Za naše pojmove golema klupska povijest, što se proteže kroz čak tri stoljeća, obiluje velikim amplitudama, najvišim vrhuncima i dubokim padovima.
Korijeni Aston Ville sežu prilično duboko u 19. stoljeće, u 1874. godinu. Tada još uopće nije postojalo nogometno prvenstvo, a koja je to 'prahistorija' za 'najvažniju sporednu stvar na svijetu' bila, svjedoči i podatak da je prva utakmica kluba protiv Aston Brook St. Mary'sa odigrana na sljedeći način: prvo poluvrijeme ragbi pravila, drugo – nogometna! Slavila je Villa golom jednog od klupskih osnivača, Jacka Hughesa.
Tek 14 godina kasnije krenulo je otočko nogometno prvenstvo FA, a Aston Villa bila je jedan od 12 osnivača.
Rane godine bile su iznimno uspješne za ovaj klub, tijekom 90-ih godina 19. stoljeća osvojili su pet od ukupno sedam svojih naslova engleskog prvaka te dva od ukupno sedam FA kupova.
No prelaskom u 20. stoljeće trofeji su postali mnogo rjeđi za Aston Villu. Osvojen je FA kup 1905. i prvenstvo 1910. Buduća desetljeća nisu bila ni približno uspješna kao kraj 19. vijeka. Nakon Drugog svjetskog rata nekad moćni klub toliko je nazadovao da je završio u Trećoj ligi, prethodno se daveći u dugu od, za ondašnje pojmove nogometnog biznisa, prilično velikih 200 tisuća funti. No godine 1971. Villa je osvojila Treću ligu te započela brz povratak u englesku i svjetsku elitu.
 |
| Boško Balaban je svojevremeno igrao za Aston Villu |
Prvi europski nastup osigurala je 1976, a već 1982. stigao je najveći uspjeh u tada već više nego stoljetnoj povijesti kluba.
Nakon osvajanja državnog naslova 1981, prvog još od daleke 1910. godine, Villa se 1982. penje i do europskog trona. Redom su prolazili Valur, Dinamo Berlin, Dinamo Kijev, Anderlecht i u finalu naišli na moćni minhenski Bayern. Golom Petera Whitea i briljantnim intervencijama mladog, rezervnog golmana Nigela Spinka Villa je uspjela srušiti njemačkog prvaka i samo deset godina nakon tavorenja u domaćoj Trećoj ligi doseći sam europski vrh.
Otada pa do današnjih dana Villa je opstala među elitnijim momčadima, ali glavne otočke uloge pripale su ranije spomenutima - Liverpoolu, Manchesteru, Arsenalu... Osim osvajanja dva Liga kupa, najveći internacionalni uspjeh kluba bilo je osvajanje Intertoto kupa 2001. godine.
 |
| Juan Pablo Angel |
Kad je o našoj javnosti riječ, o Aston Villi se u zadnje vrijeme mnogo pisalo zbog Boška Balabana. Iznimno nadareni riječki golgeter prešao je prije nekoliko godina iz Dinama u Villu za godišnju plaću od navodno čak dva milijuna funti, no uopće se nije snašao i klub prepoznatljiv po ljubičastoj boji jedva jedvice ga se riješio.
 |
| Napadač Aston Ville Darius Vassell dogurao je i do engleske reprezentacije |
Današnja Aston Villa, predvođena Dariusom Vasselom, Kolumbijcem Juanom Pablom Angelom i drugima drži se u gornjem dijelu tablice Premiershipa. Više od toga teško će moći u snažnoj otočkoj konkurenciji, barem ove sezone. Iako natjecanje na četiri fronte uvijek ostavlja prostor za moguća iznenađenja...
