Doduše, Barišića možda neki neće tretirati kao najuspješnijeg jer u Europi nema značajnijeg rezultata poput Canjuge, jer je čak i odveo Dinamo u Ligu za ostanak, ali trofej je trofej, i to mu nitko ne može oduzeti.

U šest njegovih "recki" stoji i naslov prvaka iz 2000. Iako je veći dio te sezone na čelu kluba bio Canjuga, u svibnju, kada je Dinamo osvajao naslov, on više nije bio poželjan u Maksimiru. Smijenjen je 9. travnja, a ustoličen je Mirko Barišić.

Koji je trofej predsjedniku najdraži?
- Svi su mi podjednako dragi - kaže Barišić.
- Ako me već pitate što je najbolje što mi se dogodilo u Dinamu, onda je to osvajanje Kupa velesajamskih gradova 1967. Ja sam već tada bio član uprave Dinama.

Barišić će u Dinamovim almanasima ostati upamćen kao kontroverzna osoba jer je, uz asistenciju Zdravka Mamića, najviše eksperimentirao s trenerima. Od 2000., kada je preuzeo vlast, promijenilo ih se čak devet; Vlak, Braović, Lončarević, Blažević, Jurčević, Bago, Gračan, Cvetković i Kuže. Napokon, s devetim je pogodio i napravio sjajan posao. Kuže je predsjedniku donio najviše poena, superiorno se prošetavši nacionalnim prvenstvom.

S Kužeom, tvrdi Barišić, počinje najmbiciozniji Dinamov pohod na Europu.

- Dobro se sjećam europskog proljeća 1970. Predugo je vremena prošlo otkad smo navijačima priuštili to zadovoljstvo. Zato ove godine želimo napraviti veliki posao u Europi i pritom nećemo štedjeti. Moramo se pojačati kvalitetnim nogometašima, ali i karakternim ljudima. Barišić će ovdje u prvi plan opet gurnuti izvršnog dopredsjednika, čovjeka bez kojeg ne bi bilo berbe trofeja, niti europskih ambicija.

- Zdravko Mamić najzaslužniji je za sve što smo osvojili posljednjih godina, a ima i ključnu ulogu u planovima za sljedeću sezonu. Čovjek moga apsolutnog povjerenja i svih ovlasti.

Pretpostavljamo, i nasljednik?
- Trenutačno ne vidim nikoga drugoga tko bi mogao biti budući predsjednik. Moja je velika želja da Zdravko Mamić bude prvi čovjek kluba jer je on to svojim dosadašnjim angažmanom i zaslužio. Moj mandat istječe u studenome sljedeće godine i tada ću se definitivno povući. Neka mlađa ekipa, sa Zdravkom na čelu, preuzme klub. Barišićeva vizija o velikom Dinamu ne završava samo dugim životom u Europi. Njegova je opsesija da klubu vrati nekadašnji imidž, da bude omiljen u narodu.

- Nedavno sam bio u slavonskom mjestu Trnavi u kojem živi 300 stanovnika, a na Dinamovu utakmicu došlo je 3000 ljudi. Zbog Dinama je čak i misa pomaknuta za tri sata. Eto, to je za mene najveće zadovoljstvo kao predsjednika kluba. A trofeji su samo nadogranja - zaključio je Barišić.

Nakon njega i Canjuge, treće mjesto na rang-listi uspješnosti predsjednika zauzima Ivan Šibl sa tri osvojena kupa, a dva trofeja u jednoj godini (1996.) osvojio je bankar Martin Katičić. Šibl je u sezoni 1966./67. vodio klub prema naslovu pobjednika KVG-a, ali povukao se zajedno s trenerom Zebecom uoči finala pa je slavu pobrao Mato Došen. Po jedan trofej imaju Josip Kolar, Ivica Kolić, Ljubomir Hercigonja, Vid Ročić, Đuro Prilika i Tomislav Mraz.

Jedini čovjek koji je u Dinamu bio i trener i predsjednik bio je Miroslav Blažević. Mnogo uspješniji bio je na klupi nego u predsjedničkoj fotelji. Kao trener ima pet trofeja, a kao predsjednik je na nuli.