E šta sam se načitao mudrovanja, kukanja, proklinjanja, smirivanja, rezignacije, ogorčenja, objašnjenja i ine filozofije na evo jedno 4 teme, a mislim da nitko nije spomenuo jedno i jedino rješenje za Dinamo, a i ostale naše klubove u Europi.

Kondicioni treneri?  Ma ne, mada ne bi baš ni štetilo.  Vrhunski stratezi?  Glupost.  Talentiraniji igrači?  Kajgod, otkud?  "Medijski pritisak"?  Nebuloza nečuvena koja je ponovljena toliko puta da ljudi u tu bajku čvrsto vjeruju.  Bolji stadioni?  Veća liga, manja liga, domaća liga, regionalna liga... sponzori, menadžeri, staleži tajkuna i "daj kuna", vlasnici...  zjev.  Suci?  Ne bit glup, molit ću.

Onaj "...i jedna žlica Vegete" sastojak je - psihijatar.
Kako držati koncentraciju 90 minuta?  Kako dolaziti u prilike, ali se pri tom ne ukenjati i promašivati zicere?  Kako pratiti u obrani svog igrača 90 minuta?  Kako ne pomisliti "ma predaleko je to od gola, neće pucat..." sekundu prije nego lopta skine paučinu u rašljama?  Kako uklizati tako da odbijanac pošalješ uvijek prema van, u korner ili aut, a ne ravno pred prazan gol?

To je sve u glavi igrača.  A pošto je jalo malo trenera na svijetu koji se zovu Phil Jackson, a u nogometu valjda ni jedan, onda treba zaposliti/zakupiti u stalni odnost jednog vrhunskog profesionalnog psihijatra, i dat mu plaćicu kao prosječnom prvotimcu.
Pa onda ne bi bilo više "bili smo bolji, imali smo više šansi, samo što smo dali manje golova od njih pa smo radi te nesreće ispali".