==============
| Boca Juniors: Heroji radničke klase |
Premda je svijet prepun epohalnih nogometnih klubova, argentinska Boca Juniors će se čak i u tako uglednoj konkurenciji izboriti za sam vrh. Njena stoljetna storija teško bi stala i u poveću knjižurinu, a gradski rivalitet s River Plateom spada među najžešće nogometne ratove u povijesti
Poprište tog 'rata' je Buenos Aires, glavni grad Argentine u kojem nema tratine koja nije iskusila kako je to biti nogometnim igralištem. Netrpeljivost između navijača Rivera i Boce tolika je da i među visoko obrazovanim ljudima možete naći osobe koje priznaju da u krugu svojih prijatelja nemaju nijednog koji navija za protivnički klub.
Oba kluba utemeljena su u gradskoj četvrti Boca, s tim da su Juniorsi (osnovani 1905.) u njoj i ostali, a River Plate je 1938. preselio u bogatiju gradsku četvrt i time podijelio grad na 'Svinje' (kako Bocu nazivaju Riverovci) i 'Kokoši' (nadimak Bocinih navijača za pristaše River Plate).
 |
| Stadion Alberto J. Armando, poznatiji kao La Bombonera |
Boca Juniorsi su postali kultni klub radničke klase Buenos Airesa, dok su za River drukali 'milijunaši' - pripadnici viših društvenih slojeva. Lista velikana koji su kroz minulo stoljeće proslavili Bocin dres doista je impresivna: spomenimo samo Huga Gattija, Silvija Marzolinija, Gabriela Batistutu, Juana Romana Riquelmea i, naravno, po mnogima najvećeg nogometaša u povijesti, Diega Armanda Maradonu...
Juniorse se još naziva i 'xeneizima'- što bi značilo da dolaze iz Genove. Klub su, naime, utemeljili talijanski imigranti kojih se mnoštvo početkom 20. vijeka doselilo u Južnu Ameriku, u potrazi za boljim životom. Dvadesetih godina prošlog stoljeća xeneizi su igrali na nekakvom drvenom stadionu, a tek 1940. izgrađena je kultna Bombonera – jedan od najpoznatijih stadiona na svijetu (kapacitet 57.395 ljudi).
U raznim argentinskim natjecanjima, koja su kroz godine mijenjala nazive, Boca je osvojila 20-ak velikih trofeja, a kroz klub je prodefilirao cijeli 'bataljun' nogometnih heroja i legendi. Jedan od najvećih Bocinih igrača u prvoj polovici 20. stoljeća bio je Francisco Varallo koji je 30-ih godina u 210 utakmica dao čak 181 gol.
Druga, internacionalna dimenzija Bocine veličine nastupila je krajem 70-ih, osvajanjem dva uzastopna Copa Libertadores, te penjanjem na svjetski vrh 1977. U finalu Interkontinentalnog kupa, koje se tada još uvijek sastojalo od dvije utakmice, Boca se susrela s Borussiom iz M'gladbacha. U Buenos Airesu bilo je 2:2, ali u gostima su xeneizi golovima Felmana, Mastrangela i Salinasa već u prvom poluvremenu razvalili njemačke prvake s 3:0.
 |
| Nije se dugo zadržao, ali kažu da je najbolji bio u danima igranja za Bocu - Diego Armando Maradona |
Boca Juniorsi su ukupno pet puta osvajali južnoameričko klupsko prvenstvo Copa Libertadores (zadnji put 2003. godine), a svjetski prvaci bili su triput. Godine 2000. sa 2:1 svladali su favorizirani Real Madrid, a 2003. prošli su AC Milan na penale. Po tome su jedan od najjačih klubova na svijetu u novom tisućljeću.
Posebno razdoblje u povijesti Boca Juniorsa predstavlja 1981. godina. Tada je Bombonera uživala u majstorijama bez premca najvještijeg Argentinca ikad viđenog na nogometnim površinama – Diega Armanda Maradone. Brojni dobri poznavatelji njegove karijere tvrde kako je upravo tada, u Bocinom dresu mali-veliki Diego bio na vrhuncu karijere. Vratio se 15 godina kasnije i odigrao dvije sezone, tada već dobrano načet kokainskim problemima.
