TRAGIČNI USUD GENERACIJE: Bit će da je tragedija generacije Želje u kojoj sam igrao to što je ostala upamćena zbog te jedne nesretne utakmice. I cijeli ćemo život na prostorima bivše Jugoslavije govoriti o tom porazu protiv Videotona. Naša nesreća je bila da smo poslije te utakmice bili prepoznavani kao tragičari. U svoj toj nesreći koja je zahvatila našu generaciju, osjećalo se da ljudi imaju poštovanja prema nama. Malo je ko igrao tako važnu utakmicu, možda neku za reprezentaciju, recimo, one dvije u Italiji 1990. protiv Španije ili Argentine. Bila je to važna utakmica koja nam je trebala krunisati karijere i ostaviti nas u sjećanju. Takvu priliku kasnije više nismo mogli imati.

VELIKI I MALI: Treba biti objektivan: u svakoj zemlji postoje veliki i mali klubovi. Kao što su u bivšoj Jugi glavni bili Zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk, tako su i u, naprimjer, Italiji bili Juventus, Milan, Roma i Lazio. Željo je bio drag klub, ali klub, tako da kažem, srednje vrijednosti. Logično je da su igrači iz većih klubova imali prednost medijske prezentacije i igranja za reprezentaciju. Možemo se ljutiti koliko hoćemo, ali igrač koji igra u Zvezdi i onaj iz Prištine, nikad i nigdje nisu u istoj poziciji. To je svugdje tako. Ali primjeri naših igrača koji su uspjeli, dokazuju da su oni najbolji nešto napravili. Evo, naprimjer, Halid Bešlić je iz jedne male sredine, a uspio je da ispliva kao ponajbolji pjevač na ovom području. U Dinamo sam stigao kao 30-godišnjak, na vrhuncu igračke karijere. Osjetio sam šta je popularnost; dobro sam igrao i Dinamo je stvarno bio veći sistem u odnosu na Željezničar. U Želji smo mi bili raja, bilo je svega: ne spava se pred utakmicu, cijelu noć frka, izlasci, ovo - ono, a poslije toga igramo polufinale Kupa UEFA. Do nekih doba se gledaju bezobrazni filmovi - naravno, tek kad Švabo ode - i mi sutradan pobijedimo. Dinamo je bio organizovaniji: spavaš u boljim hotelima, letiš avionima, ima se više para, osjećaš publiku. Ta godina mog života je bila jako dobra…

MONTE KRISTO U ZAGREBU: Prije nego što sam došao u Dinamo, dođe Ćiro i hoće da me kupi. Donese akontaciju i mi trebamo napraviti predugovor: osjetim ja da je sve to k'o fol, a Ćiro mi govori: "Momak, ti dolaziš kod nas, ti si najbolji igrač u Evropi, narod te čeka, čekaju te mace ispred aerodroma." Ja uzeo repa i kažem: "Nemojte ništa objavljivati, valja mi još tri mjeseca u Želji, to je cijelo proljeće, i nemojte ništa da se objavljuje, napast će me ovdje raja." Ćiro govori: "Sine, ništa ne brini, niko to ne zna." Sutradan uzmem novine, SN Reviju, kad na naslovnici piše: "Škoro potpisao Ćiri Blaževiću". Njega interesuje da se pravi frka. Moj se otac u međuvremenu razbolio od raka na plućima. Bio je ovdje u bolnici i ja zamolim Miroslava da ga prebaci na "Rebro", tada najbolju kliniku za plućne bolesti. "Sine moj, kako ne može." Mi odmah u bolnicu, a tamo nas čeka cvijeće, bombonijere. Kod primarijusa prijem, sve sjajno, izguraju nekog čovjeka iz sobe za intenzivnu, uguraju mog starog. I Ćiro zaduži levata da svaki dan mora starom odnijeti mineralnu vodu, papuče i sve šta treba. A kulminacija je bila da svako jutro Ćiro ode u bolnicu prije treninga i lično obrije mog starog. Ja u bolnicu, kaže stari: "Pa, to je najbolji čovjek na svijetu." Dođe ljeto i ja idem da potpišem ugovor. I čujem: nema para u Dinamu, slabo su prošli u prvenstvu. Ćiro zove i pita dolazim li da potpišem. Ja pitam: "Tata, šta je s parama?" On kaže da me sve čeka. Ja potvrdim da neću doći dok pare ne dođu u Sarajevo. On pita: "Što mi, sine, ne vjeruješ?" I poruči da dolazi. Kad, zove on mene nakon par sati i kaže: "Sine, evo me u Travniku, stavljam cvijeće na grob majke Kate, natjerao si me da od djece uzmem pare." Dolazi kod mene i nosi pare u najlonskoj kesi, mi čekamo pare u kući, burazer, stara i ja, a on dođe i kaže da se prebroji. Dam burazeru pare da prebroji i vidim on zamotao lovu u papire na kojima su napisana imena: na jednom smotku piše Katarina, to mu je kćerka, na drugom Miroslav, sin. I kaže: "Sine, natjerao si me da od djece skupim pare, ovo mi niko nije uradio, ali vratit ću ti ja ovo." Kako je bio zadnji dan prijelaznog roka, mi sjedamo na avion, kad, ulazi stjuardesa i kaže: "Gospon Ćiro, gužva je na aerodromu", on je već javio da nas čekaju. I savjetuje da idemo kroz masu, jer hoće svijet da me vidi. Prva dva mjeseca, spavamo Vlado Kasalo (bivši nogometaš Osijeka i Dinama, u hrvatskoj štampi nedavno naveden kao jedan od stotinjak najopasnijih kriminalaca u zemlji, op. prir.), Zoran Čava Dimitrijević (igrač velikog talenta, svojedobno optuživan da uživa alkohol i teže droge, op. prir.) i ja u Intercontiju: jelo se, pilo, večere, ručkovi, častimo raju, haos. Prošlo jedno mjesec dana i kaže Ćiro meni na treningu: "Sine, stigao je račun iz Inter-Continentala, isto je k'o da sam kupio grofa Monte Krista."

