Impresivno.

Prva je riječ kojom se može opisati pobjeda Hrvatske nad Slovačkom u Trnavi. Osim tri boda i slavlja nad izravnim konkurentnom za odlazak na Europsko prvenstvo sljedeće godine, izbornik Zlatko Dalić dobio je poneki odgovor na otvorena pitanja iz prethodnog razdoblja. Dominik Livaković se potvrdio kao prvi izbor između vratnica, Bruno Petković otklonio je sumnje u vrhu napadu, Karlo Bartolec je ugodno iznenadio na desnoj strani obrane, a sredina terena dobila je dimenziju više.

Bez obzira na sinoćnji rezultat, otkazivanje Ivana Rakitića bio je udarac za Hrvatsku. Iako se radi o ponajboljem igraču reprezentacije i njenom dokapetanu, u ovoj priči postoji jedno “ali“ koje skida pritisak s izbornikovih leđa i nudi mu određenu fleksibilnost u odlukama, što nije imao kad je Rakitić bio u zapisniku. Imati igrače iz Barcelone i Real Madrida je istovremeno sreća i obaveza — posebno kad se njihove pozicije i uloge na terenu preklapaju.

Dalić, ali i njegovi prethodnici godinama su pokušavali uklopiti dvije najveće zvijezde u raznim sustavima. Bilo je pokušaja s manje uspjeha — primjerice, Rakitić na desetki u formaciji 4-2-3-1, u kojoj su više do izražaja dolazile njegove mane kao što je nemogućnost stvaranja viška kroz dribling i općenito igra u uskim prostorima. Kad je veznjak Barcelone vraćen na poziciju zadnjeg veznog, nažalost po njega se ni postavljanje Luke Modrića kao poveznice između sredine i napada nije pokazalo kao najboljom odlukom. Ubrzo je postalo jasno koliko Hrvatska igra ovisi o Modriću i postavljanjem bliže golu gubio bi se njegov utjecaj u organizaciji napada, u čemu je ipak (po)najbolji igrač na svijetu.

 

Vlašićeva dinamičnost u zadnjoj trećini te povezivanje igre dali su dimenziju više hrvatskom napadu, dozu nepredvidivosti koju u ranijim utakmicama nije imao

 

Promjenom formacije u 4-3-3, obojica su vraćeni u vezni red ali ni to nije bilo idealno rješenje. Iako je Andrej Kramarić u teoriji odlična opcija za povezivanje igre i suradnju s krilima, hrvatski napadi nisu doživjeli napredak u otvorenoj igri i stvari su vraćene na početak. Ozljedom Hoffenheimova prvotimca i Rakitićevim otkazom Dalić je imao dvojbu: Mogao se odlučiti na defenzivniju opciju u kojoj bi Milan Badelj mijenjao Rakitića, a Modrić se vratio na desetku ili na nešto riskantniju i ofenzivniju varijantu.

Srećom po Hrvatsku, izabrao je ovo drugo; izabrao je Nikolu Vlašića.

Napokon okomitost

Izbornik je donio pravu odluku i budućnost je postala sadašnjost. Od svih igrača u zapisniku, Vlašić je bio najbolja opcija za tu poziciju iz više razloga.

Prvi je forma. Iako je odlaskom iz Engleske izgubio svjetlost reflektora i neki će zbog toga pokušati umanjiti njegove kvalitete, Vlašić polako izrasta u ponajboljeg igrača ruske lige i gradi put za povratak među najjaču konkurenciju.

Drugi razlog su njegove sposobnosti na terenu, po čemu se ističe od ostalih kandidata. Dva gola bez asistencije u prvih osam kola nove sezone ne govore puno, ali ako pogledamo druge brojke i to usporedimo s određenim trendovima u reprezentaciji, dojam bi mogao biti potpuno suprotan. Bivši Hajdukov igrač dominira u trima statističkim kategorijama: ključna dodavanja, uspješni driblinzi i dodavanja u zadnjoj trećini. U prve dvije je trenutno vodeći igrač lige, dok je u trećoj ispred njega samo suigrač Mário Fernandes. Što se tiče izravne opasnosti po gol, uputio je 14 udaraca, što ga svrstava tek na 16. mjesto, ali je čak 11 od tih 14 završilo unutar okvira gola.

Nakon prve tri utakmice kvalifikacija, Hrvatska je imala vrlo skroman učinak u spomenutim kategorijama. Ne računajući autogol Velšana upućeno je samo devet udaraca u okvir gola, dok su, primjerice, suparnici imali 16. Od 34 ključna dodavanja, čak 12 bilo je Modrićevo djelo i kapetan je trebao pomoć.