Današnji Boca Juniorsi daleko su od uloga u kojima su ih njihovi vjerni navijači navikli gledati. U trenutku pisanja ovog teksta tek su 14. na ljestvici argentinskog prvenstva, sa 14 bodova zaostatka za vodećim Newell's Old Boysima. 'Neprijatelj broj 1' – River Plate, nalazi se na trećem mjestu. Klub se još uvijek nije oporavio od osvajanja svjetskog naslova 2003. i odlaska važnih igrača poput Sebastiana Battaglie, Luisa Peree i Nicolasa Burdissa na pečalbu u Europu.
 |
| Tribine Bombonere nikad ne oskudijevaju tifozima |
No uopće ne sumnjamo kako ćemo klub s takvom vojskom odanih navijača i uvijek novim generacijama klinaca koji sanjaju odjenuti plavo-žuti dres, ubrzo opet gledati (ili barem čitati) kako osvaja velike trofeje...
| |
================
| AC Parma - specijalist za osvajanje kupova |
 |
|
|
|
Nogomet je već stara stvar... Pogotovo ako malo prokopate po engleskoj ili talijanskoj baštini, jer tamo je prvo stoljeće postojanja probio (ili se tome opasno približio) čitav niz klubova | |
|
Velik uspjeh, izgleda, nije temeljni razlog dugotrajnosti. Dobar primjer je AC Parma, klub koji se na Apeninskom poluotoku natječe od 1913, ali je svoj prvi proboj u elitnu Serie A ostvario tek 1990. godine.
Jedan od klubova koji je obilježio talijanski nogomet 90-ih (iako scudetto nije osvojen), prije toga se skoro 80 godina 'muvao' između Serie B i Serie D...
Sada, nakon 15 godina života na europskoj sceni, enormni financijski problemi guraju ga natrag u niželigaški nivo. Hoće li Parma uspjeti isplivati iz nagomilanih problema ili je povratak razinama koje su obilježile najveći dio njene egzistencije neizbježan, pokazat će se možda već ove sezone...
Parma, koja se originalno zvala Verdi Football Club po slavnom talijanskom kompozitoru Giuseppeu Verdiju (ime je trajalo svega nekoliko mjeseci), naznake prvoligaške veličine dobila je u kasnim 80-ima kada je dužnost trenera sjajno obavljao Arrigo Sacchi. Nakon jedne pobjede u kupu tada još uvijek drugoligaške Parme nad AC Milanom, predsjednik 'rossonera' Silvio Berlusconi bio je toliko impresioniran da je smjesta odlučio angažirati budućeg talijanskog izbornika.
Povijesni prvi ulazak u Serie A Parma je zapečatila u svibnju 1990, pobjedom sa 2:0 nad starim rivalom Regginom. Vođena stručnjakom Nevijom Scalom, u vjerojatno najjače nacionalno prvenstvo na svijetu otisnula se generacija u kojoj su zvijezde bili Melli, Minotti, Apolloni, Osio...
Premijerna pobjeda stigla je već u drugom kolu – 'Mayor' Osio bio je strijelac za 1:0 protiv Maradoninog Napolija. Parma je prvenstvo okončala na šestom mjestu, plasiravši se u Kup UEFA. U idućim godinama momčad iz omanjeg grada sa sjevera nije postala prvakom Italije (dvaput su završili drugi, iza Juventusa), no zato su kup natjecanja postala njihova 'specijalnost'. Kako na domaćoj, tako i na europskoj razini...
 |
| Lillian Thuram |
Već 1992. 'pao' je prvi talijanski kup, žrtva u finalu bio je Juventus (2:0). Iduće sezone stigao je i europski trofej – UEFA-in Kup pobjednika kupova (3:1 protiv Antwerpena u finalu). Berba se nastavlja europskim Superkupom (u finalu je sa 2:0 pao Milan nakon produžetaka).
Kao veliko priznanje za klub stigla je i organizacija utakmice Italija - Finska na Parminom stadionu Ennio Tardini koji prima nešto manje od 29 tisuća gledatelja.
