Ovo je neobièna prièa o èovjeku koji se 40 godina bavio regulacijom plovnih puteva, prièa o inženjeru Petru Todoroviæu (66), okorjelom dinamovcu, koji je taj svoj “križ” nosio i još ga nosi u - Beogradu! Lako je biti dinamovac u Zagrebu ili hajdukovac u Splitu, ali biti obilježen kao navijaè “ustaškog kluba” u Beogradu, to je veæ nešto drugo. Cijeli život biti prikovan uz tranzistor i slušati Radio Zagreb, “ilegalno” nabavljati Sportske novosti, koje su u ratno doba bile deset puta skuplje nego što stvarno koštaju i svako jutro se sudarati s razbijenim zvonom ispod svog imena na portafonu, to je život jednog od rijetkih preostalih beogradskih Dinamovih navijaèa.
Zbog èlanstva u Dinamovim legijama èesto su mu prijetili, ljepili mu svakakve etikete, meðutim, Petar Todorooviæ i njegova supruga Ðuka ostali su vjerni plavoj boji, makar su zadnji put u Zagrebu bili prije osam godina, na utakmici s Newcastleom.
- Prije nego što umrem, želim još jednom vidjeti Dinamo - rekao je Todoroviæ.
Kako se jedan roðeni Beograðanin zaljubio u Dinamo? Kada mu je bilo osam godina prvi put je èuo za taj klub, godinu dana kasnije veæ je bio navijaè, a s dvanaest je prvi put vidio zagrebaèke “modre” uživo. Igrali su u Svetozarevu i Petar je, pobjegavši od kuæe, “potegnuo” na utakmicu...
S godinama je shvatio što znaèi navijati za Dinamo, u Beogradu su “modri” bili najmanje omiljeni klub. Iako su im priznavali da su gospodski klub.
- Beogradski Hrvati su uglavnom navijali za Hajduk, a ja sam najviše i istinski mrzio Zvezdu, jer, mnogi trofeji, koji su trebali biti u Dinamovoj vitrini, ukrala je Zvezda. Ne volim ni Hajduk od 1960. godine, kada sam danima putovao u Split, ne bih li bio svjedokom dvostruke Dinamove krune. Kup smo veæ osvojili. Vodili smo 2-0 i na kraju, u režiji suca, mislim da se zvao Bajiæ, izgubili smo 2-3. Sudac je Banožiæu poništio èisti gol, Dinamu oduzeo titulu i ja godinama zbog toga nisam želio iæi u Split. Do 1987. godine nisam bio tamo, ta kraða me jako pogodila - prisjeæa se Todoroviæ.
Iako veæ osam godina nije bio u Zagrebu, ipak zna što se zbiva u Maksimiru. Naroèito ga je pogodio odlazak Nike Kranjèara u Hajduk prošle godine.
- Ako je Zagreb veæ izgubio Bernarda Vukasa, nije se smjelo dogoditi da u Split ode i Niko Kranjèar. Morao sam to reæi, ma što o tome mislio Zdravko Mamiæ. Kranjèar je Dinamovo dijete i njegov odlazak u Split ne mogu prežaliti...
Želite li zbuniti Petra Todoroviæa, pitajte ga tko je najbolji Dinamov igraè?
- Za mene su heroji i oni igraèi koji su odigrali samo jednu utakmicu za Dinamo. Svaka plava generacija je imala svoje junake. Puno sam slušao i najmanje gledao “Maru” Wolfla. Za njega su tvrdili da je bio najveæi, i golgeter i paker. O Cimermanèiæu i Kacijanu sam slušao bajke, veliki su bili Dražan Jerkoviæ, Zlatko Èajkovski i Ivica Horvat. Obožavao sam Željka Matuša, iako sam u jednoj anketi u Sportskim novostima proèitao da je najbolji Dinamov igraè svih vremena bio Rudi Belin. Cico Kranjèar i Velimir Zajec su takoðer bili velikani, meðutim... Taj “meðutim” je otkrio koga je najviše volio Petar Todoroviæ.
- Moj ljubimac je bio Marko Mlinariæ i 1982. godine bio sam strahovito bijesan na Miljana Miljaniæa, jer “Mlinku” nije vodio na Svjetsko prvenstvo u Španjolsku. S njim bismo bili prvaci svijeta...
Dinamo je pobjeðivao Real Madrid, Leeds United, Celtic, Eintracht Frankfurt, meðutim, za Petra Todoroviæa “modri” su najveæu utakmicu odigrali 1953. godine u Beogradu, kada su u polufinalu Kupa pobijedili Partizan.
- “Crno-bijeli”, s Bobekom i Milutinoviæem veæ su bili na koljenima, Dinamo je vodio 5-2 i vjerovalo se da je gotovo. No, kako naši obièno znaju uprskati stvar, Partizan se dovukao na 5-5. Odluèivali su jedanaesterci i Dinamo je dobio. Zašto je taj meè meni najdraži? Naš golman Vlado Majeroviæ na toj je utakmici obranio tri jedanaesterca Štefu Bobeku...
Sjeæa se i zagrebaèke utakmice s Newcastleom, posljednje na kojoj je bio.
- Plakao sam od nemoæi i bijesa, jer sam vidio jednu veliku Dinamovu generaciju na koljenima. No, onda se èovjek sjeti 5-0 pobjede nad Partizanom i odmah je lakše. To mi je, ipak, najdraži Dinamov trijumf uopæe...
I danas je tranzistor dio njegove garderobe, u subotu popodne slušaju se prijenosi utakmica Hrvatske lige, tada su njegovi “heroji” Davor Luliæ ili Krešimir Èampa. Ili Edo Pezzi. Na spomen najpopularnijeg hrvatskog radio-reportera uzdahnut æe: “Bože, kako taj ne voli Dinamo”! Zamislite taj život? Noæni vlakovi, prljavi kupei, puni varalica i danguba, Sportske novosti ispod kaputa, u džepu jedva nešto dinara za ulaznicu, pivo i sendviè. I tako od 1955. godine, kada se uèlanio u Dinamo i do 1993. godine ima sve iskaznice. Prekinuo je kada je Dinamo promijenio ime.
Po beogradskim “kafanama” je prikupljao Dinamovo èlanstvo...
- U Beogradu je bilo 80 Dinamovih èlanova i nekoliko stotina navijaèa. Viðali smo se na stadionima jedino kad bi dolazio Dinamo...
Dinamovi dolasci su bili poseban doživljaj. “Modri” su uvijek odsjedali u hotelu “Palace” i tada bi supruga Ðuka pekla kolaèe i nosila u hotel. No, odavno Dinamo ne dolazi u Beograd...
- Prije nego što umrem, želim još jednom vidjeti Dinamo. Ako Bog da, doæi æu na proljeæe - nada se umirovljeni dinamovac Petar Todoroviæ, koji je život posvetio navijanju za jedan “luzerski” klub. I tako veæ 54 godine, pripijen uz Radio Zagreb i plavu boju...
(Jutarnji list) |