ŠARMER I PSIHOLOG: Miroslav Blažević? Neviđeno čudan čovjek, poseban. Nikad nikog takvog nisam sreo u životu: 24 sata na dan je u pokretu, sve ima pod kontrolom, veliki je šarmer i jako je inteligentan i sposoban. U njemu radi neki spoj koji je za ove naše krajeve fenomenalan. Ko zna, to je neki spoj Bosne i Hrvatske, nešto neviđeno. Ovako, da se ti baviš boksom, on bi tebe uvjerio da si jači od Tysona, i ti bi odmah, kad bi izašao na ulicu, puko Tysona štocem. Zna stimulirati, njegova najjača osobina je da te ubijedi da sve možeš i da od sebe daš 120 posto. Kad on drži govor u svlačionici, nema priče, on opali glavom u zid, ti bi rekao izvali zid. Šoumen, jedinstven. Gubimo mi protiv Partizana, a on sva stakla porazbija u svlačionici, a koga štocem udari, ne može ostati na nogama. Kad je trening, on sve zna: gdje je ko bio, šta je radio, koji je igrač s kojom curom u vezi. Svi mu dojavljuju: Tereza Kesovija, Željka Fattorini, Neda Ukraden - on ih šarmira i svi rade za njega. Ne možeš nigdje izaći, imaš osjećaj da te svi prate. Ja ne ostavljam ključ na recepciji, jer rovi po sobama i traži koje cigare ko puši.

Jednom se vraćam u sobu, negdje je pola jedan, poveo ja neku djevojku, i guram vrata hotela, kad, s one strane, i on izvodi damu. Prolazimo jedan pored drugog, a on autoritet - ovo sad što pričam komično ni izbliza nije bilo tako - ja se smrzo. Izgubimo mi par kola poslije toga utakmicu u Nišu, i on nakon toga drži sastanak. Ladić primio gol na prvu stativu, frajer mu ga spržio, a Ćiro govori: "J…. ti majku, Ladiću, nećeš igrati, djece mi moje! Moja je žena kriva što ti igraš! Vidio sam te kako padaš, puštao sam na videu, ti padaš, padaš, a lopta preko glave... Mrtve mi majke Kate, nikad više nećeš stati na gol." I govori Cupanu nešto, a onda se okrene prema meni: "Vi, seksualni manijaci, povedite računa kako se ponašate." Znam da on to meni na račun, ali ja tišu-mišu, nema priče.