Tih godina Parma se za trofeje često borila s Juventusom, 1995. Juve je dobio utrku za prvaka, ali Parma je slavila u kupu, a zatim se dočepala i svog najvećeg trofeja – UEFA pokala. U finalu ih je opet čekao veliki rival – Juventus! Parma je slavila na Tardiniju sa 1:0, te izvukla 1:1 u gostima. Junak tih utakmica zvao se Dino Baggio, strijelac oba pogotka za momčad Nevija Scale, trenera koji je nakon sezone 1995/1996, unatoč četiri osvojena trofeja, ipak morao otići.
 |
| Dino Baggio |
Na tu je odluku utjecala obitelj Tanzi, koja je nakon smrti predsjednika Ernesta Ceresinija 1990. bila jedna od najutjecajnijih grupacija u klubu i ulagatelj ogromne količine novca koji je omogućio uzlet jednog provincijalnog kluba do europskih visina. Tanzijevi, vlasnici multimilijunske mliječne kompanije Parmalat, žarko su željeli talijanski naslov, i u tu svrhu doveden je Carlo Ancelotti, a kasnije i Alberto Malesani, Arrigo Sacchi... Parma se 1997. natjecala u Ligi prvaka, a kroz njenu su squadru tih godina defilirali ponajbolji svjetski nogometni znalci poput Hernana Crespa, Juana Verona, Liliana Thurama ili člana '11 vatrenih' Marija Stanića...
Godine 1999. osvojen je još jedan Coppa Italia, ali vrhunac je bilo novo UEFA kup finale u Moskvi, te impresivnih 3:0 protiv Marseillea.
 |
| Mario Stanić |
Na valu ovog moćnog razdoblja Parma se uspjela održati još koju sezonu, igralo se u Ligi prvaka, no izuzev talijanskog Superkupa 1999. trofeji više nisu stizali. Usprkos velikim ulaganjima, dovođenju skupih igrača, u Parmu nije stigla 'karika koja nedostaje' - scudetto...
Suočeni s financijskim minusom čelnici su počeli prodavati svoje najbolje igrače, no klub se i dalje davio u dugovima. Zatim je uslijedio šokantni krah obitelji Tanzi koja je optužena za veliku pronevjeru u svojoj tvrtki Parmalat, što je direktno utjecalo i na klub kojim su vladali – AC Parmu. Glava obitelji Calisto Tanzi završio je u zatvoru, ostatak familije dao je ostavke na svoja mjesta u klubu, a momčad se počela rasprodavati u grčevitoj borbi za opstanak.
 |
| Juan Sebastian Veron |
Pad traje već nekoliko godina. Donedavno se pričalo o totalnom bankrotu, no čini se da je novi predsjednik Enrico Bondi barem na određeno vrijeme spasio situaciju. O trofejima danas u Parmi više nitko ne mašta, pitanje je hoće li klub uopće opstati. Velik uspjeh bit će postignut ako sadašnja nadarena, ali mlada momčad predvođena napadačem Gilardinom Albertom uspije preživjeti u Serie A. Zasad su na samom začelju, u trenutku pisanja ovog teksta treći 'od dolje'. Ostatak sezone trebao bi dati mnoge odgovore...
|
=============
|
| Penarol - ponos urugvajskih 'šljakera' |
|
Samo je pet klubova u povijesti nogometa triput uspjelo osvojiti Interkontinentalni kup i tako postati svjetskim prvacima. Urugvaj u tom najvišem društvu ima čak dva predstavnika: prvi je Nacional, a drugi je junak naše priče - Penarol
|
|
|
|
| |
|
Kao i mnoge druge, urugvajski nogomet obilježilo je klasično rivalstvo dva, u ovom slučaju, svjetski velika kluba – 'šminkerskog' Nacionala i 'radničkog' Penarola, oba smještena u glavnom gradu Montevideu. Penarol je stariji. Postoji još od 1891. godine, oduvijek je usmjeren prema vrhovima, a njegovu su povijest obilježili deseci, ako ne i stotine velikih nogometaša.
