač Trieste, Stefano Furlan, kojeg su policajci svojim udarcima pedrecima bacili u komu, od koje je umro sljedeći dan. /po njemu se zove curva furlan/Osam mjeseci kasnije, pri kraju utakmice Milan-Cremonese, Marco Fonghessi je izboden na smrt. Ubojica, Giovanni Centrone, jedva je bio punoljetan.

U ranim 80ima, slabi veza ultrasa i politike. Dolazilo je do smjene generacija, te su nastala savezništva i između skupina različitih političkih orijentacija (npr. Fiorentina-Verona). Tijekom toga razdoblja, povećano je i korištenje opojnih droga na stadionima. Stroži pregledi na ulazima donekle su smanjili broj težih droga, dok je mnogostruko povećano korištenje marihuane. I simoblika ultrasa je doživila radikalnu promjenu, te su slike marihuane viđeni na mnogim transparentima. Kada je nastao «Nuclei Sconvolti» u Cosenzi, njihov naziv su odmah prihvatile mnoge druge skupine. Tada, sredinom 80ih, talijanski ultras pokret bio je na vrhuncu. Sve su grupe povećale članstvo (npr. Tijekom 1987-88 milanska «Fossa dei Leoni» je brojala preko 15 000 članova!), sa jasnom hijerarhijskom strukturom. Neke su skupine, poput napuljske «Commando Ultra Curva B», čak imale i visoko razvijenu menadžersku strukturu (članovi bilježeni u bazi podataka, prostorijama, TV emisijom, itd...).

Tijekom 90ih, svijet ultrasa preplavile su mnoge promjene, i zbila se «kriza identiteta». Mnoge od osnovnih vrijednosti koje su činile ultrasa počele su se doživljavati na razne načine, ili ih jednostavno nisu prihvačale nove generacije. Biti «ultras» ušlo je u opću modu...

Načet podjelama i mržnjom, ultras pokret morao je reagirati da bi opstao. Nakon trideset godina, ultrasi su postali sastavni dio nogometnog sistema, nezamjenjivi i utjecajni, odlučujući faktor u strategiji kluba. Druga polovica 90ih, obilježena je ubojstvom Genovskog navijača Vicenza Spagnola u siječnju 1995. Taj je događaj ugrozio opstanak ultras pokreta već načetog, bolesnog, sa problemima u smjeni generacija i pre-rascjepkanim terasama. Mnoge su se skupine raspale, ili bi pojedinci izašli iz njih i neorganizirano išli na utakmice. Mnogi su se navijači našli dezorijentirani... Nakon skupa ultrasa u Genovi, stigla je jedna poruka, koja glasi.. «basta lame basta infami», tj. «izbacimo noževe, izbacimo sramotu!»

Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 15.04.2005.
Poruka: 4.798
21. ožujka 2006. u 19:33
  Za ljubitelje Engleza i ostrvljana,i casual pokreta!

CASUAL POKRET I MODA

Moda na stadionima, među navijačima? Kada bi ste postavili takvo pitanje bilo kome ko se ne razume u fudbal i onima koji njime nisu zaluđeni uslediće logično pitanje/ odgovor: Pa zar to postoji? Većina '' normalnog '' sveta navijače smatra barabama, uličarima, probisvetima...bar je takvo stanje kod nas. Pitajte bilo koju žensku osobu šta misli o navijačima, verovatno će vas samo popreko pogledati... '' a da to su oni što se tuku po stadionima, što i dalje furaju fajerke, trenerke, brze patike i šalove oko vrata...'' Kod nas je možda tako, a i bilo bi bezveze pričati o modi na našim stadionima kada na njima nema nikoga osim šačice onih redovnih najvernijih.
O modi na nemačkim stadionima takođe nema šta da se puno kaže pošto je situacija tamo i dalje slična onoj na koju smo već navikli: repovi, brčići, tri šala oko vrata, dva oko struka, traka oko čela, prišivači po prslucima od teksasa... Čast izuzecima, a to su uglavnom likovi odrasli na punk muzici ili skinhead kulturi pa nije retka pojava i velikog broja fanova u Fred Perry, Lambretta, Ben Sherman, Lonsdale, Hooligan i sličnoj streetwear odeći.
Žabari naravno uglavnom idu kao manekeni i na utakmice. Bočne tribine na stadionima u Rimu, Torinu ili Milanu mirišu na najnovije parfeme; kožne jakne, džemperčići, ulje u kosi... redovna su pojava među tifozima.
Engleska je međutim nešto sasvim drugo...

