Niko zašto si dao da Slovenci pobjede?

Niko te poslušao

govori koliko je velik

Niko aj daj da digići spuše večeras,aj pliz

I kad griješi i kad fula,
kockastima niko ne rula,
niko kao On, Niko šampijon!

Kad ga vide, kad ga čuju,
njih već majke oplakuju,
Niko streljaj tu, bagru u ofsajdu.

Eduardo, LukaĆor,
pravi Vatreni je zbor,
al dok ne dođe On,
neće zabit gol, ni na PetrOl.

Kad zahuče, kad fijuče,
genijalnošću ih sve potuče,
za Niku triput hura,
nek ih nosi bura,
hura, hura, huraaa,
na protivNike  buraaa,
na protivNike buraaa,
na protiv-nike, bu-ra-a-a-a-a-a-a.

http://www.kranjcar.hr/skola/

Dok je moj novi prijatelj David, tko zna koji put mrmljao, “fucking ref”, pa nešto slično na račun Fabija Capella i do prije nekoliko sati najvećih ljubimaca, BBC je slikom i glazbom poslao još jednu englesku reprezentaciju u povijest.
- Ništa ne dolazi onima koji čekaju.
I konačna poruka. Još jednom na svoj račun. Toliko tipično na Otoku.
- Ništa ne traje vječno.

Slika Wembleyja 1966., trećeg pogotka u finalu protiv Njemačke i drugog Goeffa Hursta u finalu. Ni 40 godina kasnije nitko sa sigurnošću nije izračunao je l’ ta lopta bila preko crte ili nije. I onda Lampard. Pogodak za 2:2 koji nije priznat. Tu neće trebati 40 godina, prešla je barem za metar. I kraj. Tako se BBC odjavio u najtoplijem danu godine, oko 35 stupnjeva, danu koji će dan kasnije nazvati - danom žalosti. Wimbledon Village je bio krcat. Uvijek je ako u vrijeme Wimbledona, ali ovo je bila posebna nedjelja. Nedjelja kad će se gubitnici napokon pretvoriti u pobjednika. I pjesma, “Come on England, coma on England”. Vani je nešto veća gužva, vani se može pušiti. I gledati. Meni je svejedno, nisam više ovisnik. O cigaretama, da ne bi bilo zabune.

- Ti si ovdje novi. Siguran sam da se nismo sreli, ako i jesmo, vjerojatno sam bio previše pijan da bih se sjetio.
Znatiželjan pogled Davida, vlasnika male kompjutorske tvrtke koji je došao s kolegom proslaviti pobjedu Engleske.
- A ti, odakle si?
- Hrvatska.

Onda se dodatno zainteresirao. Iako nije navijač Tottenhama. Leeds. Nevjerojatno je koliko ta momčad ima navijača u Londonu. Odmah sam se sjetio moga mladog prijatelja Kaze.
- Vi niste u Južnoj Africi?
Nismo.
- Jesmo li mi zabili devet Hrvatskoj?
Klimnem glavom.
- Eto vidiš, zato niste.

On po pivo, ja nešto žešće. Plati rundu on, platim ja, plati i njegov prijatelj koji uglavnom šuti. Zna se tko je gazda. Onda je krenula kalvarija. Dva komada, pa jedan Engleza, pa poništen Lamparda.
- Fucking ref!

Viče Davis. “Fucking ref”, trese se pub. Onda je pao treći, pa četvrti, “fucking ref”, više nije najvažnija stvar na svijetu. Prebacio se na Capella.
- Ova naša sredina, to je takva rupetina. Kad bi nam mogli dati onu vašu dvojicu?
Luka Modrić?
- Da, njega i onog drugog, kako se ono zove, ne mogu mi izgovoriti prezime.
Kranjčar?
- Da, taj. Nego reci, je l’ još piješ isto?
Pijem. Mi ih imamo, vi nemate, a Hrvatska nije na SP.
- Nije jer nemate Capella.
Onda je promrmljao nešto sebi u bradu, učinilo mi se nešto u stilu “je.. te Capello”. Rastali smo se tridesetak minuta kasnije. Oko nas hrpa opušaka, praznih čaša, ali rezanja žila nije bilo.
- Naučili smo mi, nema straha. Svake četvrte godine. Pa onda opet četiri godine nade.

konačno Englezi shvatili da ne mogu ništa bez NJEGA