Nama mlađima Penarolova je priča manje poznata od nekih drugih južnoameričkih klubova, jer je zadnji svjetski naslov za 'Aurinegrose' osvojen još 1982. godine. No 60-ih su njegove ponosne, borbene generacije 'uzimale mjeru' kako najvećim latinskim tako i europskim momčadima. Pogled na riznicu trofeja oduzima dah. Pored tri svjetska i pet kontinentalnih naslova, tamo se nalazi čak 46 (zadnje 1999) nacionalnih prvenstava...
Osnovan od strane britanskih željezničkih radnika (otuda i klupske boje – zlatna i crna, boje željeznice) u selu koje će uskoro postati kvart rastućeg Montevidea, Penarol je postavljao standarde urugvajskog nogometa. Godine 1900. bio je među osnivačima nacionalnog prvenstva i prvi slavodobitnik. Godine 1932. trijumfirao je u premijernoj verziji profesionaliziranog domaćeg prvenstva. Između se, naravno, natiskala cijela šuma pehara.
KULTNA POBJEDA URUGVAJA NA MARACANI
Iz Penarolovih redova stizali su brojni reprezentativci koji su u prvoj polovici 20. stoljeća proslavili urugvajski nogomet s dva svjetska naslova. Posebno je upamćen ostao onaj drugi, osvojen 1950. na SP u Brazilu. Urugvaj je tada u finalu pred 200.000 ljudi na Maracani zadao velikom Brazilu jedini poraz na domaćem terenu pobijedivši 2:1, šokiravši domaću naciju i bacivši je u tugu o kojoj se priča do današnjih dana. Čak 12 Penarolovih majstora igralo je tada u urugvajskoj reprezentaciji, među njima i strijelci povijesnih golova Ghiggia i Schiaffino.
 |
| Slavni dani Penarola |
Legendarna pobjeda izborena je preokretom nakon 0:1 za Brazil, a ta je srčanost, iliti garra (urugvajska verzija dišpeta), kasnije obilježila mnoge Penarolove podvige diljem svijeta.
Za razliku od Europe, u Južnoj Americi nije bilo kontinentalnog klupskog prvenstva sve do 1960. godine. Jedan od pionira i najvećih zagovaratelja ideje Copa Libertadores bio je upravo progresivni Penarol. U svom stilu 1960. postao je prvim šampionom i kasnije ga osvojio još četiri puta (1961, 1966, 1982, 1987). Posebno je emotivno bilo finale protiv argentinskog River Platea 1966. koje su preokretom u trećoj utakmici, nakon 0:2 u prvom poluvremenu i 2:2 u drugom, dobili 4:2 u produžecima. Navodno su upravo tada Riverovci stekli poznati pogrdan nadimak 'gallinas' (kokoške) kojima ih i danas časte njihovi argentinski superrivali Boca Juniorsi.
'PEGLANJE' ESUEBIJEVE BENFICE I PUSKASOVOG REALA
Povijest Penarola pamti dva supertrofejna razdoblja nazvana 'quinquenios' – kada su po pet puta zaredom bivali prvacima države. Prvo je stiglo u razdoblju 1958 - 1962, a 'u mreži' se tada (uz dva kontinentalna) našao i prvi svjetski naslov...
Godine 1961. u finalu ih je čekala portugalska Benfica. Prva utakmica u Lisabonu donijela je 1:0 za domaće, no u uzvratu u Montevideu stadion Centenario vidio je nogometnu bajku, trijumf svoje momčadi od čak 5:0. Tadašnja pravila iziskivala su treću utakmicu, 'majstoricu' koja se igrala dva dana kasnije. Benfica je nastupila s izmijenjenom momčadi, a možda i prvu veliku utakmicu u udarnoj postavi dobio je tada mladi Eusebio (i dao jedini gol za svoju ekipu). Penarol je slavio 2:1.