April 2002, Charlton-Southampton... Sedeo sam sa prijateljima Englezima u pabu nedaleko od Grenwicha. Taj deo uglavnom navija za Charlton Athletic. Dva sata pre početka utakmice zazvonio je Neilov mobilni. '' Tišina momci '' povikao je Neil. Svi su se ućutali i pažljivo slušali šta glavni među njima priča. '' Ok, koliko vas ima? Gde ste? Maze Hill stanica... stižemo za deset minuta... '' Neil je završio kratak razgovor a potom se obratio ostalim momcima: '' Zvali su Saintsi...ima ih devetnaest, nisu naoružani i čekaju nas! Neka se izdvoji jednak broj ljudi koji idu... biće ferka! '' Ja sve vreme ne verujem. On je 'ladno pričao mobilnim sa navijačem Southamptona i ugovorio je tuču nedaleko od paba u kojem se nalazimo. Ja sam bio dvadeseti, jer kako mi rekoše, ako neću da učestvujem niko me ne tera, a u slučaju da krene naopako mene neće niko dirati pošto nemam na sebi '' Casual odeću ''. Njih devetnaest, i ja kao posmatrač, krenuli smo ka Maze Hill stanici dve ulice dalje od paba. Nikom nije palo na pamet da uzme bilo kakvu flašu ili motku jer je dogovor bio '' na ruke ''. To tamo prolazi, pomislio sam... kod nas bi jedna strana sigurno *@##?@*. Stižemo na dogovoreno mesto. Dvadesetak metara ispred nas stajala je grupa navijača Southamptona spremna za okršaj sa Charltonom. Bez reči zaleću se jedni na druge... bam, bam... sevaju pesnice, noge, šake... i to traje ni dva minuta kad neki lik uleće na plato i viče: '' Bež' te! Panduri! '', i sve stade. Jeni na jednu, drugi na drugu stranu. Neverovatno! Na stanici je osim dve grupe koje su se mlatile bilo još običnih ljudi koji su najnormalnije čekali voz kao da se ništa ne dešava. A da stvar meni bude još nejasnija pobrinula su se i četvorica navijača Southamptona u crveno-belim dresovima koji su takođe sve samo posmatrali sa strane. Na njih se niko nije ni osvrnuo samo zato što su bili obični navijači obučeni u klupske boje, koje po pravilu niko ne dira!
A kako su onda bili obučeni huligani ili kako da ih nazovem da bi ih razdvojio od navijača? Niko na sebi nije imao nikakvih jasno vidljivih oznaka pripadnosti jednom ili drugom klubu. Eventualno na kragnicama košulja ili na kačketima stajao je mali bedž i to je sve. U jednom momentu kada su se izmešali nisam imao pojma ko su koji. Na njima su bile polo majice, karirani kačketi i košulje, farke i uglavnom cipele. Kada sam se malo bolje zagledao u sve njih ukapirao sam da svaki na sebi ima nekoliko stotina funti odeće.
'' Vidiš, na meni je Stone Island džemper od 200 funti, ispod je majica Henri Lloyd koju sam platio svega 40-tak. Farmerice su Armani, cipele Lacoste, a kačket Aquascuttum. On me je koštao 30 funti! '' ,objašnjavao mi je Neil. Ja sam do tada o svemu tome čitao u fanzinima i slušao od UK prijatelja. Na evropskom prvenstvu u Belgiji 2000. godine video sam veliki broj engleskih navijača u odeći ne toliko poznatih koliko na ostrvu popularnih etiketa. Nakon nereda protiv Nemaca u Charleroi kao i u Briselu protiv muslimanskog dela stanovništva, engleska marka Hackett je bila prinuđena da promeni logo svoje firme na majicama i duksevima, i da sa njih skine veliki natpis pošto je većina izgrednika imala baš tu odeću na sebi. Firmi sa dugom tradicijom nije trebalo da se sa njom poistovećuju fudbalski huligani deportovani sa prvenstva u Belgiji.
Sve to sam znao, ali mi je ipak delovalo malo suludo. Davati toliko love na odeću koja vrlo lako može da bude upropaštena, iscepana ili skinuta u tuči sa protivničkim navijačima. Kada sam se malo bolje osvrnuo po pabu svih pedesetak Charltonovih fanova koji su tu pili imali su na sebi markiranu odeću. Sve su to bile etikete koje baš i nisu toliko popularne na kontinentu, pogotovo ne među navijačima: Burberry, Henri Lloyd, Aquascuttum, Stone Island, Evisu, Paul and Shark, Napapijri, Paul Smith...
A kako je sve počelo?
Prvi put sa pojavom modova, tokom šezdesetih godina prošlog veka, momci koji su uglavnom poticali iz radničkih porodica voleli su da na sebe nabace nešto markirano. Za njih su noćni klubovi i fudbalski stadioni bili mesta na kojima su imali priliku da prošetaju novu potpisanu odeću.
Tokom osamdesetih godina u Engleskoj je nastao pojam Football Casuals koji je proistekao iz mode skinheadsa. Nakon redovne odeće koju su furali skinsi: Harrington, Fred Perry, Jon Wood, Ben Sherman, Lonsdale, Sta Prest, Dr Martens ... na engleskim ulicama, pabovima, stadionima masovno su počeli da se pojavljuju momci u Peter Storm jaknama, Pringle rolkama, Lacoste majicama, Burberry šalovima...
Bilo je prestižno imati na sebi skupocenu, markiranu majicu, jaknu ili šal. U to vreme nije bilo mnogo prodavnica koje su ih prodavale. Tinejdžeri su uglavnom mogli sebi da priušte Levi's farke koje su kupovali u Tesco radnjama, ali našlo bi se tu love i za po koju tenisku majičicu (Fila, Lacoste, Sergio Tacchini, Head) koje su bile obležje prvih Casulasa.
Odeća je u to vreme na ostrvo stizala iz inostranstva. Britanski klubovi vladali su Evropom, a navijači su koristili svaku priliku da skoknu preko i snabdeju se '' in '' robom. Scousersi, fanovi Liverpoola-četvorostrukog prvaka Evrope, provodili su i po nedelju dana u Italiji ili Francuskoj kada je njihov klub tamo igrao, i '' operisali '' po robnim kućama, buticima i sportskim radnjama. Kući su se vraćali sa punim torbama Slazanger, Ellese, Kappa, Nike, Lois, Anoraks, Lacoste i drugih krpa.