Već je prvi napad sugerirao kako će Hrvatska koristiti Vlašića tijekom utakmice.

Ciljana točka slovačke obrane bio je Stanislav Lobotka. Celtin veznjak bez sumnje zna sve s loptom i vrhunski je igrač za igru u posjedu, ali je njegova fizička inferiornost bila najbolja hrvatska šansa da se napadanjem kroz sredinu dođe do gola Martina Dúbravke. Tek što se krenulo s centra, Modrić je poslao dubinsku loptu prema Vlašiću, on osvojio duel protiv Lobotke, sjurio se prema golu i pucao, ali vratar je obranio. Bila je to tek prva minuta, ali Hrvatska cijelo poluvrijeme nije odustala od traženja brojčane superiornosti protiv Lobotke — što se na kraju isplatilo pred sam kraj poluvremena. Slično kao na početku uz iznimku da loptu nije poslao Modrić nego Marcelo Brozović, ali preostale dvije uloge se nisu mijenjale.

Ante Rebić se pozicionirao u sredinu i Lobotka je bio brojčano nadjačan te natjeran na dvojbu koju stranu braniti. Brozovićevu dodavanje Vlašić je pretvorio u osvojeni duel, udarac i kasnije gol za vodstvo. Vodeći pogodak je primjer okomitosti kakva je Hrvatskoj nedostajala u prethodnim izazovima. Ispit na kojem je često padao Mateo Kovačić.  Do kraja utakmice upućen je 31 udarac na suparnički gol, od kojih je devet završilo unutar okvira gola. Za doći do iste brojke, bile su potrebne zadnje tri utakmice u kvalifikacijama.

Svježa krv

Međutim, Vlašićev utjecaj u posjedu nije bio viđen samo kroz početni gol. Imao je najviše ključnih dodavanja na utakmici (šest), a skupio je još dva uspješna driblinga iz dva pokušaja te šest od osam osvojenih duela. Njegova dinamičnost u zadnjoj trećini te povezivanje igre kad bi Modrić i Brozović biti okruženi suparničkim igračima dali su dimenziju više hrvatskom napadu, dozu nepredvidivosti koju u ranijim utakmicama nije imao. Usto je kreacijom u zadnjoj trećini rasteretio Modrića, koji se tako mogao posvetiti ogranizaciji napada i hrvatska je igra dobila znatno više smisla nego što je ranije imala.

Koliko je Vlašić kvalitetno odigrao susret najbolje govori Dalićeva izjava u kojoj zapravo nije spomenuo njegovu igru u fazi napada, nego obrambenu ulogu. Osim što je potpuno nadigrao Lobotku kad je Hrvatska imala loptu,  sličan je uspjeh ostvario u trenucima slovačkog posjeda. Kroz posebni zadatak markiranja Lobotke, glavni slovački playmaker je ograničen na samo 45 točnih dodavanja, tjerajući većinom Mareka Hamšíka (73 dodavanja) da vodi organizira napade domaćina.

Iako će tek navršiti 22 godine, Vlašić posjeduje sve odlike modernog igrača.

Osim širokog arsenala u fazi napada, on je već sad jako dobar igrač u fazi obrane. To bi moglo biti posebno važno jer je jedan od ključnih razloga zašto je Hrvatska uspjela doći do drugog mjesta u Rusiji upravo djelovanje visokog bloka i dobrih odluka kad izaći u presing. Modrić je bio odličan koordinator kretanja u bloku, a njegov bi nasljednik u toj ulozi mogao postati Vlašić, ako se izbornik ponovno odluči na takav način igre. Iako je bilo upitnika kako će snaći u novoj i povećanoj ulozi, Vlašićev pogodak i općenito odlična predstava nisu veliko iznenađenje. Od dolaska u CSKA, igra na jako visokoj razini, što je potvrdio “rušenjem“ Real Madrida u Ligi prvaka te nastupom na U21 Euru prije nekoliko mjeseci. Uz Josipa Brekala, bio je jedna od rijetkih svijetlih točaka u hrvatskim redovima na tom turniru.

Pobjeda protiv Slovačke nije važna samo zbog tri boda za plasman na Europsko prvenstvo sljedeće godine. Što zbog oproštaja starijih igrača, što zbog ozljeda ili drugih razloga, reprezentaciji je bila potrebna svježa krv i povećanje kadra za sljedeća velika natjecanja. Zato je Dalićeva odluka bila ispravna i nužna, a Vlašić je to potvrdio na terenu. Hrvatska polako ulazi u novu eru, s Vlašićem, Brekalom i Petkovićem ima šanse biti spremna i kad ne bude više bilo srebrnih iz Rusije.