Pet godina kasnije, druga Penarolova europska žrtva postao je kraljevski Real, tada već šesterostruki europski šampion i velik favorit u tom srazu. U prvoj tekmi odigranoj u Montevideu domaćini su slavili s glatkih 2:0. No Real je bio uvjeren u slavlje u uzvratu, naglašavajući kako im utakmica u Montevideu nije bila bitna i kritizirajući loš travnjak na Centenariu. Najavljivala se laka pobjeda Madriđana u revanšu i zatim potvrda naslova u 'majstorici'. No Realova zvijezda, mađarski velikan Ferenc Puskas, upozoravao je: 'Brinem se zbog Penarola'...
Brige se pokazaše opravdanima jer je urugvajska momčad na Bernabeuu, pred očima zapanjene europske javnosti, slavila s glatkih 2:0 pogocima Roche te ponajboljeg Aurinegrosa svih vremena, goleadora Alberta Spencera.
Tih su se godina trofeji naprosto slijevali u klupske vitrine, a mnogi su izboreni u zadnjim minutama, u teškim utakmicama i na brojnim vrućim gostovanjima širom Latinske Amerike na kojima nije nedostajalo navijačkih izgreda i sukoba koji su gdjekad podsjećali na 'izvanredno stanje'. Nakon slavnih 60-ih Penarol je u 80-ima još dvaput pobjeđivao na Copa Libertadores i jednom se penjao na svjetski vrh. Najveći uspjesi zaokruženi su novim 'quinquenios' razdobljem od 1993. do 1997.
U 21. stoljeću Centenario još uvijek čeka na velika dostignuća. 'Ponos' radničke klase ne briljira u zadnje vrijeme, no kao i u slučaju s drugim posrnulim nogometnim divovima koji iza sebe imaju milijune fanova i status 'kulturnog blaga', prilično je izvjesno da će se Penarol kad-tad vratiti naslovnim ulogama...
| |
==============
| Nottingham Forest - pa što ako nisu u prvoj ligi? |
|
|
|
|
Nogomet na Otoku doista je nešto posebno, mada ovaj sport i u ostatku svijeta nazivaju 'najvažnijom sporednom stvari'... U Velikoj Britaniji nogometni su klubovi osnivani još prije izuma izmjenične struje, u vrijeme dok je pola Europe još živjelo u autoritarnim monarhijama... | |
|
Jedan od takvih je Nottingham Forest, kolektiv čiji korijeni sežu u 1865. godinu. Pogled unatrag u ovom slučaju otkriva jednu drukčiju dimenziju doprinosa nogometnoj igri. Nottinghamovi su igrači u 19. stoljeću, dok se 'otac' hrvatskog sporta Franjo Bučar još 'igrao u pješčaniku', osvajali trofeje u utakmicama koje je znalo pratiti i šezdesetak tisuća gledatelja... Crvene boje dresova odabrane su pak iz simpatija prema suvremeniku - revolucionaru Giuseppeu Garibaldiju i njegovom 'crvenokošuljaškom' pokretu za oslobođenje Italije...
Povijest koja se proteže kroz tri vijeka sadrži rezultatske uspone i padove, no oni ne mogu biti isključivo mjerilo veličine ovog kluba. Naime, osim europskim i otočkih naslovima Nottingham Forest diči se i nekim 'egzotičnijim' podacima. Njegova je momčad prva nosila kostobrane (1874), a u utakmici protiv Sheffield Norfolka 1878. sudac je prvi put u povijesti nogometa - koristio zviždaljku!
Nottingham Forest je također još 1870-ih 'isfurao' formaciju s dva obrambena igrača, tri ispred njih te petoricom u napadu, koja je bila aktualna u nogometu sve do 60-ih godina prošlog stoljeća.