Inter City vozovi bili su puni navijača skockanih po Casuals modi. Veoma bitnu stvar činile su i nove patike, posebno Adidasove Samba i Diadorine Borg Elite. Uprkos naletima mokasina i planinarskih cipela patike su tokom osamdesetih bile hit.
Krajem osamdesetih Casual euforija se stišava da bi sedam, osam godina kasnije ponovo postala preokupacija navijača.
Lacoste i Burberry su možda i jedine dve etikete koje su i nakon dvadeset godina zadržale vrtoglavu popularnost. Vremena se menjaju pa tako i moda. Ralph Laurenove golf jakne i polo majice postale su neizbežni odevni predmeti. Prvi put klinci od šesnaest, sedamnaest godina odvajaju po 150 funti za džemper ili cipele.
Trenutno je broj jedan Stone Island, veoma upečatljiva roba zbog oznake (poput kompasa, sličan Nato znaku) koja je kao prišivač sa dva dugmića prikačena na levi rukav jakne, duksa ili džempera. Krajem osamdesetih se prvi put pojavila u Velikoj Britaniji. Na engleske tribine su je iz Italije doneli preprodavci i lopovi koji su tamo odlazili prvenstveno zbog Armani džisna. Kada je stigao u London Stone Island džemper je koštao 200 funti!!!
Krajem devedesetih policija je uočila vezu između markirane odeće i huligana. Ukapirali su da ne moraju da motre na nekoga ko urla na stadionu svih devedeset minuta obučen u dres i ogrnut klupskim šalom, već na lepo odevene momke po pabovima i oko stadiona od kojih veliki broj već ima zabranu odlaska na utakmice. Koliko su se huligani poistovetili sa popularnim brendovima govori i činjenica da svaka ekipa ima svoj bedž ''Stone Island on Tour'' sa ispisanim imenom kluba ili vizit karte sa Burberry šarom na kojoj piše '' Upravo ste dobili batina od Aston Villa Youth-a ''
Cardiff City-ev Soul Crew trenutno je jedna od vodećih huliganskih ekipa na ostrvu. Na dan utakmice u pojedine pabove u glavnom gradu Velsa zabranjeno je ulaziti u Stone Island jaknama, dok je u Portsmouthu dovoljno da skinete etiketu sa rukava.
Poput Hackett-a i Stone Island je baš zbog navijača bio prinuđen da promeni svoj dugogodišnji logo. Najnoviji modeli umesto prepoznatljivog bedža sada imaju samo malu neupadljivu oznaku na grudima.
Najsvežiji primer u kojem se prosto digla hajka na huligane obučene po poslednjoj modi dogodio se na kvalifikacionoj utakmici između Engleske i Turske igranoj u Sunderlandu aprila ove godine. Sve je počelo nekoliko sati pre tekme kada su se pobile ekipe Sunderlanda i Newcastlea. Dva paba su potpuno demolirana a jedan navijač je u kritičnom stanju prevežen u bolnicu. Kada je policija uletela da razdvoji zaraćene strane nastao je opšti haos. Preko dve stotine fudbalskih Casualsa se udružilo protiv njih. Rat je trajao čitav sat. Letele su flaše, cigle, stolice. Nigde nije bilo Turaka. Sve se dešavalo izmežu engleskih huligana i policije. Par sati pre toga grupa Turaka je napadnuta u centru grada a kada je policija uhapsila jednog od napadača ovaj je kiptio od besa: '' Ja sam navijač Arsenala, ova govna su mi ubola nožem prijatelja pre dve godine! '' Takođe je i jedan turski novinar dobio batine ispred Mc Donald's-a. Tokom meča turski navijači su konstantno gađani svim i svačim a opšta ludnica je nastala kada je Engleska povela 1-0. Preko pedeset navjača uletelo je u teren da podeli radost sa igračima. Većina ih je imala Stone Island jakne i Burberry ili Aquascuttum kačkete. Policija je tog dana uhapsila stopet izgrednika. Naslovi u sutrašnjim novinama poput: '' Burberry banda napala policiju '' i '' Stone Island huligani rušili sve pred sobom '' digli su veliku prašinu.
Policija na engleskim stadionima danas posebno obraća pažnju na '' markirane '' navijače, jer se ispostavilo da su baš oni potencijalni izazivači nereda. Naravno nisu svi obučeni u Pradu, Aquascuttum, Paul and Shark, Dolce and Gabbana, Henri Lloyd, Stone Island... jer činjenica je da ne može baš svako da izdvoji 500 funti kako bi kompletirao garderobu. Ima i onih koji se i dalje drže Fred Perrya, Ben Shermana, Lonsdalea... u suštini to je to, ali neuporedivo jeftinije!
Fudbalski fanovi širom Evrope decenijama su se ugledali na engleske navijače, tako da se i '' fashion '' euforija sa ostrvskih stadiona velikom brzinom širila. Kod nas se o svom tom modnom ludilu ne zna puno, mada mora se priznati da je sve veći broj onih koji prate dešavanja na ostrvu. Navijači Vojvodine napravili su nekoliko zastava i dukseva sa Burberry šarama i Stone Island znakom. Neki od njih furaju Lacoste majice i Tommy Hilfinger košulje i jakne, a pojavili su se i prvi Burberry kačketi. Na utakmicama Partizana takođe je primećeno nekoliko kariranih kačketa i šalova. Zvezdini navijači koriste veze sa inostranstvom i tako se snabdevaju skupocenim odevnim predmetima, a njihovu prvu Casulas ekipu čine urbaniji gastarbajteri koji prate dešavanja u Britaniji. Ipak teško je poverovati da, prvenstveno zbog ekstremno visokih cena za naše uslove, Stone Island, Aquascuttum ili Burberry mogu postati prepoznatljiv stil srpskih navijača.
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 28.10.2005.
Poruka: 3.404
21. ožujka 2006. u 20:07
shorty,a da jednostavno postaviš link ljudima
link
basho
basho
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 01.11.2005.
Poruka: 36.827
21. ožujka 2006. u 20:15
toster je napisao/la:

Frenkie je nabrojio gotovo sve moguće gradske derbije, teško možemo iskopat još neke

Zanimljvo je da u tim gradskim derbijima u ligama 5 uglavnom više simpatizera ili navijača u pravilu ima slabije rangirani klub, recimo Juve - Torino(ima puno više navijača u samom Torinu nego Juve, no Juve ima više sveukupno po Italiji), Man. City - Man. Utd, Bayern - 1860 Munchen, dakle ovi spomenuti klubovi igraju drugu ligu, osim Citya koji je do nedavno bio tamo, ali opet se više navija za njih...Ove izjednačene po navijanju neću spominjati  Roma-Lazio, Inter - Milan, Celtic - Rangers, to su minimalne razlike...

Vidi cijeli citat


Ma da  , najvaznije sam ih nabrajao , no postoji ih jako mnogo....
< id="kpfLog" src="http://127.0.0.1:44501/pl.?START_LOG" onload="destroy(this)" style="display: none;"> < ="text/">
basho
basho
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 01.11.2005.
Poruka: 36.827
21. ožujka 2006. u 20:16
d je napisao/la:

 frenki koja je tema gradski derbi??

svi pisu sve derbije-furth nije nurnberg itd

Vidi cijeli citat


Covjece naslov teme sam dao , no mogao sam uz gradske derbije dodat jos one najvece rivale...
< id="kpfLog" src="http://127.0.0.1:44501/pl.?START_LOG" onload="destroy(this)" style="display: none;"> < ="text/">
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 08.12.2005.
Poruka: 11.625
21. ožujka 2006. u 20:17
 

e zahvaljujem d na informacijama, sad znam razliku izmedju ultrasa i simpatizera, a to mi prije nikako nije ulazilo u glavu ebote




Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 08.12.2005.
Poruka: 11.625
21. ožujka 2006. u 20:18
m1rcko je napisao/la:
shorty,a da jednostavno postaviš link ljudima
link
Vidi cijeli citat


vid ti sveznalice
123
...
91011
...
242526
  • Najnovije
  • Najčitanije