Može neko reći i da on nije veliki stručnjak, ali ima velike zasluge za to treće mjesto Hrvatske na Svjetskom prvenstvu, jer je on vođa svega. On vodi igru, i sve oko igre i atmosfere u ekipi, i on je taj koji sve odlučuje. Istina je, ako gledamo iz naše, bosanske perspektive, njegov odnos prema Franji Tuđmanu nama izgleda veoma negativno. E, sad, Tuđman je radio protiv Bosne, ali ako sjednete razgovarati s prosječnim Hrvatom, morate biti spremni na to da vam kaže da je Tuđman za njih učinio mnogo. Ćiro voli da je u centru pažnje, voli imati vlast, voli odlučivati o mnogim stvarima i sigurno je da je bio dobar s njim. Ali ne treba ga gledati kroz političku prizmu ili kroz druženje s Tuđmanom. On je preko njega ostvarivao neke svoje ciljeve i interese, ali on nije nacionalistički tip.

CALCIO, TORINO, DIEGO: Italija je, što se tiče fudbala, ono što se kaže, kraj svijeta. Torino je dobar klub, odatle je i Juventus, igrao sam sa sjajnim igračima: Marchegiani što je branio u Laziju, Muzzi iz Parme (kasnije u Udineseu), Pollicano, Romano iz Napolija, Cravero iz Lazija, Brazilac Mueller, Martin Vasquez… Bila je to dobra ekipa, život sjajan, dobro za igrati; te tri godine su stvarno nezaboravne. Igrao sam protiv Gullita, Baggia, Van Bastena, najboljeg centarfora svih vremena, za moj ukus, ali Maradona je vjerovatno najveći. To je bilo čudo: on onako mali istrči u Napulju i cijeli stadion pjeva samo njemu. On je bio čudo: kad je u formi, to je kao da igra pola ekipe; niko ne može sve sam, ali on je bukvalno važio kao pola ekipe. On je sa 27-28 godina pružao takve partije i davao golove kakve niko nije. Zadnje tri godine sam proveo mirnije, u Grashoppersu. Švicarska je mirna zemlja, život u njoj je apsolutno različit od onog u Italiji.

KAMO DALJE: Ne bih baš bio siguran u to da sam kao igrač mogao više. I ne treba slušati te priče "ovaj je mogao više od onoga". Mi smo tome skloni, kao: "Sead bolji od Safeta Sušića." Šta bolji?! Dobro, uvijek se može više, ali i manje, svako napravi onoliko koliko je mogao. Ja sam jako zadovoljan: igrao sam u dobrim ekipama, u finom vremenu. Danas živim mnogo mirnije nego prije, imam više vremena za sebe. Ljudi koji su se bavili fudbalom, po dvadesetak godina nakon karijere nisu u sjajnoj poziciji. Ja pokušavam pažljivo izabrati šta ću raditi, čemu da se posvetim, jer je ono što sam zaista znao raditi, prošlo. S druge strane, o meni se pisalo da volim i žene i lagan život, i to stvarno nije neistina. (Svojedobno je Škorina veza sa pjevačicom Izoldom Barudžijom bila glavna ljubavna afera jugo- -štampe, op. prir.) Ali, nisam znao da je ovaj prelaz iz statusa aktivnog sportiste u neki drugi posao trenera ili menadžera ovako kompliciran. Što se eventualnog angažmana u našem fudbalu tiče, to gledam ovako: rat je učinio svoje i normalno je da treba vremena za dobre rezultate. Prije svega, treba kvalitetna liga: odavde u svijet može otići samo mlad igrač od 18 ili 19, a tamo il' se snađeš ili ne. To što nekoliko igrača koji u svojim kvalitetnim klubovima igraju zapažene uloge - Salihamidžić, Baljić, Bolić, Barbarez, ne znači da smo svjetska klasa. Naša pozicija je negdje u sredini evropske ljestvice, u blizini Austrije, Mađarske ili Ukrajine. Ljudi se moraju vratiti, pola Bosne se raselilo, pa su tako otišli i ljudi koji su se bavili sportom. I Sušić, i Baždarević, i Baljić, i Marić - svi žive vani, imaju porodice i tamo nešto rade. Valja stvoriti preduslove da se ti ljudi vrate. Za sve treba da se poklopi više elemenata.