Što se tiče trofeja, kolekcija je nešto skromnija od većine klubova koje smo dosad predstavili, no još uvijek dovoljna da se njegovo ime nađe na širem popisu najvećih europskih nogometnih kolektiva svih vremena. Razdoblje od početka 20. stoljeća do završetka 2. svjetskog rata Nottingham Forest je proveo uglavnom u drugoj ligi, više ili manje uspješno plivajući u dugovima. Već u tom trenutku, još ni blizu ere modernog nogometa, klub je bio star 80 godina.
 |
| Pierre Van Hooijdonk |
Nakon rata uslijedio je čak i pad u treću ligu, no time je, izgleda, dotaknuto dno s kojeg se NF 1957. vinuo do prve lige, a dvije godine kasnije i do prvog trofeja u 20. stoljeću – FA kupa. Bila je to tek uvertira za najveće stvari koje će se dogoditi. Pod menadžerskom kapom Briana Colugha 1975. godine započela je izgradnja velike momčadi koja će u samo dvije godine (1978. i 1979.) poharati Englesku i ostatak kontinenta s čak sedam osvojenih trofeja! Nakon trijumfa u otočkom prvenstvu i obje verzije kupa Forrest je uzeo i europski kup te ga obranio godinu dana kasnije.
Iz tog vremena datira i najduži niz nepobjedivosti u engleskoj povijesti: od 26. studenog 1977. do 25. studenog 1978. Nottingham Forest odigrao je 42 utakmice bez ijednog poraza. Rekord je trajao 26 godina, a tek nedavno (prošle sezone) srušio ga je Arsenal predvođen Thierryjem Henryjem i ostalima.
Osamdesete su donijele još nekoliko trofeja, poput dva ligaška kupa, no u devedesete se ušlo sa sve većim krizama koje su rezultirale Colughovim odlaskom i velikom čistkom (između ostalih, klub je napustio tada mlad, a danas vrlo dobro poznat Roy Keane). Pad se nastavio, dugovi su probili cifru od 10 milijuna funti, pa je 1997. Forest sa samo šest pobjeda u sezoni opet ispao iz elitnog otočkog društva. Vratio se nagodinu predvođen Steveom Stoneom i Pierreom van Hooijdonkom, ali ubrzo je opet zapao u niže rangove. Trenutno je na začelju Championshipa (druge engleske lige), u konkurenciji nekih također legendarnih otočkih klubova daleko od najuspješnijih dana, poput Sheffield Uniteda, West Hama, Leedsa...
 |
| Steve Stone (lijevo) predvodio je napad Forresta u sezoni povratka u elitno natjecanje |
Kada se pogleda njegova cjelokupna povijest, ispada da je jedan od najvećih otočkih klubova većinu svog postojanja bio niželigaš! No Forest traje i traje, pa iako se neki klubovi padom u slabije rangove postupno ugase, njemu bi, nakon svih uspona i padova, vjerojatno malo tko od prognozera dodijelio takav kraj. Pa on tako gura već 140 godina! |
==========
| Everton: Mlada garda lovi Ligu prvaka |
|
|
|
|
Liverpool je u svijetu najpoznatiji po Johnu, Paulu, Georgeu i Ringu. Nakon Beatlesa, globalno druga asocijacija na ovaj grad bila bi - nogometna metropola. Nema na svijetu mnogo sredina od pola milijuna stanovnika koje se mogu pohvaliti ne s jednim, već s dva velika kluba | |
|
Što je možda i najljepše u cijeloj priči, grad nije 'premali za obojicu', pa se njihovo rivalstvo ubraja među najmirnije takvog tipa. Trofejni Liverpool FC već smo predstavili, a sada je red na njegovom rivalu Evertonu, koji je u zadnje vrijeme poznat kao klub koji je 'odgojio' novog otočkog superstara Waynea Rooneyja, silovitog napadača koji od ove sezone nastupa za Manchester United.
Zanimljivo, upravo se Rooneyjevom prodajom (odšteta od 27 milijuna funti) dotad prosječni Everton nakon dugo vremena vinuo u sam vrh Premier lige. Čelnici kluba su novac od odštete uložili u kupnju nekoliko korisnih igrača poput Marcusa Benta, Tima Cahilla ili Jamesa Beattiea, stvorivši perspektivnu, izbalansiranu momčad koja zrači zajedništvom.
 |
| Spomenik 'Dixieju' Deanu koji je početkom 20. stoljeća na 431 utakmici za Everton dao 377 golova |
Everton je jedan od onih prastarih, prvih nogometnih klubova u Engleskoj. Od njega se još u 19. stoljeću (vidi vezane članke) odvojio slavni Liverpool FC, no antagonizmi između ova dva kolektiva ne poprimaju ratne razmjere. Primjeri navijački 'heterogenih' liverpulskih obitelji nisu rijetkost, kao ni scene u kojoj navijači oba kluba briju na istoj tribini.
Premda je Liverpool FC mnogo trofejniji, po mnogima i najveći engleski klub uopće, na tribinama Evertonovog Goodison Parka ne nedostaje navijača. A imaju se i Bluesi čime podičiti: devet engleskih naslova (zadnji 1987), pet FA kupova (posljednji 1995), te trofej koji u klupskoj povijesti zauzima posebno mjesto - europski Kup pobjednika kupova, iz 1985.
Iz pobjedničkog pohoda osobito je ostala upamćena polufinalna serija protiv njemačkog velikana Bayerna. Nakon 0:0 u Münchenu, uzvratna utakmica u kojoj je Everton slavio sa 3:1 proglašena je na službenom Evertonovom siteu najboljom izvedbom 'Plavaca' od 1879. naovamo. Prvo poluvrijeme slavnog ogleda pripalo je bavarskoj momčadi koja je golom Hoenessa imala 1:0. No u nastavku Everton je na krilima 49 tisuća domaćih fanova pružio nezaboravnu napadačku izvedbu i golovima Graya, Sharpa i Stevensa probio put do finala s bečkim Rapidom i osvojio svoj jedini kontinentalni naslov.
 |
| Gradski okršaji Evertona i FC Liverpoola najpopularnija su nogometna 'poslastica' |
Goodison Park spada u najpoznatije nogometne 'dvorove' na Otoku i šire. Na njemu su kroz godine vršene brojne preinake pa sad prima tek nešto više od 40 tisuća ljudi. Rekord posjećenosti od 78.299 ljudi postavljen je daleke 1948. na utakmici protiv, zar ste sumnjali, Liverpoola... Goodison je jedinstven i po crkvi Svetog Luke Evanđelista koja se nalazi pored samog stadiona. Everton je poznat i po nekim nogometnim invencijama. Primjerice, prvi je u zemlji instalirao grijanje ispod travnjaka...
Za Bluese je od 1997. do 2000. godine nastupao i hrvatski majstor obrane Slaven Bilić - čini se da nekima baš i nije ostao u osobitom sjećanju jer smo njegovo ime našli na pojedinim izborima najgorih Evertonovih postava 90-ih...
 |
| Kao što slika pokazuje, crkva Svetog Luke nalazi se tik uz Goodison Park |
Danas na Goodison istrčava bivši dinamovac, australski Hrvat Eddy Bosnar. Mladi i prilično obećavajući GM David Moyes doveo je 24-godišnjeg Bosnara u sklopu svoje vizije okupljanja mladih, perspektivnih nogometaša koji bi uskoro trebali ustoličiti Everton u vrhu otočke, a time i kontinentalne elite. S obzirom da je u trenutku pisanja ovog teksta na četvrtom mjestu Premiershipa, Everton je sasvim izgledan sudionik Lige prvaka iduće sezone. Stari 'rođak' Liverpool FC puše mu za vrat na petoj poziciji. Plasiraju li se oboje u Champions League, možemo samo zamišljati kakva će manija nastati u polumilijunskom Liverpoolu... |
|
ugodno citanje zelim
......
![[UŽIVO] Hajduk na neugodnom gostovanju kod Osijeka traži povratak pobjedama](/photos/_resized/514/76/0000000000514768_800_460_cut.jpg)
, jeste da imaju crveno-bele dresove
![[UŽIVO] Hajduk na neugodnom gostovanju kod Osijeka traži povratak pobjedama](/photos/_resized/514/76/0000000000514768_400_230_cut.jpg)
![[U TIJEKU] Ante Budimir s dva pogotka odveo Osasunu do lijepe prednosti!](/photos/_resized/516/40/0000000000516402_400_230_cut.jpg)
